"Šetnja za naše pujde" u Zenici: Kad se mali i slabi "bore" protiv velikih

O "Šetnji za naše pujde" obavijestili smo policiju, medije, gradonačelnika Zenice, gradsko vijeće i "Albu", svima direktno na protokole. I šta se onda dešava? Jednu od organizatorica policija zove da vide šta tačno hoćemo, pa se tamo pojavi i osoba iz "Albe" koja porazgovara sa njom. Šetnju smo održali i imali smo pratnju policije. Prvo nisu nikom dali da uđe u azil, a onda su pustili dvoje uz zabranu fotografisanja i snimanja unutra. Na pitanje zašto rekli su da je takvo naređenje. Ne znaju ni oni kao zašto.

AUTOR: Hana Kazazović
OBJAVLJENO: 07.05.17 u 17:04
http://bit.ly/2pTERMn
Zenica je jedan od gradova koji godinama muku muči sa problemom pasa na ulicama. Od donošenja Zakona o zaštiti životinja u aprilu 2009. godine, zakona po kojem su opštine imale obavezu uraditi nekoliko stvari – izgraditi azil, provesti evidenciju vlasničkih pasa te raditi na sterilizacijama, grad Zenica godinama nije radio ništa. Sterilizacije pasa na ulicama su radile nevladine organizacije, evidenciju vlasničkih nisu napravili nikad ne obrazlažući zašto, a azil je krenuo sa gradnjom prije neke 2-3 godine.
 
Svih tih godina su u Zenici patili svi – građani koji se boje pasa i oni koji su doživjeli napade od njih, građani koji vole životinje i koji su im pomagali, hranili ih i liječili, te psi – koji su tu na ulicama živjeli izloženi milosti i nemilosti svega što ih okružuje – od vremenskih uslova do ljudi.
 
I tenzije su rasle, a svih tih godina je tema o psima na ulicama bila džoker iz rukava svima kojima je trebalo da skrenu pažnju sa nekih drugih tema – izvlačila se na Općinskom vijeću, po medijima, davala se ljudima kao droga kad god im je trebalo zamazati oči da ne pričaju o zagađenju, o nepostojanju grijanja u gradu, o nezaposlenosti...
 
Onda je u 18. januara ove godine otvoren azil u malom mjestu pored Zenice, u Stranjanima, te je dat na upravu preduzeću «Alba» doo, koje se bavi komunalnim poslovima u gradu. Rečeno je u vijesti na zvaničnoj stranici grada da će Grad  će u potpunosti finansirati rad i funkcionisanje  skloništa. Iznos sredstava bit će utvrđen na osnovu godišnjeg plana rada kojeg će sačiniti "ALBA ZENICA" u saradnji sa gradskom komunalnom službom.
 
Od tog dana kreće kupljenje pasa sa ulica Zenice. Od 18.1. do danas se o radu azila u javnosti pojavljuju ukupno 3 informacije:
 
Prvu je dala RTV Zenica nakon otvaranja kad su napravili reportažu o prvim pokupljenim psima sa ulice 18. januara. Druga je bila kad je Zenicablog takođe napravio reportažu o azilu 24. januara. Treća je bila 10. aprila kad je gradonačelnik posjetio azil.
 
I to je sve. Nikad nigdje nije bila informacija o tome koliko je pasa pokupljeno, da li su svi gore i ako nisu gdje su, da li je i koliko pasa eutanazirano i ko je to naložio, koji veterinar i zašto. Ne znamo ni da li je i koliko pasa udomljeno i kako, jer “Alba” nema kanal komunikacije na kojem iznosi redovno informacije. Imaju email adresu na koju ne odgovaraju svima, ima broj telefona i web stranica http://sklonistezapse.ba/ na kojoj već najmanje 2 mjeseca stoji 5 fotografija istih pasa.
 
Svo to vrijeme znate kako funkcionišu posjete ili traženja pasa? Ako imate fotografiju psa kojeg ste hranili ispred zgrade na primjer, onda tu fotografiju pošaljete na Viber veterinaru koji sarađuje sa azilom. Onda on kad ode u azil vidi je li pas gore, pa ako jeste vi onda uplatite 50 KM u “Albi” i sa tom potvrdom odete do azila gdje preuzimate psa i potpisujete ugovor – udomljavate ga. Kad odete po psa ne daju vam da odete gore i sami ga uzmete ili obiđete ostale pse, nego vam psa dovedu. A često pasa koji su pokupljeni sa ulice nema u azilu i niko ne zna gdje su. I moram napisati još i ovo – ima već dosta slučajeva u kojima psi koji su bili u azilu prije nekog vremena više gore nisu, a takođe se ne zna šta je sa njima.
 
Sve ovo je grupu građana Zenice povezalo i navelo da se organizuju i naprave protestno okupljanje nazvano “Šetnja za naše pujde”. Skupili smo se i odlučili da odemo do azila 6. maja, te da zamolimo da sa nekim razgovaramo sa ciljem da prenesemo zahtjeve, a osnovni je da se vrata azila otvore za građane. Svuda u svijetu to tako funkcioniše, a i u Pravilniku o uvjetima koje moraju ispunjavati skloništa za životinje piše (član 20)
 
1) Radno vrijeme nastambi iz članka 1. ovoga Pravilnika, koje se odnosi na rad sa strankama, mora biti najmanje četiri sata radnim danom, a tijekom 24 sata dnevno mora biti osigurano dežurstvo za prijem životinja u hitnim slučajevima.
 
Šetnju smo odlučili održati po svim pravilima te istu i prijavili u policiji. Poslali smo dopis sa najavom šetnje i svim zahtjevima i svim medijima, te gradonačelniku Zenice, gradskom vijeću, te samoj «Albi» (i to svima direktno na protokole) I šta se onda dešava? Jednu od organizatorica policija zove da vide šta tačno hoćemo, pa se tamo pojavi i osoba iz «Albe» koja porazgovara sa njom. Nakon što je ona rekla da od šetnje odustati nećemo, par sati kasnije «Alba» izdaje saopštenje u kojem navodi kako oni rade sve javno i transparentno, kako im valjda nije jasno šta mi hoćemo, te uz sve iznose laž kazavši kako skup nije najavljen.
 
Šetnju smo održali i imali smo pratnju policije. Toliko o nenajavljenosti. Niko nas u azilu nije sačekao od odgovornih, mada jeste bilo prisutno više radnika «Albe» nego što ih inače radi gore u jednoj smjeni i da, bio je i «security», što znači da su nas očekivali.
 
Prvo nisu nikom dali da uđe u azil, a onda su pustili dvoje uz zabranu fotografisanja i snimanja unutra. Na pitanje zašto rekli su da je takvo naređenje. Ne znaju ni oni kao zašto.
 
I ja se pitam zašto se ne dozvoljava snimanje i zašto samo uz najavu možeš u azil? Jedini odgovor koji mi pada na pamet je da ne žele da se zna koji je pas na primjer danas tu, jer ga onda možeš tražiti i zahtijevati objašnjenje gdje je. Ovako dok nemaš dokaz u vidu snimka ili fotografije možeš samo pričati u prazno. A sve to uopšte ne govori u prilog javnosti i transparentnosti na koju se pozivaju.
 
Mi smo ponijeli i nešto hrane, jer se u goste ne ide praznih ruku. Nisu nam dali da to ostavimo psima jer je «nije pregledao njihov veterinar». Evo slika pa vidite kakvu smo hranu spremili – zatvorene konzerve i kese sa krekerima. Toliko o logici, da ne kažem povjerenju. Zato smo hranu vratili jer je imamo kome dati.
 
Sve je prošlo bez ikakvih problema jer mi nismo divljaci, mada vjerujem da većina ljudi u BiH očito teško može shvatiti da neko voli životinje čak i ako od njih nema neku korist. Znam da se na takve ljude ovdje gleda sa podozrenjem i da ih se naziva najrazličitijim imenima, pa samo mogu zamisliti šta se očekivalo od skupine ljudi koja je zbog tih istih životinja spremna odvojiti svoje slobodno vrijeme da bi im pokušala pomoći.
 
U svakom slučaju ovo je naš prvi korak i nećemo odustati od traženja da u azil možemo ući svaki dan. Samo u tom slučaju, kad budemo mogli vidjeti svojim očima da je sve u redu i da se radi za dobrobit pasa, moći ćemo se složiti da je sve javno i transparentno.