"Netzwerk Asyl" dovezli pomoć u Bihać i Veliku Kladušu: "Migranti u BiH spavaju na smrznutoj travi"

Kolima su preko Novog Grada dolazili do Kostajnice gdje su čamcem prelazili preko Une. Lokalni krijumčar bi ih odveo na Baniju u Hrvatskoj i tamo su ih hvatali, a da nisu uspjeli prijeći ni kilometar. Dobili su malo batina, ali kažu da ih nisu pretukli, samo su im oduzeli stvari, mobitele i novac. Tvrde da su nekima čak oduzeli i cipele. Vratili su ih nazad u BiH i pustili u šumu. Nekako su se snašli i došli do Banja Luke, pa dalje do Bihaća. Čuli smo ranije za brutalnost i nasilje prema izbjeglicama u Mađarskoj i Bugarskoj, ali nam se čini da se u Hrvatskoj sve odvija sustavno i da ništa nije slučajno ili spontano.

AUTOR: Ajdin Kamber
OBJAVLJENO: 11.01.19 u 13:46
OSVJEŽENO: 11.01.19 u 13:46
http://bit.ly/2AIYefV
Švicarski aktivisti posjetili su Bihać i Veliku Kladušu i dopremili pomoć za migrante. Stanje je loše, kaže naš sugovornik Stefan Dietrich, a osvrće se i na optužbe za nasilje protiv migranata na hrvatskoj granici.

DW: Vi ste u okviru švicarskog humanitarnog udruženja Netzwerk Asyl iz Argaua skupili novčana sredstva i humanitarnu pomoć i 23. prosinca se s dva automobila zaputili u BiH. Posjetili ste izbjeglički i migrantski kamp smješten u objektu firme Miral u Velikoj Kladuši, zatim kamp u nekadašnjoj tvornici Bira kod Bihaća kao i Izbjeglički centar Salakovac kod Mostara. Kakva je situacija u kampovima i u kakvim uvjetima žive ti ljudi?

Stefan Dietrich, Netzwerk Asyl: U Miralu pored Velike Kladuše je smješteno oko 690 osoba, među kojima petoro djece i isto toliko žena, a ostalo su uglavnom mlađi muškarci. Ljudi spavaju na krevetima na kat oko kojih su postavili deke kako bi imali minimum intimnosti. Koriste plastične WC-e, iste one koji se kod nas koriste na gradilištima. Sve je improvizirano i to je naš glavni dojam. Sve bi moglo biti i čistije i bolje organizirano. Prljavo je i hladno. Smrad iz kampa kao da osjećam i ovdje u Švicarskoj. Situacija je teška, ne bih ju nazvao katastrofalnom, ali ima i dalje ljudi koji spavaju vani, pa ipak je bolje nego ljetos. Higijenski uvjeti su jako loši. Nema liječnika svakog dana u kampu, nego su tu samo u određenim terminima, a ne govore dobro engleski jezik. Imao sam šal nogometnog kluba iz Dortmunda i to je odmah privuklo osamnaestogodišnjake iz Egipta, koji su se tome jako obradovali.

Jesu li i u drugim kampovima uvjeti života tako loši?

Bivša tvornica Bira u Bihaću, jedna ogromna hladna i mračna hala, bila je puna tužnih ljudi i smeća. Neki kažu da je tamo smješteno 1.700 ljudi, a drugi da ih je 2.100. Unutar tvornice su kontejneri i šatori u kojima su smješteni migranti. Iz IOM UN BiH su mi rekli da od 200 kontejnera 37 nije imalo grijanje, pa smo kupili grijalice i predali im. Kupili smo i mikrovalne pećnice za Crveni križ kako bi mogli grijati hranu. Izgleda da je nema dovoljno. Oni koji imaju novaca odu si nešto dodatno kupiti u trgovinu. Nabavili smo i dostavili dosta rukavica, čarapa, cipela, kapa, jakni, termo-hlača, pelena, hrane i medicinskih potrepština i lijekova. Nismo sve dali kampu nego volonterima, privatnim ljudima koji pomažu (kao SOS Velika Kladuša, Crvenom križu u Ključu, itd.).

WC-i su začepljeni i prljavi, okolo je smeće. Jedan od migranata se u Biri tuširao hladnom vodom, jer nisu imali tople. Pokušavaju to urediti, ali daleko su od toga. Kada smo bili tamo, dosta je ljudi spavalo na smrznutoj travi. Primijetili smo da mnogi ne izgledaju zdravo.

"Hrvatski policajci su im oduzimali stvari, mobitele i novac"

Razgovarali ste s migrantima i izbjeglicama. Kako se oni nose sa situacijom u kojoj su se našli?

Prilično su optimistični. Upoznali smo jednoga kojeg su šest puta vratili, a drugoga su čak osamnaest puta vratili u BiH i još uvijek optimistično gledaju na budućnost i vjeruju da će stići na Zapad. U Velikoj Kladuši su nam rekli da svake večeri stotinu migranata pokušava prijeći granicu. 70 bude vraćeno, a 30 se uspije nekako probiti i preko Hrvatske i Slovenije doći do Italije. Uglavnom su pozitivni i to me iznenadilo.

Koji su sve razlozi njihovog bijega na Zapad?

Bila je grupa iz Egipta koja je objavila kritične sadržaje na Internetu uperene protiv vlasti pa su imali problema s policijom. Bilo je ljudi iz Maroka, koji idu za boljim životom ili iz Irana koji su iz političkih razloga napustili domovinu. Ljudi iz Pakistana bježe zbog ekonomske situacije, a neki i zbog rata. Znao sam da dolaze izbjeglice iz Sirije, Iraka, Afganistana, ali me je malo iznenadilo kada sam sreo ljude iz Egipta i Indije. Svi se nadaju se da će biti bolje i da će proći granice.

Kakav je dojam na Vas ostavilo lokalno stanovništvo u BiH?

Lokalno stanovništvo iz BiH se srami jer njihova država nije mogla učiniti više kako bi pomogla izbjeglicama i migrantima. Ljudi u Krajini se osjećaju zapostavljeno. A da ipak sve može funkcionirati, uvjerio sam se svojim očima u Mostaru. Posjetio sam u srpnju i prosincu kamp u Salakovcu i tamo sve funkcionira. Uvjeti nisu kao u Švicarskoj ili Njemačkoj, ali su ipak humani. U tom kampu ima i dosta djece. Ako BiH može voditi brigu o migrantima u Salakovcu kod Mostara, ne znam zašto to isto ne može u Velikoj Kladuši i Bihaću. To je meni kao strancu malo čudno, odnosno ne mogu razumjeti zašto se na jednom mjestu može organizirati, a na drugom ne može. Ili neće. Tko to zna. Malo sam se i razočarao, jer sam vjerovao da međunarodne organizacije mogu više učiniti i biti efikasnije i brže. Za ovaj problem se zna još od ožujka prošle godine. Nije mi jasno kako zima može ikoga iznenaditi.

Kako su se policajci u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji odnosili prema izbjeglicama, jesu li ih tukli?

Čudno mi je bilo što oni, koji su išli na „game", dakle na kocku, odnosno pokušali prijeći granice prema Hrvatskoj, nisu direktno išli za Karlovac, nego su kolima preko Novog Grada dolazili do Kostajnice gdje su čamcem prelazili preko Une. Lokalni krijumčar bi ih odveo na Baniju u Hrvatskoj i tamo su ih hvatali, a da nisu uspjeli prijeći ni kilometar. Hrvatski policajci su im oduzimali mobitele, tako da se ponavljaju sve one priče koje sam imao priliku čuti i ljetos. Dobili su malo batina, ali kažu da ih nisu pretukli, samo su im oduzeli stvari, mobitele i novac. Tvrde da su nekima čak oduzeli i cipele. Vratili su ih nazad u Bosnu i Hercegovinu i pustili u šumu. Nekako su se snašli i došli do Banja Luke, pa dalje do Bihaća. Čuli smo ranije za brutalnost i nasilje prema izbjeglicama u Mađarskoj i Bugarskoj, ali nam se čini da se u Hrvatskoj sve odvija sustavno i da ništa nije slučajno ili spontano.

"Državne institucije premalo čine"

Što Vas se posebno dojmilo s ovog putovanja u Bihać i Veliku Kladušu?

Jasno mi je da je situacija veoma teška i da su posebno „pogođeni" grad Bihać i općina Velika Kladuša. Oni su od ožujka 2018. ostavljeni da se manje više sami bore s ovim problemom. Od jeseni 2015. obišao sam razne kampove, od Spielfelda preko Dobove, Slavonskog Broda, Šida, Beograda i Subotice, ali i izbjeglička naselja u Tabanovcima, Gevgeliji i Preševu. Ljetos sam bio u V. Kladuši, Bihaću i Mostaru, kao i ovaj put. Primjećuje se želja raznih ljudi, pojedinaca i organizacija da se situacija promijeni na bolje, da se sve organizira humano i ljudski. Ali očigledno je da državne institucije ne mogu ili ne žele rješavati situaciju u Krajini. Mislim u prvom redu na državne institucije u Sarajevu. A da se ipak može ako ima političke volje, to se vidi u Mostaru.

Vi ste pomagali i izbjeglicama iz BiH koje su tijekom rata dolazile u BiH?

Tako je. Nastavili smo s humanitarnim akcijama tijekom 2014. godine kada su u BiH i regiji bile poplave. Skupljali smo novac i vozili stvari za Bosnu, Slavoniju, Srbiju. Pošto smo čuli razne priče o tome da humanitarna pomoć zna nestati, odlučili smo se da ju direktno uručujemo stradalima. Tako smo osnovali organizaciju HELP NOW (kasnije kao projekt unutar Netzwerk Asyl Aargaua) a aktivno smo pomagali izbjeglice od 2015. godine, kada je počela migrantska kriza u Europi.

Iz kojih sredstava financirate pomoć?

Svu pomoć i novac za nas skupljaju „obični" ljudi, većinom Švicarci, ali i ljudi porijeklom iz bivše Jugoslavije. Dio su ovoga puta donirali i vjernici raznih crkava: katoličke, novoapostolske i evangelističke crkve. Nisu to preveliki novci, ali svaka je pomoć dobro došla.

Kada smo stigli pomoglo nam je i lokalno stanovništvo u BiH kod kojeg smo dobili besplatan smještaj. Ljudi iz BiH pomažu, mada i sami teško žive. To najbolje ilustrira priča carinika na granici koji nam je rekao da napušta državni posao i državu BiH te sad u siječnju odlazi na rad u Švicarsku.

Kako i gdje ste naučili naš jezik?

Rođen sam u Njemačkoj, roditelji su mi se iz Jugoslavije odselili davno. Mi smo kod kuće govorili njemački, mađarski, ali i srpskohrvatski. Pored povijesti, studirao sam i srpsko-hrvatski na poznatoj bečkoj katedri za slavistiku. Raspad SFRJ i rat su me motivirali i zainteresirali da više saznam i pokušavam razumjeti što se tamo događa.

Ajdin Kamber za DW

Stefan Dietrich je aktivist i volonter udruženja Netzwerk Asyl iz Argaua iz Švicarske. Porijeklom je iz Njemačke, ali već trinaest godina živi u Švicarskoj. Magistrirao je povijest 2004. u Beču, a danas radi kao nastavnik u školi u Bremgartenu. Devedesetih je pomagao izbjeglicama u Bavarskoj koje su dolazile iz BiH, a nastavio je pomagati regiji tijekom poplava 2014. godine, ali i nakon izbijanja migrantske krize 2015. godine.