Aida Hrnjić: Zemlja u kojoj nastavnik pljune autistično dijete i ostane nekažnjen

Imam dijete sa autizmom i kad čitam te naslove kako se djeci kod nas u BiH zabranjuje ulaziti u školu, pljuje ih se, stigmatizira i zlostavlja verbalno, a evo i fizički, po ko zna koji put se pitam kakvi smo to zlotvori postali. Ko su ovi ljudi koji to čine, zašto to rade, koji su mehanizmi sankcionisanja, hoće li ih iko “upaliti” za ovu djecu.

AUTOR: Aida Hrnjić
OBJAVLJENO: 13.06.18 u 13:43
http://bit.ly/2JING2T
Potresla me vijest da je nastavnik u Osnovnoj školi  "Ahmet Hromadžić" u Bosanskom Petrovcu dvanaestogodišnjeg Rijada Kadića Husetića u dvorištu škole pljunuo u lice. Čitajući da je dijete došlo kući sa dijarejom, blijedo i povučeno u sebe prema iskazu njegove majke, mučnina me preplavila zamišljajući njegov doživljaj i šok. Rijad je dijete sa poremećajem iz autističnog spektra i još jedna žrtva meni omražene rijeći “inkluzija” u BiH.

Dijete koje ne govori komunicira na način neprihvatljiv ostatku svijeta, pljuckajući kad hoće na sebe skrenuti pažnju. Kad njegov nastavnik na to nije reagovao dijete ga je hvatalo i za ruku, ali je nastavnik iznerviran pljuckanjem uhvatio dječaka za glavu i pljunuo ga u lice. Lična asistentica djeteta je u šoku posmatrala šta se događa i na kraju je sve prenijela majci djeteta. Svi u školi su znali šta se desilo, ali niko nije poduzeo ništa dok majka nije sutradan otišla u školu tražiti objašnjenje i odgovornost za ovakav gnusan postupak nastavnika spram djeteta.

Postoji li mehanizam sankcionisanja

Imam dijete sa autizmom i kad čitam te naslove kako se djeci kod nas u BiH zabranjuje ulaziti u školu, pljuje ih se, stigmatizira i zlostavlja verbalno, a evo i fizički, po ko zna koji put se pitam kakvi smo to zlotvori postali. Ko su ovi ljudi koji to čine, zašto to rade, koji su mehanizmi sankcionisanja, hoće li ih iko “upaliti” za ovu djecu.

Kako godine prolaze sve sam svjesnija jedne činjenice, a to je da  djeca i osobe sa autizmom imaju drugačije prioritete i načine komuniciranja od nama uobičajenih i to je nama neprihvatljivo u svijetu u kojem živimo, a taj se svijet mnogo promijenio u odnosu od prije nekoliko desetina godina. Stalno slušam riječi projekat, inkluzija, ljudska prava, okrugli sto, organizacija, kampanja i još puno termina od kojih mi se želudac prevrće. Mislim, hajde da ja odem u Ministarstvo obrazovanja recimo i kažem Ministru da svoje dijete obrazuje kroz projekat, da mu organiziramo okrugli sto u nekoj međunarodnoj organizaciji da mu predstavimo njegova prava i sve druge zamke i peripetije modernog društva, a da mu nakon svega dijete pljuju, šutaju, viču na njega i skupljaju humanitarno za sve gore navedeno.

Kad sam ja bila dijete moj otac i majka su svoju djecu odgajali u duhu humanosti. Ne daj Bože da si nekoga krivo pogledao. Morao si poslušati komšiju, u školi biti besprijekoran i o tome se nije diskutovalo. To se podrazumijevalo. Odrasla sam sa komšijom koji ima down syndrome i nikada, ama baš nikada on nije bio isključen iz naše igre ili odlazaka bilo gdje. On nam nije bio projekat, nismo imali inkluziju, on je bio ono što i mi. Dijete. I maleni Rijad sa početka ove priče je to isto. Dijete, školarac. Htio je igru i pažnju, a dobio je šok i razočarenje. Popljuvan pred svima od osobe koja ga je između ostalog trebala naučiti nekim vrijednostima.

Sistem se sramno odnosi prema djeci

Možda baš ti projekti i inkluzije čine da sistem danas ima neke druge vrijednosti spram djece sa poteškoćama u razvoju, nedvojbeno pokazuje da ih se treba tretirati drugačije, a onda oni koji imaju manjak onog osnovnog kućnog odgoja, poremećen sistem vrijednosti i primitivni osjećaj moći nad slabijim čine da se pojedinci ovako ponašaju. No, ako je nastavnik kao pojedinac napravio ovako bahat i neljudski potez, zašto škola nije odmah reagovala. Zašto su tek na inicijativu majke počeli govoriti o tome. Zašto bi htjeli zataškati zastrašujući odnos nastavnika spram djeteta. U javnosti, pred svima, šta bi tek bio spreman napraviti kad ga niko ne vidi, pomislih.

Sramno je to kako se sistem ponaša prema našoj djeci, neki od predstavnika tog sistema su toliko zagrizli u te poremećene vrijednosti da je nama evo već svakodnevnica svjedočiti ovakvim ekscesima i ponižavanju djece i njihovih roditelja. Razmišljam i o djetetu i o majci. Suosjećam sa njima, gadi mi se sistem u kojem živimo i u kojem se ovako šta dešava.

Poslije svega odgovorni će da organizuju okrugle stolove, konferencije, projekte, smišljaju strategije i inkluzije, te još jednom da zaborave da prema ustavu BiH svi smo jednaki, imamo ista prava, prema svakom ljudskom normativu onaj osnovni odgoj i kultura kojeg nosimo iz kuće sa sobom su vrlo često jači i blagotvorniji od bilo kakve bjelosvjetske izmišljotine, a kazna i sankcija najučinkovitiji spram primitivaca koji uzmu sebi za pravo iživljavati se nad nedužnim.

Izvor: Al Jazeera