Fahrudin Avdičević: "Nekada je Tuzla živjela za Slobodu"

Iskreno se bojim da mladim generacijama, navijačima Slobode, imena onih na čiji se spomen u drugim sredinama ustajalo u stav mirno, za nekoliko godina neće značiti ništa

Historija FK Sloboda
AUTOR: Alen Haman
OBJAVLJENO: 14.02.17 u 20:50
OSVJEŽENO: 14.02.17 u 20:50
http://bit.ly/2kPNTXW
Fahrudin Avdičević, simbol FK Sloboda, najdugovječniji kapiten i fudbaler sa ubjedljivo najviše nastupa za Crveno-crne sa Tušnja danas slavi svoj 74. rođendan.

Fenomenalni "štoper" Slobode i reprezentativac Jugoslavije jedan je od najofanzivnijih odbrambenih igrača kojeg pamti evropski fudbal sa 17 postignutih golova u jednoj sezoni, četiri manje od legendarnog Ronalda Koemana, koji je igrajući za PSV 1987/1988 postigao 21 pogodak.

U Slobodu je iz FK Radnik Bijeljina došao "greškom", koja se pokazala najboljom u istoriji kluba. 

"Igrao je tada takođe halfa, u bijeljinskom Radniku, zajedno sa mlađim bratom Mehmedalijom, boljim fudbalerom od sebe, ali je i on, još tada, bio vrstan igrač. Braća Avdičević "zapali su za oko" tadašnjem treneru Slobode Ostoji Simiću i sekretaru kluba Dragi Karamanu, pa su se uputili u Bijeljinu. Znali su po koga su došli a - po bratskom dogovoru, umjesto Mehmedalije, sa njima je u Tuzlu krenuo - Fahrudin.

"Probali su me i zadržali," prisjeća se, sada već iskusni, 29-godišnjak Fahrudin Avdičević. "Odmah sam počeo da igram - sve bolje, i niko više nije sumnjao da su trener "Ole" i sekretar Karaman pogriješili.Ono što je znao moj brat Mehmedalija, ja sam uspješno interpretirao na terenu, svi su u meni vidjeli - njega.

Kasnije je sve leglo na svoje mjesto, mada su svi redom saznali da sam u Tuzlu došao "greškom", izjavio je u intervjuu septembra 1972. godine za prestižni jugoslovenski sportski nedeljnik Tempo koji ga predstavlja kao "sportistu koji zaslužuje medalju za fair-play", a čitajući njegov tekst posvećen FK Sloboda shvatit ćete i zašto:

"Od 1963. godine, kada sam prvi put obukao Slobodin dres, a oblačio sam ga, kažu, 825 puta, kroz ovaj klub duge i svijetle tradicije, prošlo je na stotine igrača, članova uprava, radnika i saradnika. Svako od njih utkao je dio sebe u dugogodišnju historiju kuba.

Mnoge od njih, poslije nekog vremena, neopravdano zaboravljamo.

Iskreno se bojim da mladim generacijama, navijačima Slobode, imena onih na čiji se spomen u drugim sredinama ustajalo u stav mirno, za nekoliko godina neće značiti ništa.

Određeni broj onih koji su nosili dres Slobode, izborili su se za mjesto pod suncem, a neko bi se trebao pobrinuti da i ostali, ništa manje vrijedni, ne ostanu u klupskoj arhivi vječno, posuti prašinom.

ONI SU UDARILI TEMELJE

Imala je Sloboda sjajne igrače. Bilo ih je u svakoj generaciji. S nekima sam igrao, druge sam trenirao, o trećima mogu suditi kao klupski rukovodilac ili posmatrač.

Možda u nekom trenutku nismo bili ni svjesni njihove vrijednosti. Počev od golmana Fuada Hajrovića, Rize Meškovića, Fahrudina Omerovića, pa do Mirze Hadžića i drugih, koji su "kupili" priznanja, ali i pozive jugoslovenskih selektora

Albert Altarac! Mnogi ljudi sa kojima razgovaram, ili se kroz maglu sjećaju njegovog lika, ili uopšte ne znaju ko je u pitanju.

A, popularni Alberto, nadavao se golova sedamdesetih godina. Bio je strah i trepet za protivničke odbrane u Drugoj ligi.

Slično je i sa Kukom Fazlićem, Nazifom Šehićem, Momom Radovićem... Oni su udarili temelje Slobode, koja će kasnije bilježiti uspjehe u prvoligaškom društvu, Aco Ivoš bio je reprezentativac 1962. godine, što je uspjeh kakav je danas teško objasniti.

Đorđe Gerum, Omer Jusić, Mesud Nalić, Jusuf Hatunić i Ešef Jašarević također su bili članovi selekcija reprezentacije Jugoslavije. Bojim se nabrajanja, jer premalo je prostora da bih spomenuo sve na koje me sjećanja navedu. Oni koje sam spomenuo, samo su personsfikacija fudbalskih bogova kojima su se mase klanjale i dizali ih u nebesa.

Slobodu su kroz historiju vodili mnogi treneri-genijalci, koji su stvarali izuzetno kvalitetne igrače. Takvi su bili Bjelogrlić, Gerum, Takač, Simić, Stefanović... Danas se u medijima teško može naći i rečenica o njima, kao da nikada nisu postojali.

BDJELI NAD KLUBOM 

Ništa manje zasluge ne pripadaju niti ljudima, koji su svake sezone nosili velikobreme tereta, čija imena često budu zaobiđena u prigodnim publikacijama. Anto Raos je dan o noć bdio nad ekipom, a sa ništa manje žara u vrhu predsjedništva uprava nisu radili niti Ibro Ibrahimović, Rizo Brkić, Vukašin Jugović, Eldar Arnautović, Adem Tucaković, Bahrija Tanović...

Za mnoge ljude u bivšoj držvi Sloboda i Tuzla bili su jedno tre isto. Obo što danas kažu da je brend. Uz so, Sloboda je zaista bila u to vrijeme jedini brend grada. Bila su to vremenakada su klub istim žarom voljeli i radnici i prvi ljudi kluba. Svi su bili vjerni navijači Slobode.

Sjećam se mnogih trenutaka, kada nas je na utakmicama ispraćao predsjednik opštine gospodin Mehmedalija Džambić. Iz današnje perspektive, možda nekim izgleda čudno da fudbalere na neku važnu utakmicu ispraća gradonačelnik, ali Džambić i tadašnji veliki političar Pašaga Mandžić. znali su doći pred stadion i igračima poželjeti sreću i sretan put, ili bi nas nekada dočekali s gostovanja. Snama su slavili pobjede, ali nekada i tugovali zbog poraza.

I ove ljude ne smijemo zaboraviti, jer su oni dio historije ne samo grada, nego i sporta, Fudbalskog kluba i Sportskog društva. Na njih bi se ponekad mogli ugledati današnji političari. Tim prije, što danas čelnih ljudi grada nema ni kada Sloboda na Tušnju igra finalnu utakmicu Kupa BiH.

Generacijama koje dolaze trebalo bi na neki našin dočarati šta je Sloboda nekada bila u Tuzli, a šta u regiji. Treba objasniti zašto je i zbog čega i kako desetak hiljada ulaznica za neki veliki fudbalski derbiji nestajalo četiri-pet dana prije utakmice, što danas izgelda nemoguće.

PISCI HISTORIJE

Valja podsjetiti današnje generacije, da je Sloboda bila sportska gromada u svakom pogledu. Nekada je Tuzla živjela za Slobodu, a Sloboda je bila Tuzla u malom. Te dvije niti su se ispreplitale i nikome nije smetalo, a svima je bilo lijepo.

Tuzla je u proteklih godina napravila na desetine spomenika i uspješno prezentirala sve lijepo što ima. Ali, jedno je zaboravila: Sloboda mora imati svoj muzej!

Mnogi veliki gradovi u svijetu, pa i u našem susjedstvu, imaju jedan gradski kutak u kojem su odali počast sportskim velikanima. Zato se ja odavno zalažem da muzej ili barem spomen-sobu, dobije i Tuzla. I da unutar budu ispisana imena svih onih koje ja, evo, nisam mogao nabrojati na dvije stranice teksta. A, njih je zaista mnogo i oni su, uostalom, ispisivali sportsku historiju ovog grada. To zaslužuje i to je najmanje što za sve koje su ponosno nosili dres Slobode, kako kluba tako i Sportskog društva, možemo učiniti.

Opstati i dočekati 90. rođendan nije mala stvar i zbog toga sam lično ponosan, jer sam bio i ostao član ove velike i lijepe sportske porodice."

Izvor: Monografija "Sportsko društvo Sloboda: 1919 - 2009", Tuzla, PrintCom, 2009. - 269. str., ilustr., 30 cm.