In Memoriam: Nebojša Stojkov - Frenki Blues Band

E tu ja upadam sa svojim bendom "Frenki Blues Band"... blage veze s bluzom osim jedne ploče koju sam imao, mog idola Johnny Wintera. Počinju prve ozbiljnije svirke u "Domu". To je početak nečega što se zove nju primitivs. Tu je dolazilo 300-400 ljudi svaki petak. Svirali smo samo jednu Novu godinu gdje je bilo nevjerovatnih 1.700 ljudi. To je bila 1979. Nova godina. Mi bili drugi srednje, balavci.

AUTOR: Mirela Suljetović
OBJAVLJENO: 14.11.15 u 16:09
OSVJEŽENO: 14.11.15 u 16:09
http://bit.ly/1WS5QDt
Raznolikost ljudi, religija i običaja te njihova interakcija protkana uvažavanjem i poštovanjem čine bogatstvo sredine u kojoj živim. Nebojša Stojkov zvani Frenki svojevrstan je simbol grada Tuzle. Rođen 1962. godine, učitelj po profesiji, po opredjeljenju muzičar, dao je veliki doprinos razvoju alternativne muzičke scene u gradu soli. Staze Frenkijevog djetinjstva vode nas u vrijeme jednostavnog života u društvu koje svakom pojedincu pruža jednaku priliku za život dostojan čovjeka.

Kaži nam nešto o svom djetinjstvu. Čega se sjećaš?

Čuj, djetinjstvo k'o djetinjstvo... živjeli smo u socijalizmu, malo u Mosniku pa smo onda prešli kod autobusne i željezničke stanice. Iz jednog kraja, Mosnik, u kojem je živjela većina lumpen-proleterijata, ja sam došao u jednu sredinu gdje su ipak ljudi bili fakultetski obrazovani, inžinjeri koji su radili u rudniku.

Što se tiče samog mog djetinjstva interesantni su psi i vikendom odlasci na Ilinčicu gdje smo mi glumili neke Tarzane, Blek Stenu, pravili strijele, gađali fazane, skakali lijanama. A im'o sam psa koji se zvao Džeki ili Džekila (jer je bila žensko). Djetinjstvo je bilo nešto super sve do momenta kad iz dječije igre pređe u nešto sasvim neplanirano, nesreću. Sa 13 godina napravio sam prangiju kojom sam sam sebi, u eksploziji, izbio oko. Nemam lijevo oko, što mi nikad u životu nije predstavljalo neki problem,osim.... kao i u svakoj sredini kad si drugačiji. Što se tiče djetinjstva... imali smo neke bambi-gitare, male neke gitare.

Koji je to period?

To je sve '71., druga, treća... u principu saznaješ neke druge stvari koje se ne zovu samo hrana, spavanje, lopta i livada. Počinju se čitati neke druge knjige osim onog što se nudilo samo,u školi. Evo ja i sad imam „Zabavnike“.... jedan vrlo kvalitetan list. Ima se šta pročitati i naučiti. Ali kad dođeš do gitare... Ja sam gitaru počeo svirati u drugom razredu osnovne škole. Sestra je svirala harmoniku. Moram pomenuti jednog čovjeka, to je Viktor Šimunović zvani Viki, kod kojeg smo moj prijatelj Slaviša i ja išli na časove... ali imali smo neke glupe pjesme da te Bog sačuva! Tako ti nešto kao učiš, sviraš gitaru a izlazi prvi album Bijelog dugmeta „Kad bi bio bijelo dugme.“ To kad skineš to je gotovo...

Srednja škola, prve svirke, bendovi... prve ljubavi. Kako je proticalo?

Išao sam u Gimnaziju. Bila je elitna škola, moram priznat'. Nisam bio sjajan učenik a nisam bio ni ona grdobina. Sretneš nove ljude, počinje skidanje pjesama. Pokušavali smo sami da napravimo neke stvari. Prva je bila „Tuzla je grad nerotkinja-HAK 1-HAK 2“... to je već '78.

Da li je moguće čuti tu kompoziciju?

Nema to... to se ne može ponovit'. E tu ja upadam sa svojim bendom „Frenki Blues Band“... blage veze s bluzom osim jedne ploče koju sam imao, mog idola Johnny Wintera. Počinju prve ozbiljnije svirke u „Domu“. To je početak nečega što se zove nju primitivs. Tu je dolazilo 300-400 ljudi svaki petak. Svirali smo samo jednu Novu godinu gdje je bilo nevjerovatnih 1.700 ljudi. To je bila 1979. Nova godina. Mi bili drugi srednje, balavci.

Nakon završene srednje škole kao se odvija tvoj život?

Nakon srednje škole muzika je kulminirala. Moj nastavak školovanja je Pedagoška akademija znači nastavnik razredne nastave tj. učitelj. Moje prvo radno mjesto je: Tuzla-Memići 35 kilometara u jednom pravcu, pa sedam i po' kilometara pješke u drugom pravcu, u srcu Majevice selo Zukići, u kući Juse Kobilaša Frenki radi kao učitelj u kombinovanom odjeljenju sa 11 učenika. I tako 13 godina po raznim selima. I nakon 13 godina taman se približim Tuzli, Breške, kad-puče rat.

Rat. Događaj koji je obilježio živote svih koji su ga proživjeli. Kako ste ti i tvoja porodica živjeli u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu?

Pazi... sticajem okolnosti ja sam Srbin. U dogovoru sa roditeljima, bez puno razmišljanja, mi smo odlučili da ostanemo kod svoje kuće u Tuzli. Gdje ba da idem? Dok nije puklo iz guzice u glavu... pa mog'o sam otići al' kasno Marko na Kosovo stiže... rat sam proveo u nekom magnovenju... ali opet smo svirali, uvjek smo svirali...

Radio si kao učitelj sve do...?

1992. godine kada me prijatelj iz djetinjstva pozvao da radim.. .on je otvorio radio-stanicu. To je prva radio-stanica koja je počela da pušta neku progresivnu muziku. Počeo sam raditi na Kameleonu. Produkciju. Prve džinglove i reklame. To je išlo i onda sam prešao u editing. Moram reći i ovo da sam '94. godine u decembru izašao iz Tuzle i otišao u Moskvu gdje sam bio godinu i po' dana. To je bio ovako vrlo jedan interesantan dio mog života. Onda sam se vratio na Kameleon i to je prešlo, normalno, sasvim u ekonomske sfere. Tad počinje život, plata, obaveze... gdje je dolazilo do raznih problema. Kad sve skupim ja sam na Kameleonu radio 18 godina, od njegovog postanka. Onda sam dobio nečasno otkaz. Moram to reći, još uvjek sam ljut na to. Ali kad vidim ove radnike koji štrajkuju ja mogu reći samo da sam bogataš što sam otišao u invalidsku penziju. Ja sam imao aneurizmu aorte i to su mi napravili u Berlinu.

Koliko si tad imao godina?

Tad sam imao 39 godina, 26.oktobra biće petnaest punih godina. To je jedna stravično skupa operacija za koju su donaciju dali taj Hercung centar Berlin, čitava Tuzla i čitava estrada iz Sarajeva koja je došla u ovdje da igra fudbal u sportskom centru, za jednog Frenkija. I sad sam u penziji i mogu ti reći da mi je super.

Otkad si penzioner?

Evo već peta godina. Ej, nemaš pojma koji je to osjećaj. Ding-dong, ding-dong. Poštar. Penzija. Sedmog. Tristo dva'est šest. A ništa nisi radio.