Kako je Prvi maj postao radnički praznik

Poslodavci i zakonodavna tijela bili su protiv uvođenja 8-satnog radnog vremena. U subotu 1. maja je na hiljade američkih radnika stupilo u štrajk koji se odvijao pod parolom: "Osam sati dnevno, bez smanjenja plata."

AUTOR: Esma Klico
OBJAVLJENO: 01.05.19 u 11:24
http://bit.ly/2LdaVr3
Proslave 1. maja odavno imaju dva naizgled proturječna značenja. S jedne strane, maj je poznat po proljetnim igrama, cvijeću i dočekivanju proljeća. A, s druge strane predstavlja dan radničke solidarnosti i protesta. SAD proslavljaju Praznik rada u septembru, dok ga većina drugih zemalja slavi 1. maja.

Kako se to dogodilo?

Kao i mnogi historijski obrati, sasvim slučajno. Time magazin je to 1929. godine ovako formulisao: "Ljudima starog kova, 1. maj predstavlja cvijeće, travu, piknike, djecu, haljine. Dok za socijaliste i komuniste maj predstavlja držanje govora, parade, bombe i nasilje. Konotacija se odnosi na 1. maj 1886. godine kada je oko 200.000 američkih radnika protestvovalo širom države tražeći 8-satno radno vrijeme."

Nakon američkog građanskog rata, posebno nakon velike depresije koja je trajala od 1873. do 1879. godine, je došlo do brzog industrijskog razvoja u SAD-u. Glavni industrijski centar bio je Chicago, gdje je bilo zaposleno nekoliko desetina hiljada doseljenika iz Evrope, većinom iz Njemačke i Češke. Radili su 10 do 12 sati za 1,5 dolar dnevno. Zbog nepodnošljivih uslova rada, Chicago je postao središte svih pokušaja da se organizuju radnički pokreti u cilju ostvarivanja boljih uslova za rad.

U tom periodu se američki industrijski kapitalizam nalazio u usponu i tada su nastajale najveće korporacije. Građani su smatrali kako su korporacije loše i da se mora zaustaviti njihovo jačanje, da je neophodno stvoriti ekonomiju kojom će upravljati sami radnici.

Poslodavci su na njihove zahtjeve odgovorili antisindikalnim mjerama otpuštajući vođe sindikata i zapošljavajući tzv. štrajkolomce, špijune, nasilnike i privatno osiguranje. U cilju podjele radnika su izazvane etničke i rasne podjele. Sve veće medijske kuće su bile na strani poslodavaca.

Socijalističe i anarhističke organizacije su postale izrazito aktivne tokom usporavanja privrednog rasta između 1882. i 1886. godine. Od 1884. godine do 1886. broj članova koji su podržavali osmočasovno radno vrijeme naraslo je sa 70.000 na 700.000.

U Chicagu se anarhistički pokret, koji je imao nekoliko hiljada članova, okupljao oko novina Arbeiter-Zeitung, koje je uređivao August Spies. Tiraž novina je iznosio 20.000 primjeraka.

U oktobru 1884. godine su Federacija trgovačkih organizacija i Radnički sindikat tražili da se do 1. maja 1886 godine uspostavi osmosatno radno vrijeme, u protivnom će američki sindikalni pokreti organizovati generalne štrajkove.

Poslodavci i zakonodavna tijela bili su protiv uvođenja 8-satnog radnog vremena. U subotu 1. maja je na hiljade američkih radnika stupilo u štrajk koji se odvijao pod parolom: "Osam sati dnevno, bez smanjenja plata."

Procjenjeno je kako je u štrajku učestvovalo između 300.000 i 500.000 radnika koji su zahtjevali ispunjenje tzv. 3 osmice:

8 sati rada,
8 odmora,
8 kulturnog uzdizanja.

Protest 1. maja 1886. godine nije bio samo obični štrajk: to je bio dio onoga što je kasnije postalo poznato kao 'masakr na Haymarketu'. 1. maja navedene godine, Chicago je zajedno s drugim gradovima postao mjesto velikih sindikalnih protesta kojim su se radnici borili za 8-satno radno vrijeme. Protesti u Chicagu su trebali trajati samo nekoliko dana. 3. maja je štrajk u tvornici McCormick Reaper postao nasilan, a dan poslije se mirno okupljane na trgu Haymarket pretvorio u još nasilniji događaj (Time).

“"Nekoliko minuta nakon deset sati u noći 4. maja 1886. godine je počela oluja u Chicagu. Kada su pale prve kapi kiše, okupljeni na trgu Haymarket su se počeli razilaziti. U 20:00h se na trgu nalazilo oko 3.000 ljudi koji su slušali kako anarhisti osuđuju policijsku brutalnost i zahtjevaju 8-satno radno vrijeme, ali oko 22:00h je na trgu ostalo samo nekoliko stotina prosvjednika. Gradonačelnik, koji je napeto očekivao eskalaciju nasilja, je otišao kući spavati. Posljednji govornik je završio svoj govor kada je delegacija od 180 policajaca krenulo s kolodvora kako bi razbili ono što je ostalo od protesta. Zastali su na maloj udaljenosti bine. U trenutku kada je kapetan naredio razlaz i kada mu je govornik odgovorio kako je riječ o mirnom okupljanju, ekplodirala je bomba u policijskim redovima. U eksploziji je ranjeno 67 policajaca, a 7 ih je umrlo. Policija je otvorila vatru u kojoj je ubijeno nekoliko prosvjednika i ranjeno njih 200, a Haymarket je postao dijelom američke historije,” tim riječima je magazin Times opisao događaj iz 1886. godine.

Uslijedilo je hapšenje stotina muškaraca i žena osumnjičenih da su anarhisti, socijalisti ili komunisti. Za napad bombom optuženo je 8 učesnika protesta :

August Spies,
Albert Parsons,
Adolf Fiser,
George Engel,
Louis Ling,
Michael Schwabb,
Samuel Fielden,
Oscar Neebe.

Biznismeni i vlasti su optužene proglasili anarhistima, a bombaški napad najvećom uvredom u američkoj historiji. Zbog ubistva radnika nije niko odgovarao.

Parsons je nestao preko noći. Policija ga je tražila po cijeloj državi, a njegov nestanak se tumačio kao priznanje krivice. Predao se tako što je dramatično i nenadano ušao u sudnicu i zahtijevao da mu se sudi jednako kao i ostalim optuženima.

Optuženi su proglašeni krivim i osuđeni na smrt.

Posljednje riječi Augusta Spiesa su bile: "Možete nas ušutkati sada, ali sjećanje na nas će nas nadživjeti".

"Borim se za slobodu govora čak i svojim posljednjim dahom," rekao je Albert Parsons prije egzekucije.

Dok je Parsonova pogrebna povorka prolazila gradom, oko 250.000 ljudi se postrojilo duž ulica kako bi iskazali solidarnost s nepravedno pogubljenim radnicima.

U spomen na Haymarket, 1. maj je proglašen Međunarodnim praznikom rada.

U SAD je zbog antikomunističkog raspoloženja tokom Hladnog rata postojao prezir prema Prazniku rada. U julu 1958. godine, predsjednik Eisenhower potpisao je rezoluciju kojom 1. maj naziva "Danom lojalnosti" u pokušaju da se izbjegne bilo kakva povezanost sa solidarnošću s "radnicima svijeta".

Rezolucijom se 1. maj proglasio "posebnim danom koji služi za reafirmaciju lojalnosti prema SAD-u i odavanje počasti baštini američke slobode".