Danijela Majstorović: Ne dam djecu za rat

Ovo je tvoja šansa u životu, ovo je tvojih pet minuta, ovo je tvoja zemlja, i samo tvoja zemlja! Obuci crno, i jebi milu majku svakome ko propituje fašizam, korupciju i kriminal, jer sve što oni hoće je samo da te uznemire. Obuci crno! Obuci crno, kao pravi četnik, ustaša, mudžahedin, fašista, nitkov. Obuci crno, ako smiješ, tajkune mali, potomče zaslužnika, obuci crno da te prepoznam na ulici, da ti šapnem nešto

AUTOR: Danijela Majstorović
OBJAVLJENO: 18.06.17 u 11:15
OSVJEŽENO: 18.06.17 u 11:15
http://bit.ly/2tBjLkS
Danijela Majstorović, lingvistkinja, teoretičarka kulture, dokumentaristkinja i aktivistkinja iz Banjaluke piše "Dnevnik čitanja" za portal Analiziraj.ba o ljudima, knjigama, pjesmama, tekstovima i komentarima koji su joj obilježili mjesec juni.

4.-5. juni 2017: Fascinantna Dijala

Prošao je i BLASFEM, prvi banjalučki feministički festival, koji je između 2. i 3. juna okupio sjajnu žensku ekipu iz bivše Jugoslavije, od anarhokomunistkinje Morane Trente, koju je zagrebačka policija prije nekoliko sedmica doslovno odnijela u maricu nakon protesta “Hod za život gazi žene”, do drugarice Minke Busuladžić iz tuzlanske Dite, srčane aktivistkinje i radnice od koje smo saznavali o hrabroj borbi za prava radnika/ca ove fabrike i koja reče da ovo što imamo nije čak ni kapitalizam, već “robovlasništvo i otimačina”. Slila se tih dana u Banjaluku feministička snaga (bivše?) Jugoslavije od Triglava do Vardara, razgovarajući o materinstvu, neplaćenom radu, samohranim roditeljima, trgovkinjama u marketima i orgazmima prilikom porođaja. Ipak, moram priznati da sam bila posebno sretna što smo ugostili moju već šest godina dragu prijateljicu Dijalu Hasanbegović i upriličili banjalučku promociju njene zbirke Neće biti djece za rat u izdanju zeničke kuće “Vrijeme” i biblioteke “Nova osjećajnost”. Zbirka je fascinantna, pravi ženski krik koji se odupire svakodnevnoj tiraniji patrijarhata, nacionalizma i gluposti. Hvala ti, Dijala, dođi nam češće u Banjaluku.

Neću imati djece za rat.
Nema ih! vratite natrag sluzne čepove na miru ostavite
moje crijevne džepove i posteljicu prišijte
za sedlaste bešike u kojima vam nećemo grijati meso
podno planina
ničijih zemalja i zlatnih dolina


(…)

Ne dam djecu
za rat
govorim vam dlanova okrenutih prema gore
dlanova ljepljivih od kiselih žutih vrpci koje
krvnici nikad neće prerezati


6.-7. juni 2017: “Feminističko prevođenje u socijalističkom kontekstu: slučaj Jugoslavije”, autor/ka nepoznata

Nastavljam u feminističkom ključu. Uredništvo časopisa Gender and History zamolilo me za “slijepu” recenziju rada pod naslovom “Feminističko prevođenje u socijalističkom kontekstu: slučaj Jugoslavije”. Zaista me oduševilo što se nastavljaju napori u proučavanju jugoslovenskog feminizma u tzv. zapadnoj akademskoj zajednici i na taj način aktualizuje pisanje Lydije Sklevicky (vidjeti Konji, žene, ratovi) i Žarane Papić (Antropologija žene, Sklevicky i Papić). Zaista, na pamet pada usputni komentar Svetlane Slapšak koja mi je jednom u Sarajevu pričala kako su Rosi Braidotti i ekipa dolazile u Jugoslaviju “po feminizam”. S druge strane, nedostaje svijesti o autentičnosti jugoslovenskih feministkinja za koje Žarana tvrdi da ih nije zaveo nacionalizam, zato što je bilo jasno da je to vertikalna patrijarhalna struktura, nisu bile nostalgične za realsocijalizmom nakon što je pao Berlinski zid, niti su se dale zavesti euforijom parlamentarne demokratije.

Baveći se centrom i periferijom, ne mogu a da nostalgično ne reflektujem na veličinu bivše države, koja se, između ostalog, ogledala u impozantnoj feminističkoj sceni. Konferencija Drug/ca žena 1978., godine kad sam se rodila, imala je slogan “Proleteri, ko vam pere čarape”, ukazujući da je “rješavanje ženskog pitanja” u socijalizmu, bez ozbiljnog uzdrmavanja patrijarhalne strukture unutar koje muška anksioznost rađa nasilje, bilo samo prividno i čega je simptom ostala kontinuirana tabuizacija nasilja, posebno nasilja u porodici koje persistira do danas. Želim svijet gdje feministkinje i svi ostali zajedno rade na strukturalnom rješavanju nezaposlenosti, nasilja, patrijarhalnih obrazaca –feminizam je za sve jer zahtijeva pravednije društvo, to mora biti jasno.

8. juni 2017: Ratna neuroza Jugoslavena

Došli su nam Maja i Nikola neko veče i krenula je priča o trockistima, maoistima, ljevici kod nas i šire, pomislio bi čovjek da je scena razgranata, te se poveo razgovor i o Ratnoj neurozi Jugoslavena Huga Klajna, o tome kako drhtavice, kao najraširenijeg oblika neuroze u Prvom svjetskom ratu, među jugoslovenskim borcima nije bilo, već da je najrašireniji oblik ratne neuroze nakon Drugog svjetskog rata bio napad histerične prirode tokom kojih su neurotičari predstavljali juriš na neprijatelja. Napad na neprijatelja nailazi, kako Klajn kaže, “usred razgovora, igre, šetnje, pri jelu ili leganju, na predavanju ili predstavi, konferenciji, pred pretpostavljenim, u vozu, na straži, u stroju ili na maršu, za volanom, na skupu, ili masovnom mitingu”. Jesmo li potpuno prestali biti Jugosloveni i šta je to u identitetu što nas vraća jugoslovenstvu? Ko su naši neprijatelji i šta možemo učiniti da im se odupremo čak i kad nas je strah? Ko bi bili prijatelji onda?

9. juni 2017: O pojmu političkog te politizaciji svakodnevnog

Nije ih teško prepoznati, neprijatelji su svi oni koji nam govore da mrzimo druge i drugačije, da su nevino stradala prijedorska djeca “njihova”, a ne “naša”, pa im ne treba nikakav spomenik, oni koji žele privatizovati svaki pedalj ove napaćene zemlje radi sopstvenog bogaćenja, a nacionalizam i kapitalizam, kao što znamo, kod nas dolaze ruku pod ruku. Važno je definisati neprijatelja jer se tako stvara novo političko, kako piše Carl Schmitt u Pojmu političkog. Raduje me što vidim neke otpore i prozivke neprijatelja bez obzira na etnicitet i sve hrabrije i intenzivnije zahtjeve za pravdom koji su posebno moćni u kombinaciji s humorom. To obično dolazi od prijatelja pa tako uvijek rado pročitam sarajevski bilten Jedan grad, jedna borba, koji činjenički govori o problemima s vodom, u zdravstvu i obrazovanju u Kantonu Sarajevo, o tome šta zaista “truje Kanton Sarajevo: bezopasne zmije iz Koševskog potoka ili reformske/rasprodajne agende kantonalaca iz zgrade pored”. Bilten najavljuje “veliku ljetnu rasprodaju magle”. Ipak, top of the pops u smislu najduhovitijeg momenta u dejtonskoj našoj mi je fejsbuk-stranica “Istaknuti Bošnjaci u okvirovima s cvjećnim dezajgnom” na kojoj je za 25. juni najavljeno Bairansko Predavalje: Lječelje Raka Spomoču Hiđžame kao “bajransko predavalje na temu lječelja rakova i karcenoma tradicionalnim metodama islamske omkologie kao štosu hiđžama i sisalje miswaka predavać prof. dr. sebilja iyetbegovič” radi ostvarivanja ogromnih ušteda u zdravstvu. Wish we had something like this in šeher Banjaluka.

10. juni 2017: Faruk Šehić ili “pod pr(i)etiskom”

Kad nas je u aprilu ove godine posjetio Faruk Šehić povodom PTSP partija koji smo organizovali pozvavši prijatelje, psihoanalitičara i profesora engleske književnosti na Univerzitetu u Tuzli Damira Arsenijevića, profesorku kulturalnih studija, filozofkinju Jasminu Husanović sa istog univerziteta, te našu sugrađanku, pjesnikinju Tanju Stupar Trifunović, nismo očekivali pun Banjalučki socijalni centar (BASOC). Međutim, skupilo se tu svijeta raznovrsnog – simptom da naše ratne traume, poremećaji i neuroze nisu nipošto zaliječeni. Mi u BiH, u kojoj se neka nova društvenost polako počinje nazirati, treba da sebe vidimo kao društvo koje valja liječiti. Uhvatila sam šalu između Dragana Bursaća i Faruka u maniri “ma da, znamo se mi, samo si ti bio s one strane (puške)”.

Damir je otvorio PTSP sijelo stihom derventske pjesnikinje Jozefine Dautbegović “Od čega ćemo se mi sastaviti / ako se ponovo odlučimo voljeti”, a Farukovu Knjigu o Uni naizmjenično smo čitali pa je jedan primjerak neko to veče čak i ukrao. On me beskrajno nasmijavao ćopićevskim, krupskim, krajiškim humorom, pričajući o Bišćanima kao “bihacitima”, ljudima tvrdim kao istoimeni kamen, ismijavajući kroz ironiju upravo narcizam malih razlika, a ja sam mu priznala da sam Knjigu o Uni smatrala vrlo antijugoslovenskom, na što je on rekao da je “ipak bolji od svojih likova”. Posve je jedinstven osjećaj drugovati s onima koje čitaš. Naročito kad se svi prepoznajemo u figuri izbjeglice, a vani, uz Trumpa i Putina, traje stanje permanentnog rata vječitih “nas” i “njih”.

Divno je biti izbjeglica.
To znači da si građanin petnaestog reda.
Niko te ne poznaje.
Možeš se popišati nasred ulice.
I nastaviti hodati dalje.
Prolaznici će reći: Kakva seljačina, pravi divljak!
Kud vas nisu sve pobili!
Što se niste borili?
Kukavice!
Pičke!
Gdje su vam muda?
Samo ih katkad fijuk haubičkih granata od 155 mm na “njihovom nebu” opominjedauovomratunepostojidubokapozadina.


11. juni 2017: Anonimni komentar

Završiti dnevnik govorom sa internetskog bespuća čini se suvislim u svijetu gdje je Barthes još 1967. objavio smrt autora. Autor/ka nije važan/na, važan je tekst i, zaista, mogu mu se stalno vraćati. Objavljen je kao anonimni komentar ispred nicka cribiz na portalu Buka i nalazim da je poseban zbog dubine, crnila, intertekstualnosti, brutalnosti, krika i snage koju u sebi nosi. I pismenosti. Nemam vremena čitati raznorazne gluposti, uključujući anonimne komentare, ali ovaj je true gem. Ne znam da li će ikog interpelirati, no ostaje pitanje šta s ovom silinom i kako će izgledati jednom kada provali van?

Glasi ovako: “Draga omladino – obucite vi radije crno, i ne skidajte tu crninu, nikada više! Pokažite solidarnost sa svojim roditeljima, pokažite im da cijenite to što su dvadeset i pet godina grčevito otimali sve i svima oko sebe samo da bi danas imali da mrvice daju i vama. Pokažite da razumijete i cijenite tradiciju, običaje i pretke – izađite noćaš još, i zakoljite u mraku nekoga druge nacionalnosti. Neka crknu dušmani, pa kad zaklanog gada u zemlju budu polagali, bacite bombu na njih, neka i oni vide da se drugome bogu ne smije moliti! Jebite im darvinističke majke! Svakoga dana idite na stadione, i vježbajte, zajedno. U kolektivnom tijelu poslušan je duh! I umiljat, dakle, po defaultu, šta god vam drugi rekli. I pustite da djeca umiru, jer svejedno je – ako daš pare, budala si jer si već dao pare za zdravstvo; ako ne daš pare, budala si jer će tako reći oni koji su tvoje pare uzeli da ih pred svima daju za bolesnu djecu, i pokažu tako kako oni daju a ti ne. I ne idite iz ove zemlje. Ako odete, nestaće robova, nestaće onih koji moraju otplatiti sportske automobile i jahte političara, i onih na vlasti, i onih u opoziciji. A onda će oni biti tužni jer nemaju više robova… Obuci crno, i odmah se sjeti kako su oni to morali uzeti, jer, da oni nisu uzeli nekome, neko bi uzeo od njih, sjećaš se kako su te učili? I ne skidaj poveze! Ne skidaj ulare sa svojih očiju, spaliće te svjetlo! Stavi ih, stavi omče, bukagije, poveze obespravljenim, napuštenim i zaboravljenim – oni to zaslužuju, a ti si sad jak, ti to možeš. Ovo je tvoja šansa u životu, ovo je tvojih pet minuta, ovo je tvoja zemlja, i samo tvoja zemlja! Obuci crno, i jebi milu majku svakome ko propituje fašizam, korupciju i kriminal, jer sve što oni hoće je samo da te uznemire. Obuci crno! Obuci crno, kao pravi četnik, ustaša, mudžahedin, fašista, nitkov. Obuci crno, ako smiješ, tajkune mali, potomče zaslužnika, obuci crno da te prepoznam na ulici, da ti šapnem nešto...”

Ne dam djecu za rat.