Damir Ovčina: Fašizam nastaje u društvima u kojima je ukinuta književnost

Nikome ne odgovara to da postoji neko ko govori istinu, nepotkupljiv, neko koga ne plaća nikakav fond, koga ne plaća nikakva strana, ni domaća organizacija, koji ne mora da sluša šta je neki blesan za nekom govornicom rekao pa da iz toga izvlači neke zaključke. Niko tu ulogu neće dati piscu. Pisci se moraju nametnuti društvu i moraju biti uvjerljivi i jaki u tome što rade. Onda će se taj prostor otvarati. Svaka pervertirana ideologija, kakva je fašizam, može opstati samo tamo gdje je ukinuta mogućnost govora, slobode, dopisivanja, problematiziranja.

AUTOR: Marija Arnautović
OBJAVLJENO: 25.03.19 u 12:11
OSVJEŽENO: 25.03.19 u 12:11
http://bit.ly/2UVvvwm
Dan reintegracije sarajevskog naselja Grbavica obilježen je 19. marta. Jedno od najvećih sarajevskih naselja, četiri godine rata je bilo potpuno odvojeno od ostatka grada i pod kontrolom Vojske Republike Srpske. Roman autora Damira Ovčine "Kad sam bio hodža" opisuje ratna zbivanja na Grbavici. Roman je nagrađen međunarodnom nagradom "Mirko Kovač" odmah po objavljivanju.

Intervju sa književnikom Damirom Ovčinom vodila Marija Arnautović, emitovan je na Radio 27 - Jutarnji program Radio Slobodna Evropa:

RSE: Podsjetili smo da je nedavno obilježen Dan reintegracije Grbavice. Koliko su opisi strahota na Grbavici, o kojima pišete u romanu inspirisani stvarnim događajima?

Ovčina: Sto posto. Trudio sam se da u tom dijelu koristim građu pošteno. To je osnovna intencija književnosti. Književnik mora govoriti istinu, na svoj način, to nije puko prepričavanje stvarnosti. Tamo gdje se pisac zalijeće na stvarnost, koja je opće poznata, kao što sam ja to uradio na ovome, mora biti pažljiv. Mora biti obziran prema stvarnosti, da ne bi ispao budala. Nema nikakve potrebe za izmišljanjem. Nikakva mašta, ni sanjar, ni čovjek sklon grozi, ne može namaštati toliko zla, koliko ga stvarnost može proizvesti.

RSE: Koliko Vam je bilo teško da pišete o tom zlu, o kome govorite?

Ovčina: Sa pozicije nekoga ko piše, svaka građa koju koristim, od banalnosti svakodnevnice do ovih teških tema, kao što je ova, je teška. Svaka se opire na svoj način. Ova je bila teška dodatno, tom općepoznatošću, koju sam maloprije pomenuo. Ona se dodatno opire tome i zbog groze. Od groze je lako napraviti kič. Lošim postupkom lako je napraviti laž. Puno lakše od običnog iskustva o miru, od ovih stvari koje su same po sebi teške, mnogo ih je lakše pokvariti.

RSE: Ovaj roman je po mnogo čemu drugačiji. Nakon što je objavljen, u jednoj od kritika je pisalo da, iako pišete o ratu, da je riječ o zaista pravom antiratnom romanu. Da li vam je upravo bio cilj da pošaljete antiratnu poruku?

Ovčina: Književnost svaka, i u svakoj temi, ima jednu suštinsku misiju. Ako je toga pisac svjestan, i ako nije svjestan, on propovijeda slobodu, s obzirom na to da on radi ono nešto i ne znajući šta radi. U tom smislu jeste. Da li je ovo puki antiratni roman? Najčešće bi se ta ideja gubila u sladunjavosti poruke. Pisao sam o svijetu i životu, onako kako ga ja vidim, kako ga ja osjećam, kako sam ga zapamtio. Sve ostale stvari su posljedica temeljne piščeve ideje o tome da se borimo za ličnu mogućnost svakog čovjeka. Za svijet u kome je ipak nasilje stavljeno pod kontrolu.

RSE: Koliko se inače i na kakav način piše o ratu u BiH? Koliko je važno da zarad antiratnog narativa i budućih generacija, imamo romane poput ovog vašeg?

Ovčina: Sve je stvarnost. Iskustvo ljudskih života je neuvjerljivo, kada se posmatra nepotrebno i kada se posmatra kroz formu koja ne zahvaća duboko, naročito rat. Ono što nije dobro iskorišteno u umjetnosti će ipak manje-više biti zaboravljeno, bez obzira na nepojmljive količina užasa, zla i zločina koji se dešavao na raznim stranama svijeta. Jedino književnost je, ne htijući nikome da sudi, ipak jedina i prava presuda. U dubini riječi historija stoji storija, priča. Puko slaganje činjenica je neuvjerljivo i nezanimljivo. Mislim da će jedino ono vješto napisano, što je stavljeno u priču zapravo i ostati.

RSE: Kolika je onda odgovornost na književnicima, ako tako kažete?

Ovčina: Mislim da je suštinska odgovornost, za sve u društvu, ipak na piscima. Svi ovi što sa kravatama hodaju po parlamentima, svi ti službenici, kojekakvi učitelji, ovakvi i onakvi, to su sve zanimanja koja se ipak svode na primanje plata. Pisac je onaj koji bi morao težiti nečemu drugom, koji ima odnos prema svom poslu da ne podliježe ničemu, ni plaćanju, ni potkupljivanju, ni pukom svjedočenju, ni osuđivanju, ničemu, nego priči. U suštini načinom zabavnim postiže sve drugo. Odgovornost pisca suštinska je za sve što se događa u društvu, svi su drugi nevažni.

RSE: Jeste li spremni da prihvatite takvu vrstu odgovornosti, koja je istorijska?

Ovčina: Dok sam pisao, nisam mislio o tome. Ali kada je roman već završen, kada je neka priča već završena, iz moga iskustva čitaoca, ili nekoga ko je prije pokušavao razumjeti vrijeme oko sebe i prije sebe, pa i ono poslije nas, jedini pravi tekst, kroz koji možemo doživjeti vrijeme, je ipak književni tekst. U tom smislu, prihvatam svu odgovornost za ono što pišem. To je uvjerljiva, ali ne površna slika stvarnosti. Mi ne trebamo samo da opišemo stvarnost, nego da kroz nju doživimo jedno od dubljih pitanja o čovjeku i svijetu, ljudskoj mogućnosti i našoj odgovornosti prema sebi i drugima.

RSE: Jednom ste kazali, dok ste pisali roman, da pokušavate bolje shvatit, pored patnje i iskustva drugih, i svoja ratna iskustva. Da li ste uspjeli u tome?

Ovčina: Slutio sam da je tu negdje priča, u temi rata i tih godina, svojih doživljaja Sarajeva i njegovih rubnih dijelova, mjesta gdje sam odrastao i svih tih atmosfera koje sam godinama nosio u sebi. Dobrim dijelom sam se oslobodio i zadovoljan sam time da sam ga uobličio u priču. To je moje temeljno iskustvo, iskustvo Sarajeva, tih godina i toga loma, koji je bio. To samo po sebi nije priča, ali je bio građa za mene i okvir koji sam slutio da je moja prava tema. Za onoga koji piše, veliko je pitanje, ne samo postupka, nego i kroz koju temu može svoj događaj i svoj doživljaj sebe izraziti. Sa te strane, sada mi je lakše, osjećam neko olakšanje.

RSE: Vaš roman je širom regije, i od čitalaca i od kritike, prepoznat kao originalan, između ostalog zbog odluke da tokom pripovijedanja izbacite glagole. Kritika je rekla da je to vrlo inovativan postupak i da ste vrlo uspješno prenijeli priču o ratu na Grbavici. Koliko je to bilo teško? Usput, jako je zanimljivo kada se čita na taj način.

Ovčina: Ako je to bilo zanimljivo vama i drugima, onda nije bilo teško. Jučer sam čitao rečenicu jednog pisca, čije ime neću reći, da se ne gađam tuđim imenima, da je fikcija samo ono što je novo, što je eksperimentalno, što donosi neki novi način sagledavanja svijeta i opisivanja svijeta. Za mene je običnost rečenice, puko napričavanje, opričavanje, prepričavanje i tako dalje, potpuno suprotno od književnosti. Književnost je pokušaj da se na svoj način, samo svoj način, opiše svoje vlastito iskustvo i iskustvo drugih ljudi. To je početak. Dok nisam našao taj način, bio je stalni osjećaj da su mi neke stvari višak i da ću se pogubiti u banalijama. Kako sam postigao taj ritam, onda mi je bilo neuporedivo lakše.

RSE: Društvo BiH, susjedstvo, pa i Evropa, suočeni su sa snažnim desnim narativom. Smatrate li da književnost može, mora i treba da se bori protiv toga? Zašto je to bitno i da li to pisci, prije svega u BiH, rade?

Ovčina: Književnost mora da se bori protiv svih oblika ljudske gluposti i površnosti, nepromišljenosti, podcjenjivanja, zanemarivanja i tako dalje. Ideologije nastaju na banalnim jednačinama. Književnost je protiv svake lijeve i desne orijentacije. Protiv svih se bori, htijući ili ne htijući jer ona priča priču o čovjeku, koji se suočava sa svijetom oko sebe. U tom suočavanju, svašta stoji na putu, najčešće neka vrste pervertiranih ideja i ideologija. Odgovornost pisca kod nas, i svugdje, je veća. Mislim da ljudi koji pišu, ne vide dovoljno dobro svoju snagu, već samo puku odgovornost. Snaga napisanog teksta u bilo kojoj formi, od televizijskih serija, filmova ili knjiga, pa i tekstova koji se sada kače po internetu, je ogromna. Zapravo, to je jedino što ima. To je zadnja linija odbrane čovjekove pameti.

RSE: Mislite li da se možemo odbraniti od fašizma, za koji kažu da raste iz dana u dan, ne samo kod nas, nego i u Evropi, a mi smo već godinama suočeni sa njim?

Ovčina: Postoje dva tipa društva, otvoreno i zatvoreno. Da bi se postigao neki vid slobode, unutar svakog društva, svake zajednice, države, mora biti naglašena uloga ljudi koji propovijedaju slobodu. Niko je neće dati, ni jedna vlast, ni demokratska, ni nedemokratska, ni oni koji su u parlamentima, ni oni što nemaju parlament. Nikome ne odgovara to da postoji neko ko govori istinu, nepotkupljiv, neko koga ne plaća nikakav fond, koga ne plaća nikakva strana, ni domaća organizacija, koji ne mora da sluša šta je neki blesan za nekom govornicom rekao pa da iz toga izvlači neke zaključke. Niko tu ulogu neće dati piscu. Pisci se moraju nametnuti društvu i moraju biti uvjerljivi i jaki u tome što rade. Onda će se taj prostor otvarati. Svaka pervertirana ideologija, kakva je fašizam, može opstati samo tamo gdje je ukinuta mogućnost govora, slobode, dopisivanja, problematiziranja. Ta društva nastaju tamo gdje se ukine književnost.

RSE: Zašto je umjetnost postala marginalna i nebitna, prije svega onima koji odlučuju o novcu? Imamo veoma mala izdvajanja za oblast kulture. Političari ili ne mogu ili ne žele da riješe pitanje finansiranja institucija na državnom nivou. Šta vama, kao piscu, to govori, u kakvom to svijetu živimo?

Ovčina: Tu stvar gledam iz druge tačke. Institucije, same po sebi, treba da postoje. I kod nas treba da postoje i muzeji i biblioteke i škole, zato što na ovom svijetu ne možemo mi biti prvi koji to ukidaju. Ne bi bilo dobro za nas, za jedan narod, koji se bori da opstane. Trebamo da imamo i nekakve institucije. Sa druge strane, pozicija onoga koji piše, pa i bilo kakvog umjetnika, je takva da on mora problematizirati institucije i društvo kao takvo, koje je dato samo po sebi. Nepostojanjem bilo kakvih institucija, neće doprinijeti onome o čemu smo maloprije govorili. Institucije teže tome da budu finansirane i tu se uglavnom ta priča završava. Uloga propovjednika slobode, koji nešto piše i hoće da bude svijet bolji, i zbog sebe, na kraju krajeva, je takva da problematizira institucije. I biblioteke i sve ostalo su svedene na prefekture, mrtvačnice knjiga.

RSE: Bez obzira na sve to, nije sjajan položaj ni tih propovjednika kulture o kojima govorite, niti bilo kog umjetnika u BiH, individualno, kao što nije sjajan položaj ni institucija?

Ovčina: Za pisce treba biti takva pozicija da ne zavise od države, da ne zavise ni od privatnih donatora, već da zavise od svoga rada. Onaj ko te plaća, on te i kontrolira, on te usmjerava. Tu se lako zaboravi po šta smo pošli u tom pisanju. Mislim da je slobodno tržište jedini odgovor za književnost, jedini okvir kroz koji književnost može postojati, kao i umjetnost, da zavisi od što manje faktora, što manje ljudi, što manje službenika, koji su prošli neki parlament, pa daju neke tuđe pare. To je sve podjela nekih tuđih para.

RSE: Da li ste Vi uspjeli u tome da budete neovisni, a da opet živite od pisanja?

Ovčina: U nekom sam procesu oslobađanja od zavisnosti od drugih izvora finansiranja. Mislim da je to moguće i da je teško moguće, ali da je to cilj kojim težimo. Kada krenem da pišem, niko me ne može zaustaviti, niko mi ne može reći šta da radim i kako da radim. Ne znam koliko da mi daju ili uzmu para, to je stvar koja je nepotkupljiva. Pisac se ne mora baviti nekim konkretnim stvarima, koja vrsta pogrešnosti će se formirati. Sami tekst, ono o čemu on piše, mora biti duboko obilježen njegovom potrebom za slobodom. To čitalac i vidi. Kada pročitate bilo koji tekst, znate da li je taj koji to piše kalkulant i plaćenik ili nije. To je nezaustavljivo.

RSE: Šta najviše opterećuje društvo BiH?

Ovčina: Najviše ga opterećuje iskustvo rata. Ono određuje način na koji vidimo svijet. To je nepromjenjivo. Ono što je promjenjivo, što određuje sa druge strane naše živote, je jedan oblik totalitarizma, državnog uplitanja u svašta, čovjekova neprepoznata mogućnost da svojim radom i znanjem dođe do novca i obrnuto, ta potreba za suštinskim slobodnim tržištem je nešto čemu ovaj narod, i svaki drugi, mora težiti. Činjenica je da mu to niko ne govori. Kroz taj okvir najbolje se napreduje, ne kroz državna preduzeća. Fer okvir je da onaj koji nešto zna, napravi, proda na pijaci, kupi. U toj slobodnoj razmjeni ideja i proizvoda će doći do oslobađanja.

RSE: Spremate li novi roman? Hoće li on imati glagole?

Ovčina: Drugi koji sam napisao i koji se nalazi u računaru, ima još manje glagola nego prvi. Nastavlja se na taj prvi. Mislim da ima sve skupa pet glagola. Nisam ga čitao već dugo. Ima vrlo malo, na prvu ruku, određujućih stvari u rečenici. Idem dalje tim mojim putem.