Semezdin Mehmedinović: Ključ

Život u egzilu je nepodnošljiv ako ga doživljavaš kao privremen. Tu si, sve je u redu, ali već sutra ćeš se vratiti u svoju zemlju. I ja sam odlazio u noćnu smjenu da zaradim za kartu koja će me vratiti u Sarajevo. Ovdje sam bio već punu godinu, dva puta se već selio u gradu, a da kofer koji sam za sobom vukao preko Atlantika još nisam otvorio. I ako bi me neko pitao šta je u njemu, nisam siguran da bih tačno znao odgovoriti. Bio sam spreman da se vratim. Ali se nisam vraćao.

AUTOR: Semezdin Mehmedinović
OBJAVLJENO: 16.02.19 u 12:11
http://bit.ly/2TTygOu
U ljeto 1996. godine doselio sam u Washington, D.C. Sporo sam se navikavao na život u Americi, a to znači: s naporom sam se odvikavao od svojih sarajevskih navika. Jedna od njih bila je obavezni, svakodnevni odlazak u kafanu, a tamo se onda znatno vrijeme provodilo u razgovoru. U kulturi iz koje ja dolazim kafana je bila pozornica na kojoj smo potvrđivali svoje prisustvo u svijetu. 

I budući da sam nalazio slabo plaćene poslove, uglavnom u drugoj smjeni, običavao sam iza ponoći svraćati u one kafane koje su u to doba radile, a najčešće sam odlazio u restoran 'Au Pied Cochon' na Aveniji Wisconsin. Tamo su do kasnih sati sjedjeli studenti Univerziteta Georgetown, spremali ispite i družili se. Vrlo lijep je to svijet bio. Iza ponoći se alkohol više nije točio, ali je konobar, već prilikom mog prvog ili drugog dolaska, predložio da mi nalije vodku u porcelansku kriglu za američku kafu, što sam ja prihvatio. Gladnim studentima, koji su tamo u toku noći spremali svoje ispite, hranu su služili do jutra, što je netipično za gradske restorane, pa sam uvijek imao osjećaj nekog vanrednog stanja, kao da upravo boravim na mjestu važnoga događaja.

Jedna od često spominjanih znamenitosti ovoga mjesta je događaj koji se tu zbio 1985. godine. Upravo uhapšeni, trostruki špijun Vitalij Jurčenko je pod strogom policijskom pratnjom uveden u restoran; tada je od svojih čuvara tražio dozvolu da ode u zahod, i kao u tipskoj sceni iz američkog filma, pobjegao kroz prozor, trčao uz Aveniju Wisconsin, ili mu se posrećilo da uskoči u autobus koji je naišao, te tako vjerovatno stigao do Ruske ambasade. Nakon toga je, navodno, sasvim iščezao s ovoga svijeta. I često bi se dogodilo da konobar, ili neki redoviti gost laktom naslonjen na šank spomene ruskog špijuna, tu jedinu znamenitost ovoga mjesta. 

Konobar u 'Au Pied Cochon' bio je mladi Čeh, dobroćudan, i rekao bih obrazovan čovjek, pomalo opsjednut jazzom, ali se i u književnost razumijevao. Volio je Hrabala, nije volio Kunderu, ovaj mu nije bio „dovoljno istinit“. U mome prvom dolasku u 'Au Pied Cochon', odmah smo uspostavili srdačan odnos.

“Čime se ti baviš?“ – pitao me je. 

“Pišem.“ 

“Za koga?“ – pitao je. 

Meni se dopalo to pitanje. Ne “šta pišeš?“, već “za koga?“, a to dolazi iz slavenskih represivnih društava, u kojima je pisanje uvijek povezano sa služenjem određenoj političkoj ideologiji. Rekao sam: 

“Pišem i crtam za djecu.“  

Nije uvijek bilo tako; u ratu sam izgubio interes za svijet odraslih. Otkrio sam da ljude, nakon dvadeset i nešto godina života, zlo već sasvim izoblikuje po svojoj mjeri. Mislio sam da još uvijek ima smisla pisati o djeci i s njima uspostavljati dijalog. To je bila moja književna strategija, moja moralna i estetska platforma, moja jedina politička ideologija u ratu. I brzo sam otkrio da u Washingtonu, kad se predstavim kao pisac za djecu, to uvijek razveseli moje sagovornike. 

Treba da kažem i da se Čeh, zapravo, zvao Anton, ali sam ga ja rijetko zvao po njegovome imenu. Otkad mi je otkrio da mu Kundera nije drag, ja sam ga počeo zvati Hrabal. Rekao bih:

“Compadre Hrabal, co je nového ve vašem životě?”

Rado sam svraćao tamo, iza ponoći sam uvijek nalazio jedno prazno mjesto uz šank i onda bismo razgovarali. Sretao sam ga, zapravo, u vremenskom rasponu od oktobra 1996., pa sve do jeseni 1998. godine, i svaki put bi me uvjeravao da radi samo kako bi skupio za avionsku kartu i nakon toga leti nazad kući, u svoj Prag. 

Život u egzilu je nepodnošljiv ako ga doživljavaš kao privremen. Tu si, sve je u redu, ali već sutra ćeš se vratiti u svoju zemlju. I ja sam odlazio u noćnu smjenu da zaradim za kartu koja će me vratiti u Sarajevo. Ovdje sam bio već punu godinu, dva puta se već selio u gradu, a da kofer koji sam za sobom vukao preko Atlantika još nisam otvorio. I ako bi me neko pitao šta je u njemu, nisam siguran da bih tačno znao odgovoriti. Bio sam spreman da se vratim. Ali se nisam vraćao. 

Hrabal je, mislim, bio u ljubavi s djevojkom koja se zvala Tara, studirala je na Georgetownu i često je boravila u restoranu, u društvu drugih studenata, ili bi sama sjedjela na visokoj barskoj stolici: ispred sebe bi raskrilila knjigu, čitala i pila svoj čaj od mente. Jednom sam je pitao:

“Šta studiraš?” 

I ona je kratko odgovorila:

“Conflict resolution!” 

Ja sam mislio da je to neka šala, ali sam ubrzo otkrio da se ovdje na fakultetima uči kako razrješavati sukobe u svijetu. Ljudi se toliko svađaju da je velika potreba za stručnjacima koji će ih miriti. Tako sam to razumio. Pitao sam je – kako bi ona, kao stručnjak, razriješila naše balkanske sukobe?

Rekla mi je da postoje brojne tehnike za razrješenje konflikta, ali ona “ne govori balkanske jezike, već španski”, pa je Južna Amerika prostor njene ekspertize. 

Iza ponoći, pospana, protrljala bi oči, pa bi joj ispala kontaktna sočiva koja bismo skupa tražili na podu. To se često ponavljalo, pa sam je pitao:
“Tara, zašto ne nosiš naočale?“

I ona je rekla:

“Ako ih pokrijem naočalama, onda se moje oči neće vidjeti.“

Od toga šta i kako njene oči vide, njoj je bilo važnije da drugi mogu vidjeti njene lijepe zelene oči.

Jednom je ovdje svratio Gabriel García Márquez i ja sam tada nacrtao njegov portret. To je važna priča za mene, kasnije ću je ispričati. Čehu se tada učinilo da ja za slikanje imam nekog dara. I nekoliko dana nakon tog događaja, kad sam svratio u 'Au Pied Cochon', on je požurio da mi kaže: 

“Našao sam ti posao!” 

“Kakav posao?” 

“Dva bloka odavde jedan redoviti gost našega restorana u svojoj kući je otvorio galeriju i malu akademiju gdje bogati svijet koji se dosađuje, a ima interes za umjetnost, skupo plaća lekcije crtanja i slikanja.” 

Ja sam bio u stalnoj potrazi za poslom i prilično nervozan zbog toga, a bit će da sam tu nervozu širio oko sebe. 

“To je neki vaš čovjek... Boris from Croatia. Govorio sam mu o tebi, a on je rekao da mu se obavezno javiš.“ 

Spustio je ispred mene malu vizitkartu na kojoj je bilo ime, adresa i broj telefona...

Sutradan sam nazvao vlasnika akademije, ali on je, mimo mojih očekivanja, bio mrzovoljan; rekao mi je da nažalost  trenutno kod njega nema posla. Bio sam razočaran. Rekao je da na kraju dana ima časove sa svojim studentima, i ako hoću da dođem, on bi volio da se upoznamo. Nakon kratke pauze, u kojoj sam se dvoumio šta da mu kažem, kazao je da on ipak ima jedan “mali poslić” za mene. Tako je rekao, “mali poslić”.

Uvečer sam se vozio gore uz Aveniju Wisconsin, pa skrenuo u Ulicu N, i nakon tri, četiri bloka bio sam na adresi Akademije. U dvorištu kuće zastao sam da pažljivo osmotrim skulpturu napravljenu u kombinaciji kamena i žice, a pokazivala je Dražena Petrovića u brzom pokretu, s loptom u desnoj ruci. Zanimljivo da je kipar, koristeći tako nepodesan materijal, uspio postići uvjerljivu sličnost s hrvatskim košarkašem. I dok sam obilazio oko skulpture, Boris se pojavio na vratima.

On je bio, pokazalo se, džin od dva metra, vrlo živopisnoga izgleda, u crnom džinsu i u dresu Bullsa, sa sedmicom Tonija Kukoča na leđima. Za razliku od mrzovolje u vrijeme našeg telefonskog razgovora, sada je vrlo raspoloženo opisivao aktivnosti u Akademiji. Ali Akademija je, najblaže rečeno, prejaka riječ za jedno prizemlje privatne kuće adaptirano u učionicu sa niskim štafelajima ispred desetak stolica poredanih ukrug i s jednom malom drvenom štokrlom u sredini. Na zidovima su bili izloženi radovi, uglavnom crteži, koji i nisu bili bogznašta. 

Kad su studenti počeli pristizati, Boris je požurio da mi objasni: on je jedini učitelj u Akademiji, ali je istovremeno i model za njihov večernji akt. I tu se, veli, pojavljuje mali problem: on je iste večeri imao neodložan posao na koji je već kasnio, pa mu je trebala moja pomoć. Pitao je: 
“Možeš li me mijenjati?” 

Nisam sasvim razumio njegovu ponudu, a on je strpljivo objasnio da se trebam namjestiti na onu štokrlu u sredini sobe, da me studenti gologa crtaju i da onda nakon dva sata večernjeg akta pogledam njihove radove i da ih komentiram. To je ključ njegovog pristupa učenju, rekao je. 

“Ti ćeš biti model koji nije naprosto objekt, nego je učitelj i autoritet“, rekao je.

A meni se to objašnjenje činilo naivnim, on očigledno ne želi platiti profesionalne modele, našao je jeftinu zamjenu, a sebe i druge umiruje priručnom teorijom o jedinstvu subjekta i objekta. Na kraju je rekao: 

“Tri stotine dolara za samo dva sata rada?“ 

Glas je povisio na ovo “za samo dva sata“. I ja sam pristao. 

Platnenu ogrlicu s ključem od kuće objesio mi je o vratu, objasnio gdje da sakrijem ključ kad se sve završi, i rekao da ujutro dođem po svoje pare. 
Nakon toga, obratio se studentima, rekao da ima neodložan posao na koji već kasni i da ću ga ja mijenjati. Mene je predstavio kao mladoga slikara “poznatog u Evropi“, ali nije spomenuo moje ime, jer ga očito nije upamtio. I otišao. 

Svukao sam se u kupatilu i uspravljen, s ključem oko vrata i s gardom slikara “poznatog u Evropi“, otkoračao do one neudobne štokrle. 
Činilo mi se da to neće biti zahtjevan posao. Ali sam iza jednog niskog štafelaja ugledao Taru, Hrabalovu djevojku, pa sam se uznemirio. Do tada sam bio anoniman i nisam imao problem zbog toga što ću biti ukipljeni objekt, koji će oni precrtati na papir. Kad si anoniman, onda možeš biti bilo ko, a onog trenutka kad si u društvu osobe koja te poznaje – ti si samo ti. I shvatio sam da sam se neoprezno upustio u ovo razodijevanje, da stojim pred jednim novim i drukčijim ogledalom, i da počinjem otkrivati o sebi nešto što do tada nisam znao. 

Mislio sam, ovo će biti kao da idem na nudističku plažu. Na moru sam uvijek birao takva mjesta, gdje odjeća nije potrebna. Ali ovo nije iskustvo golosti s nudističke plaže, na kojoj si go među drugima koji su goli kao i ti. Ovdje si jedini bez odjeće, a svi drugi su obučeni. To je bliže snu. Zapravo, noćnoj mori.

I tek što sam se namjestio, pokušavao sam da usporim disanje, da se fiksiram na neku tačku u prostoriji i da iskoristim svoje škrto poznavanje transcendentalne meditacije, kad je Tara počela da se osvrće oko sebe i nešto traži. Ispala joj kontaktna sočiva! Ustao sam i tražio skupa s ostalima, za to vrijeme niko nije gledao u mene, već smo svi skupa gledali u parket ispred nas, i to me je umirilo.  

Našli smo sočiva, vratio sam se na svoje mjesto i uskoro me je počeo uspavljivati monotoni zvuk grafitne olovke na papiru. 

Gledao sam njihova lica iza štafelaja i sjetio se: jedna djevojka mi je, nekada, ispričala da je radila kao model u nekoj umjetničkoj školi, a među studentima koji su je crtali bio je neki čudak što bi na kraju, kad je seansa već završena, žiletom izrezao crtež, izrezao bi njen portret… Nakon što se njegov nasilni čin iz večeri u večer ponavljao, ona je prestala odlaziti tamo, jer se uplašila za svoju sigurnost. 

Zagledao sam lica svojih crtača tražeći neko prijeteće, ali mi se nije činilo da je među njima srditi čudak sa žiletom. 

Povremeno bih zažmirio i pokušao vidjeti sebe njihovim očima. 

Sjetio sam se ogromnog vojničkog kupatila u kasarni, i stotine muških tijela bez ljepote, kvrgavih i krompirastih, dok ih natapa voda iz zahrđalih tuševa nad našim glavama.

Sjetio sam se sebe, dječaka u pionirskome fudbalskom timu kako po zimskome danu igram utakmicu na igralištu uz samo jezero s kojeg je brijao vjetar. Snijeg se u travi skorio, posrtali smo i padali, a kad se sve završilo ušli smo u svlačionicu; prsti se koče, pertle na kopačkama sleđene, nisam ih mogao razvezati, pa sam cipele zgulio sa stopala. Sjećam se grupe golih dječaka kako se sretni ispod tuševa prskaju vrelom vodom, smiju i dozivaju.  

Kad je vrijeme isteklo, brzo se obučem i stanem ispred štafelaja. S pažnjom sam pogledao svih devet crteža i – šta da kažem? – nijedan nije pokazivao mene. Moji su crtači, pokazalo se, bez likovnog dara. 

Na jednom portretu izgledam kao starac, a ne muškarac u ranim tridesetim. Žena koja me tako vidjela i sama je bila na rubu starosti, a osim toga kitu je nacrtala neprirodno velikom.  

“Zašto?“ – pitao sam. 

Ona je rekla:

“Da vas odobrovoljim.“

I njen odgovor me je razveselio.

Tara je nacrtala izrazito mršavo muško tijelo bez lica. 
“Zašto?“ – pitao sam.

A ona je rekla: 

“Nije bilo dovoljno vremena da završim glavu. I uvijek se spetljam kad trebam nacrtati nos.“ 

Kažiprstom je prelazila preko papira i tumačila detalje na svom crtežu, kao da mi pokazuje stvarnoga mene, i govorila je – “tvoje lijevo rame“, “tvoja šaka“, itd. 

A ja sam je slušao i smješkao se. Nešto je te noći izašlo iz mene, neka zvijer što me je grizla iznutra. Monotonim zvukom grafitnih olovaka crtači bez dara su istjerali sluzavu ratnu životinju iz mene. Oslobođen, kao nakon dobre trave, nisam mogao prestati da se smijem.  

I tako je sve prošlo. Imao sam pogrešna očekivanja. Mislio sam da sjedeći go pred pogledima pažljivih crtača, pokazujem sebe, svoj život. Ali oni to nisu vidjeli. Za to ipak treba neki minimalni dar za gledanje.

Ali na svim crtežima, prepoznao sam onaj ključ na “mojim“ prsima. Njega su nacrtali. 

Kad su se studenti razišli, zaključao sam vrata Akademije i slijedeći upute vlasnika, otišao do skulpture Dražena Petrovića u vrtu i ključ objesio o njegovom vratu. Boris je rekao:

“Tamo ga niko neće tražiti.“ 

Tekst "Ključ", autor Semezdin Mehmedinović, objavljen je 11. februara 2019. godine na portalu Nomad.ba

NOMAD - Semezdin MEHMEDINOVIĆ: Moj kalendar 

Opet je rat

Uvod u jastuke

So i dva Ismarova kestena

Uganda

Tuxedo

Razglednice za Aleša

Prva sjećanja

L.A. Story

Mušule

Moj kalendar