​Jay Rosen: Ovako izgleda novinska organizacija izgrađena na povjerenju čitatelja

Kada nemate oglašivača, onda nemate ni tema koje morate pokrivati jer donose promet ili nude pravo okruženje za reklame. Nemate obavezu da 24h objavljujete vijesti, zbog čega novinari imaju više kreativne slobode. Ti uslovi privlače talente. Zahtijevanje od novinara da ima komunikaciju s čitateljima i da dobiva informacije od njih, pored toga što poboljšava novinarstvo proširivanjem baze, također povezuje čitatelje s novinarima i daje im udio u finalnom proizvodu, odnosno članku kojem su doprinijeli.

AUTOR: Jay Rosen
OBJAVLJENO: 19.06.17 u 10:15
http://bit.ly/2sGfvmW
Na novinskim konferencijama na kojima ja prisustvujem, Aron Pilhofer, koji je posljednjih godina imao ključne uloge u digitalnom poslovanju The New York Timesa i The Guardiana, je postavljao izuzetno dobro pitanje: Šta kada bi novinske organizacije svaki dio procesa bazirali na povjerenju čitatelja? Ne na brzini, prometu, profitu, naslovnicama ili na nagradama... već na povjerenju? Kako bi to izgledalo?

Lično smatram da bi ličilo na De Corespondent, piše Jay Rosen.

Sajt je pokrenut 2013. godine u Holandiji i finansiraju ga isključivo članovi, njih ukupno 56.000 koji godišnje plaćaju oko $63 jer vjeruju u vrstu novinarstva koju prezentiraju 21 dopisnik s punim radnim vremenom i 75 freelancera. Čelnici sajta su nedavno najavili kako će se proširiti na SAD i da će osnovati kancelariju u New Yorku.

Također su objavili kako ću im i ja pomoći. Uz pomoć $515.000 iz fondacije Knight i Fonda za demokratiju, pokrećem na Univerzitetu u New York-u istraživački projekt koji je osmišljen da pomogne američkim novinskim organizacijama koje se zasnivaju na strategiji članstva i da poveća izglede da The Correspondent uspije preko Atlantika.

Pristao sam da postanem prvi Correspondent-ov ambasador na američkom tržištu, što znači da ću pomoći predstaviti njihov model drugim ljudim koji bi mogli pomoći, uključujući i potencijalnim investitorima.

Kao što se može osjetiti, vjerujem u ono što čine mladi holandski novinari. Smatram da imaju snažan osjećaj kako izgraditi održivu redakciju. No, ono što me doista impresioniralo jeste ono što sam već rekao: način na koji se baziraju na povjerenju čitatelja. U ovom članku ću:

Objasniti na šta mislim kada kažem "bazirani na povjerenju",

Opisati istraživački plan za projekt članstva kojeg finansira fondacija Knight i Fonf za demokratiju,

Objasniti zašto podržavam napore The Correspondenta da se plasiraju na američko tržište i zašto sarađujem s njima.

Prvi dio: Odlučivanje za povjerenje

Zašto mislim da bi novinska organizacija koja se bazira na povjerenju izgledala kao The Correspodent? Za takvo mišljenje imam 4 glavna razloga.

Prvi razlog:

Nema reklama, nema ciljanog oglašavanja. Jeste li ikada čuli ovu izreku: "Ako ne plaćate za proizvod, onda ste vi proizvod." 

Neki ljudi ovu izreku smatraju blesavom, ali ona dosta govori o osobinama komercijalnih medija. Jednostavno ne smijete vjerovati da su u potpunosti na strani javnosti jer imaju drugu klasu mušterija o kojima moraju brinuti: oglašivače. Čak iako se takvim medijima upravlja s integritetom i ako se nikada ne bi pokorili zahtjevima oglašivača, pojavljuje se cijeli niz deformacija novinarstva. Najočigledniji primjer je: 'clickbait' članci. Manje očigledan primjer su oglasi kako zaraditi novac na hrani, nekretninama, autima...

U tome nema suštinske korupcije. Riječ je o sistemu koji može finansirati mnogo dobrog rada. I svaki sistem finansiranja ima nedostatke, uključujući i sistem finansiranja koji se bazira na članstvu. No, ako se bavite novinarstvom koje je u službi javnosti onda je značajna prednost ako ne zavisite od kupovine i prodaje pažnje svojih mušterija. The Correspondent je to odmah shvatio i zbog toga na njihovom sajtu nema reklama ni komercijalnih sponzora.

"The Correspodent ne mora razmišljati o ciljnim skupinama niti mora prilagoditi sadržaj kako bi (na primjer) udovolji čitateljima u dobi između 25-40 godina starosti. Sajt svoje čitatelje smatra znatiželjnim pojedincima koji se ne mogu svesti na jednu demografsku grupu. Isti princip predstavlja osnovu za našu politiku privatnosti o minimalnom prikupljanju podataka," rekao mi je osnivač sajta.

Prikupljamo samo podatke koji su propisani zakonom i koji su potrebni za pravilno funkcioniranje naše platforme. Te podatke ne prodajemo trećim strankama. Svrha prikupljanja podataka se mora jasno objasniti našim članovima. Članovi bi, gdje je to moguće, trebali kontrolisati svoje podatke.

Naravno, pojmovi "gdje god je to moguće" ostavljaju dosta prostora za interpretaciju. Budući da se još uvijek oslanja na usluge treće stranke poput YouTube-a, Vimea i SoundClouda, The Correspodent ne može obećati svojim članovima: "Vaše aktivnosti se nikada neće pratiti." No može reći: Koristimo ove sajtove iz navedenih razloga. Činimo to i to da minimiziramo problem.

Drugi razlog: Sloboda od proizvodnje vijesti 24h

The Correspodent sebe naziva "protuotrovom za dnevne vijesti". Kada ne pokušavate pronaći jedinstvenu verziju popularne priče, onda je lakše izbjeći 'clickbait' naslove koji štete povjerenju javnosti. Ne trčanje za trenutnom prljavom pričom će utjecati na promet sajta, ali kada ne zarađujete od prometa (jer nemate oglašivače) šteta je minimalizovana.

Drugi rizik jeste važnost: Zar nećete izgledati nebitno i izvan stvarnosti ako ne pratite priče koje svi prate?

The Correspodent ima odgovor na to: "Nije važno vrijeme već klima." To je moto kojim se urednici vode kako bi ostali na pravom putu. U prevodu znači: Zanemarite dnevne skandale, fokusirajte se na osnovne obrazce.

"Nije važno vrijeme već klima" je samo slogan, morate se ponašati u skladu s njim i to je teško uraditi. Ali, to je pravi slogan ako ste vašu strategiju odlučili bazirati na povjerenju. Ako se uspijete ponašati u skladu s njim, nećete izgledati kao da niste u dodiru sa stvarnošću, već ćete osjećati kao da se bavite bitnijim stvarima.

Treći razlog: Autori u središtu projekta

U eri printanih novina se koristio termin 'autorske novine' što je značilo da su autori članaka sami odlučivali o temama koje će pratiti. Imali su dosta slobode u svom radu. Suprotnost tom terminu su "uredničke novine" gdje autori članaka nemaju toliku slobodu u radu.
 
Iako nemaju printanu verziju novina, The Correspodent su 'autorske novine'. Svi dopisnici imaju punu slobodu da definiraju i izaberu teme koje ih zanimaju i koje razumiju. U Correspodentu nemaju zahtjeva da novinari ne posmatraju situaciju s nečije tačke gledišta, ali isto tako ne zauzimaju ničiju stranu. Bez stranačke pristranosti, bez prisilne objektivnosti.

Autori sami mogu izvlačiti zaključke i pokazati svoja uvjerenja, no moraju se zasnivati na dokazima. Ako ih dokazi obavezuju, autori će promijeniti svoja stajališta i podijeliti novu perspektivu s čitateljima. Autori se ne bave novinarstvom baziranim na tračevima, umjesto toga se bave onim pričama za koje postoje dokazi.

Smatram da je to sjajan način da se stvori povjerenje u autore.

Četvrti razlog: Novinar kao vođa diskusije

U zamjenu za slobodu u radu koja im je pružena, novinari moraju imati bogatu interakciju s čitateljima. Tu nemaju izbora, to je dio posla. Taj korak je klučan za model povjerenja i budžet sajta. Urednici takav pristup nazivaju "novinari kao vođe diskusije." Čitatelji mogu pratiti rad pojedinačnih novinara, odnosno onih čiji ih projekti najviše zanimaju.

Očekuje se da će novinari sa svojim pratiteljima i čitateljima stalno dijeliti informacije o svojim projektima. Postavljat će pitanja i odgovore na ista dok pokreću nove projekte: šta žele saznati, koja će im stručnost trebati da bi to postigli, pomoć koju žele od svojih čitatelja.

Ponekad su upravo čitatelji projekt. Novinari također upravljaju temama za raspravu, koje se ne nazivaju komentarima već doprinosima, kako bi istaknuli najbolje dopune i dobili najkorisniji materijal za tekuću priču. Svi dopisnici imaju sedmične biltene kojima čitatelje obavještavaju o svom trenutnom projektu preko e-maila.

Ovi uslovi podsjećaju na pristup Davida Fahrentholda iz The Washingtona Posta tokom predsjedničke kampanje 2016. godine.

Fahrenhold je sam došao do ovog stila i zbog toga je primio brojne pohvale. Od novinara The Correspodenta se zahtjeva da posluju na takav način i to se isplati. Jedan takav poziv čitateljima pod naslovom "Dragi zaposlenici Shell-a, razgovarajmo" se isplatio i 1991. godine je nastao film u kojem se upozorava na opasnosti od klimatskih promjena.

1999. godine Dan Gillmor, koji je tada radio za San Jose Mercury, je shvatio nešto važno: "Moji čitatelji znaju više od mene." Bilo je potrebno 15 godina, no kompanija je postigla poslovni model baziran na Gilmorovoj zamisli kakvo bi novinarstvo moglo biti u eri interneta.

Kroz istinsko angažovanje čitatelja se maksimizira povjerenje i stvara kvalitetno novinarstvo.

Pogledajte kako se sve uklapa: Kada nemate oglašivača, onda nemate ni tema koje morate pokrivati jer donose promet ili nude pravo okruženje za reklame. Nemate obavezu da 24h objavljujete vijesti, zbog čega novinari imaju više kreativne slobode. Ti uslovi privlače talente. Zahtijevanje od novinara da ima komunikaciju s čitateljima i da dobiva informacije od njih, pored toga što poboljšava novinarstvo proširivanjem baze, također povezuje čitatelje s novinarima i daje im udio u finalnom proizvodu, odnosno članku kojem su doprinijeli. Zbog toga je veća vjerovatnoća da će oni podijeliti članak s prijateljima i obnoviti svoje članstvo.

Sada moram objasniti nešto o tome kako funkcionira model "plaćanja" u The Correspodent-u.

Ako odete na web stranicu The Correspodenta i pokušate pristupiti sadržaju, od vas će se zatražiti da postanete član i platite članarinu.

No, to je jedini zahtjev za plaćanjem na koji ćete naići. Bilo koji link članka, preko web-a ili mejla, je uvijek besplatan. Članovi bez limita mogu dijeliti linkove. Niko ne dobija poruke poput: "Otvorili ste 9 od 10 besplatnih članaka na koje imate pravo ovog mjeseca"...

Članovi ne plaćaju članarinu zato da bi dobili ekskluzivni pristup nečemu čemu ostatak populacije ne može pristupiti. To nije način na koji funkcioniše The Correspodent, koji želi da se njihovi članci slobodno šire. Ali, također žele da postanete članovi, ali odbijaju da naprave razliku između čitatelja i članova. Smatram kako je to ispravan način da se maksimizira povjerenje u model poslovanja gdje čitatelji plaćaju članarinu.

Drugi dio: Projekt članstva

Kao što sam pokušao objasniti, mislim da The Correspondent ima dobar model. Ali, do sada se pokazao uspješnim samo na holandskom tržištu (17 miliona ljudi). Američko tržište (325 miliona ljudi) je drugačije: daleko je veće i znatno konkurentnije. Bilo bi glupo pretpostaviti da bi se The Correspondent mogao samo tako nametnuti i doživjeti uspjeh u Sjedinjenim Američkim Državama. Novinarstvo koje finansiraju članovi ima dugu historiju ovdje, posebno na javnom radiju, ali ne samo tu. A tu su i članske organizacije iz drugih područja, ne samo novinarstva.

Istovremeno, The Correspondent zna neke stvari od kojih lokalni, neprofitni i specijalizirani web portali mogu imati koristi budući da se okreću čitateljima za podršku. Znanje treba da teče u oba smjera. Od američkih sajtova do The Correspondenta i od The Correspondenta do američkog novinarstva, budući da holandski sajt uvodi svoj model u SAD. To je polazna osnova Projekta članstva, koji je dizjaniran da odgovori na tri pitanja:

Šta američko novinarstvo može naučiti iz Correspondentovog uspjeha u razvoju modela članstva za podršku javnom novinarstvu?

Kako se širi u New York i na američko tržište, šta Correspondent treba znati o tome kako je model članstva funkcionisao, odnosno kako nije u SAD-u?

Ako će čitatelji svoju podršku javnom novinarstvu iskazivati novčanim putem, kako treba izgledati društveni ugovor između njih i novinara? Koje su najbolje prakse za održavanje tog odnosa stabilnim i živim?

Evo kako će projekat pokušati odgovoriti na ova pitanja:

Saznati kako je model članstva u američkim novinskim organizacijama funkcionirao i gdje nije uspio, što podrazumijeva posjećivanje ključnih web stranica, intervjuiranje dobro obavještenih sudionika, sastavljanje dokumenata i statističkih mjera uspjeha i prikupljanje podataka o najboljim praksama s fokusom na naučene lekcije.

Koristeći slične metode, istražiti Correspondentovo iskustvo s modelom članstva od 2013. godine, te na osnovu toga izvući zaključke za američko novinarstvo.

Organiziranje događaja koji bi povezali ljude sa znanjem i iskustvom kako bi mogli udružiti ono što znaju i učiti jedni od drugih.

Dijeliti rezultate ovog rada kroz objavljivanje izvještaja i članaka koji su dostupni novinarskoj zajednici i drugim istraživačima, s naglaskom na društveni ugovor koji mora postojati između novinara i čitatelja, ako će čitatelji direktno sudjelovati.
 
Treći dio: Zašto podržavam The Correspondent?

Zato što mislim da znaju šta rade. Zato što su im prioriteti dobro postavljeni. Zato što se američko novinarstvo mora otvoriti ujecaju iz inostranstva. Zato što stvaranje vijesti koje su u skladu s interesima javnosti ne može biti uspješno bez ponovnog stvaranja povjerenja u ljude koji stvaraju te vijesti. Zato što je Aron Pilhofer postavio zaista pametno pitanje: Šta kada bi novinske organizacije bazirale svaki dio procesa na povjerenju? Zato što Trump stvara nepovjerenje brže nego što novinari mogu prilagoditi svoje metode kako bi zadobili povjerenje javnosti. Zato što nemamo puno vremena. Zato što su čitaoci, gledaoci i slušaoci spremni podržati pravo novinarstvo s pravim novcem, ali samo ako se društveni ugovor promijeni. Zato što nema koristi od akademskog ugleda ako ga niste spremni iskoristiti za nešto u šta uistinu vjerujete.
 
Za Front Slobode prevela Esma Klico