DW: Minimalna plaća u Njemačkoj - siromaštvo unatoč zaposlenju

O tome tko u Njemačkoj radi za minimalnu plaću postoji iznenađujuće malo egzaktnih podataka. Općenito se zna da takve poslove rade prije svega žene, mlađe osobe, osobe s invaliditetom, pripadnici etničkih manjina i osobe s niskom stručnom spremom. Oko 60 posto su žene

AUTOR: Kiara Schacht
OBJAVLJENO: 04.01.19 u 16:45
http://bit.ly/2SBYep0
Njemačka ima jedan od najviših iznosa minimalne plaće u Europi - barem kada se gledaju apsolutne brojke. Tko tu radi puno radno vrijeme za minimalnu plaću, zaradi mjesečno oko €1500 bruto. I ta se suma povećava: od 1.1.2019. je minimalna satnica povećana za 35 centi i sada iznosi €9,19. Time se u europskom prosjeku Njemačka nalazi pri vrhu. Na čelu europske ljestvice je Luxemburg s mjesečnom zaradom od oko €2000, dok se pri dnu nalazi primjerice Rumunjska s oko €250. Hrvatska je s oko €400 minimalne plaće u donjem dijelu tabele.

No koliko je to doista, odnosno da li se i kako s minimalcem može u nekoj zemlji normalno živjeti ne pokazuje apsolutni iznos, već relativni. Potrebno je tu sumu dakle staviti u kontekst realnih životnih troškova zemlje u kojoj se živi i radi.

Siromaštvo je relativan pojam

Prema podacima za 2017. godinu u Njemačkoj je samac, koji radi puno radno vrijeme za minimalnu plaću, mogao, nakon što su mu od bruto iznosa odbijeni svi porezi i socijalna davanja, kući donijeti €1.110,50. Zvuči još uvijek dobro. Ali u stvari je to samo €14,5 iznad službene granice siromaštva u Njemačkoj. Općenito se unutar EU-a siromašnom smatra osoba koja zarađuje manje od 60 posto prosječne plaće. Siromaštvo je dakle uvijek relativno: čovjek koji važi kao siromašan u Njemačkoj je u nekoj drugoj zemlji daleko iznad prosjeka, piše Kiara Schacht za DW 

Dodatnih 35 centa minimalne nadnice po satu, koliko se od početka godine isplaćuje u Njemačkoj, ne znači baš veliki odmak od granice siromaštva. Kada se odbiju sva davanja, na kraju mjeseca zaposlenom ostaje oko €20 više. A od prosječne plaće je takav radnik još dosta daleko. Pri tome je važno u kakvoj se životnoj situaciji osoba nalazi. U financijskom smislu najbolju poziciju imaju samci, bez djece i s punim radnim vremenom.

Minimalna plaća - normalni izdaci

U toj relativnoj europskoj usporedbi su iza Njemačke samo još Estonija i Letonija, ali čak ni u Luxemburgu radnici s minimalnom plaćom nisu jako udaljeni od granice siromaštva. Na toj ljestvici pak najbolje stoje primatelji minimalne plaće u Rumunjskoj. Tamo se granica siromaštva nalazi na €137, dok zaposleni s minimalcem zarađuju gotovo dvostruko više. To naravno ima veze i s općenito relativno niskom razinom plaća u zemlji. Slična je situacija i u Grčkoj ili Portugalu. No kada se pogleda opća situacija, tu je Rumunjska prilično loša: tamo gotovo trećina stanovništva nije u stanju dotrajalu odjeću zamijeniti novom.

Velika razlika između Njemačke i nekih drugih razvijenih industrijskih zemalja je u tome što tu i primatelji minimalne plaće moraju plaćati porez i socijalna davanja. U Velikoj Britaniji je to primjerice drugačije. Tamo osoba s minimalcem na kraju mjeseca u džepu ima i do €650 više od granice siromaštva. No ta suma ne uključuje samo čistu zaradu, već tu dolaze i različiti socijalni dodatci na koje osobe s minimalnom plaćom imaju pravo: od naknade za plaćanje stanarine, preko posebnih dodataka na prihod pa sve do smanjene stope poreza na dohodak. Slično je i u Nizozemskoj.

Margina na tržištu rada

U Njemačkoj to nije slučaj, tu radnici i s minimalnom plaćom moraju plaćati porez i obvezni su na druga davanja poput zdravstvenog, mirovinskog ili osiguranja za slučaj nezaposlenosti, pa to mjesečno znači izdatke od oko €300.

O tome tko u Njemačkoj radi za minimalnu plaću postoji iznenađujuće malo egzaktnih podataka. Općenito se zna da takve poslove rade prije svega žene, mlađe osobe, osobe s invaliditetom, pripadnici etničkih manjina i osobe s niskom stručnom spremom. Oko 60 posto su žene.

Posebno problematična je situacija za osobe koje ne rade puno radno vrijeme, a to je u Njemačkoj većina onih koji primaju minimalnu satnicu - takozvani "mini jobberi". Najugroženije su pritom samohrane majke s malom djecom. Prema službenim računicama njemačke Vlade osobe iz te kategorije nemaju ni uz puno radno vrijeme realnu šansu zaraditi dovoljno za normalan život. Za razliku od Rumunjske je međutim udio radnih mjesta u ukupnom broju zaposlenih relativno mali. Dok u Rumunjskoj više od 40 posto zaposlenih prima minimalnu plaću, u Njemačkoj je u toj situaciji 1,4 milijuna zaposlenih, što čini 3,6 posto radnih mjesta.