Dženana Karup Druško: Kolaps pravde i progona ratnih zločinaca u regionu

Kad-tad će se dijalog o suočavanju s prošlošću morati otvoriti, a civilno društvo kroz Koaliciju za REKOM nudi upravo to, jer bez suočavanja s prošlošću nema budućnosti ni za jedan narod, ali ni za države

AUTOR: Jelena Diković
OBJAVLJENO: 06.12.17 u 12:49
http://bit.ly/2Ax4xUD
Kao međunarodni sud koji je formiralo Vijeće sigurnosti UN-a pokušaj odbijanja suočavanja s prošlošću i s onim što je neko počinio "u naše ime", neprihvatanja činjenica o ulozi političkih, ali i vojnih, policijskih i bezbjednosnih struktura Srbije i Republike Srpske za počinjene zločine, a što je neophodno za budućnost, koja se ne može graditi na mitovima i narativima, koji i odgovaraju samo onima koji jesu odgovorni za počinjene zločine, ističe u razgovoru sa Jelenom Diković za Danas Dženana Karup Druško, direktorka udruženja Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje, novinarka i urednica portala Avangarda.

Prema njenom mišljenju, zabrinjava što iza tog negiranja i veličanja ratnih zločinaca stoje sistemi, "kao što je u slučaju Vladimira Lazarevića, koji je angažiran da uči djecu na Akademiji, valjda o tome kako što bolje ubijati, ili u slučaju Blagoja Simića, koji je u Bosanskom Šamcu imenovan za direktora Doma zdravlja, na poziciju na kojoj je bio i u vrijeme kad su u ovom gradu počinjeni stravični zločini nad Muslimanima i Hrvatima, zbog čega je i presuđen u Haškom tribunal".

* Koliko presude Tribunala utiču na odnose BiH i Srbije, odnosno čitavog regiona?

- Upravo zbog negiranja o kome govorim, presude pojedini političari koriste samo za dalje podjele u regionu, jer presude Tribunala su već odavno "osuđene" kao neprijatelji velikodržavnih projekcija i onih koji štite zločine i zločince. Svjedočili smo tome i nakon izricanja presuda Mladiću i Prliću i drugima. Malo je razumnih glasova koji upozoravaju da se presude, pogotovo pravosnažne presude međunarodnih sudova, moraju prihvatati i poštovati. Jer, ukoliko to ne poštujete, ne poštujete pravo, rušite pravni sistem, i onda imate haos i pravnu nesigurnost za sve, a to je upravo ono što se i dešava - pravda postaje nedostižna običnim ljudima, rezervirana samo za vladajuće elite i one koji su im bliski. Mislim da niko od nas ne želi živjeti u takvom sistemu i da treba razmisliti koje su posljedice kad se plješće ratnim zločincima. Nema ništa herojskog u ubijanju ljudi, silovanju, spaljivanju domova...

* Pred Mehanizmom za međunarodne krivične sudove su u toku žalbeni postupci, poput postupka protiv Radovana Karadžića, ali i ponovnog suđenja Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću. Šta očekujete od samog rada Mehanizma?

- Ono što očekujem od Mehanizma, kao pravnog sljednika Tribunala jeste da se vrati na ono što je Tribunal uradio od 1993. Neprihvatljivo je da se na jednom međunarodnom sudu u posljednjih pet godina mijenjaju sudska praksa i standardi međunarodnog prava, tako da o jednom te istom slučaju imamo različite pravne zaključke. Ono što je možda i opasnije, jeste da su vijeća, odnosno sudije, počela da vode prave male "ratove" primjenjujući standarde koji onda mijenjaju, ne samo utvrđenu praksu Tribunala i međunarodno pravo, nego stvaraju i međunarodnu pravnu nesigurnost. Što se tiče procesa koje će Mehanizam završiti, očekujem osuđujuće presude.

* Može li Tužilaštvo BiH uspešno da nastavi sa procesuiranjem ratnih zločina i posle Haškog tribunala?

- Ovakvo Tužiteljstvo BiH teško, pogotovo zbog pritisaka koji dolaze od Milana Tegeltije, predsjednika VSTV-a. Mislite da će ovakve vlasti iz RS-a dopustiti da se presuđuju zločinački planovi i da se procesuiraju niži vojni komandanti nakon presude Mladiću, ili krizni štabovi u BiH iz 90-ih? Uz to rad na ovim predmetima u BiH ne može bez regionalne suradnje, a vidimo kako se ponašaju Srbija i Hrvatska, koje su postale utočišta za brojne ratne zločince.

* A šta ćemo sa Republikom Srpskom i odbijanjem njene vlasti da sarađuje sa Tužilaštvom BiH, kao što nije sarađivala ni sa Tribunalom?

- U presudi Milanu Martiću decidno se navodi da je cilj udruženog zločinačkog poduhvata u kome su bila rukovodstva RSK, RS-a i tadašnje SRJ, bio stvaranje jedinstvene srpske teritorije. Na čelu tog UZP-a je bio Milošević, a među članovima su i Mladić i Karadžić. Ko stoji iza politike Milorada Dodika koji u svojim izjavama već duže otvoreno govori o otcjepljenju RS-a, nepoštivanju države BiH, skoro identično kao što je to nekad radio Karadžić? Dodik za to ima jaku podršku pojedinaca iz Srbije, kao što je nekad imao i Karadžić. Preduvjet za promjenu Dodikove politike je promjena politike u Srbiji koja se obavezala na poštivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH, ali i njenu političku nezavisnost. Vučić, kao predsjednik Srbije, najodgovorniji je za to, jer se mora izjasniti o onome što Dodik govori i radi.

* Hoće li se ikad ovaj region suočiti sa prošlošću i koliko u tome može da pomogne REKOM?

- Inicijativa za osnivanje REKOM-a jedina je regionalna inicijativa koja zagovara formiranje međudržavne, regionalne komisije koja bi sačinila izvještaj sa imenima i prezimenima žrtava i okolnostima njihovog stradanja. Ova inicijativa jednostavno nema alternative. Krivična pravda i progon ratnih zločinaca u regionu je, kako vidimo, u kolapsu. Rad Tribunala se završava i upravo je Inicijativa za REKOM nešto što može pomoći prije svega žrtvama zločina, da dobiju zasluženu satisfakciju, da budu priznate, ali i političkim elitama da iskoriste i podrže jednu inicijativu koja je za opće dobro, a što može dovesti i do relaksiranja odnosa u regionu. Kad-tad će se dijalog o suočavanju s prošlošću morati otvoriti, a civilno društvo kroz Koaliciju za REKOM nudi upravo to, jer bez suočavanja s prošlošću nema budućnosti ni za jedan narod, ali ni za države. Postoje političari u regionu koji su iskreno spremni da ovo podrže, iako je za svakog plitičara podržavanje procesa suočavanja možda i najteži i najzahtjevniji zadatak, ali bez hrabrih političara koji misle najbolje svojoj zajednici nema suočavanja s prošlošću, a ni izgradnje bolje budućnosti. Za sve nas.