Tuzla Teheran biciklom, "Welcome to Hellas"

Kada smo već postali seoska atrakcija koju su svi poznavali i pozdravljali i častili pićem, nažalost, morali smo krenuti dalje. Kažem nažalost, jer sunce je bilo visoko, a temperatura preko 30 stepeni

AUTOR: Front Slobode
OBJAVLJENO: 13.04.14 u 21:18
OSVJEŽENO: 13.04.14 u 21:18
http://bit.ly/1qtSwkY
Dan prije... Sunce se ozbiljno primicalo horizontu, dan je bio na izmaku. Uspjeli smo snimiti nekoliko kadrova jezera i kampa Partizan, za dokumentarni film. Napravili smo brzu večeru od pečenih kobasica i jaja i uz pravljenje plana za sutrašnji dan, popili ono pola litra domaće loze. Nakon toga smo pošli na spavanje u bungalov pun komaraca, buha i nekih nepoznatih buba, ali u mraku ionako ne znate šta vas tačno grize.

Iz dnevnika putovanja Adnana Sejfića, 7. septebar 2010. godine.

Spavanje u društvu mnoštva malih bića sa kojima dijelimo planetu i nije bilo toliko strašno. Buđenje prije sunca je ritam koji moramo držati, kad god nismo u gostima kod prijatelja. Pored toga pred nama su predjeli sa toplijom klimom, pa svježinu jutra treba maksimalno iskoristiti.
 
Dok smo čekali da provri voda za kafu, podmazali smo bicikla koja su počela škripati skoro kao naša koljena. Sa prvim zrakama sunca, pridružio nam se prijatni noćni čuvar sa svojim njemačkim ovčarom, kao i oba preostala gosta u kadrovosko-rekreativnom centru Partizan. Nakon kafe i kratkog razgovora pozdravili smo se s društvom, a čuvar nam je spremio plastičnu flašu s vodom, upozorivši nas na visoke temperature koje nas očekuju na putu kroz Grčku.
 
Tri kilometra dalje, već smo bili ispred znaka "Welcome to Hellas". Ne znam tačno zašto, možda zato što srcem još uvijek Makedoniju osjećam nekako svojom, ali kad sam ugledao znak "Dobrodošli u Grčku" osjetio sam da prava avantura tek počinje.
 
Na granici opet smijeh, ovaj put sa makedonskim graničarima koji su tražili prazno mjesto u našim pasošima, "da udare pečat". Odmah nakon granice vidjeli smo da se nalazimo u nekoj drugoj, na našem putu četvrtoj zemlji. Da li je u pitanju način života i razmišljanja ili jednostavno stvar novca i vremena, ali kuće su bile sređenije i definitivno je bilo manje smeća pored puta.
 
Poslije monotonih 40-tak kilometara i jednog krpljenja gume, skrenuli smo prema prvom selu na pauzu za ručak i partiju šaha, do sada nismo imali ni prilike, ni vremena. Noć prije polaska na putovanje, moj vječni rival Armin je poveo 2:1 i ovo je bila prilika za poravnanje koju ne smijem propustiti. Taman kad se situacija na šahovskoj tabli zakuhala, konobar je donio hranu – neki grčki gulaš od kozijeg mesa, salatu od sočnog paradajza i ovčiji sir u maslinovom ulju. Gastronomsku distrakciju sam iskoristio na najbolji način i izjednačio na 2:2. 
 
Poslije sat vremena, kada smo već postali seoska atrakcija koju su svi poznavali i pozdravljali i častili pićem, nažalost, morali smo krenuti dalje. Kažem nažalost, jer sunce je bilo visoko, a temperatura preko 30 stepeni. Kroz manje-više dosadna polja kukuruza, duhana i vinograde, krenuli smo dalje kroz Serres prema, za taj dan već nedostižnom, gradiću Drama, na putu za Kavalu.
 
Dok smo pedalali ko' ludi i pjevali neke nama drage pjesme, počela je padati noć. Pokušali smo par puta da nađemo mjesto za naš šator, ali bez uspjeha. Da li zbog nerazumijevanja jezika ili nekih drugih razloga, svi seljaci koje smo sreli su nas redom odbijali. 
 
Pao je mrak, mi smo još uvijek vozili jer nismo pronašli mjesto gdje bi mogli postaviti šator. Nakon pola sata noćne vožnje skrenuli smo u prvi maslinjak. Postavili smo šator brzo i tiho u mraku, bez lampe, da nas neko ne bi vidio. Večerali smo komad hljeba koji je još u Makedoniji bio jučerašnji i dvije paštete koje su na suncu postale skoro tečne. Podijelili smo pola litra vode, koliko smo imali, za piće, večernju i jutarnju higijenu, zavukli se u šator i šaku pod glavu.
 
Loše smo spavali, na jedno oko. Stalno smo se budili, misleći da neko hoda oko šatora, ali to je bio samo topli vjetar u granama maslina, koji je puhao s mora i mirisao na so i smokve.