Gojko Berić: Simbol poraženog grada

Davno je rečeno: Ili će Mostar prestati biti grad-slučaj ili će Bosna i Hercegovina postati država-slučaj! Danas definitivno možemo reći da se desilo ovo drugo. Uzalud je Srbe, Bošnjake i Hrvate uvjeravati da je antifašizam civilizacijski temelj savremenih evropskih država

AUTOR: Gojko Berić
OBJAVLJENO: 11.11.17 u 15:21
OSVJEŽENO: 11.11.17 u 15:21
http://bit.ly/2zPbFvV
Denis Zvizdić i Fadil Novalić, državni odnosno federalni premijer, boravili su ovog ponedjeljka u Mostaru. Ne bi ta vijest zasluživala posebnu pažnju da njihova posjeta nije bila motivirana jednim politički dugo zanemarivanim razlogom - suočenjem sa stanjem u kome se godinama, evo već i decenijama, nalazi tamošnje Partizansko groblje, bezbroj puta oskrnavljeno i gotovo potpuno uništeno.

Unakaženo djelo velikog umjetnika Bogdana Bogdanovića nije samo žrtva jedne osvetničke ideologije poražene u Drugom svjetskom ratu, kao što je i sam Bogdanović bio žrtva velikosrpskog nacionalizma, dočekavši kraj života u egzilu u Beču, ono istovremeno svjedoči o preziru koji ekstremni nacionalisti svih boja gaje prema partizanskom antifašizmu.

O tome, uostalom, najbolje govori poražavajuća činjenica da je ovo prvi put da dejtonska država Bosna i Hercegovina, u ovom slučaju oličena u premijeru Zvizdiću, kroči na plato ovog izuzetnog spomenika. Uzgred rečeno, nije li bilo najprirodnije, a i elementarna pristojnost mu je to nalagala, da se tu nađe i aktuelni gradonačelnik Mostara Ljubo Bešlić? Njemu je međutim bilo važnije da se tog dana nađe u svom jatu, jedva kojih dvjesta metara dalje od Partizanskog groblja, u sali gdje je Glavno vijeće Hrvatskog narodnog sabora (HNS) po stoti put raspravljalo o promjeni Izbornog zakona BiH, uz uvijek prisutan podtekst u kojem se prepoznaje emotivno oživljavanje famozne Herceg-Bosne.

Sve nacionalističke stranke u Bosni i Hercegovini nastoje relativizirati partizanski antifašizam, a istovremeno umanjiti fašističke “zasluge” vlastitog naroda. Što je etnonacionalizam radikalniji, to je i njegova revizija istorije “temeljitija”. Ne znam koliko su Zvizdić i Novalić bili iskreni veličajući antifašističku borbu mostarske omladine, jer nije nikakva tajna da antifašizam koji su predvodili jugoslovenski komunisti nije Stranci demokratske akcije na srcu i da je jedini deklarirani antifašista u njenim redovima bio pokojni Sulejman Tihić. Međutim, to u ovom slučaju nije ni važno, jer ni jedan ni drugi premijer nisu u Mostaru boravili kao stranačke perjanice, već kao ljudi iz vrha državne, odnosno entitetske vlasti. Oni su obećali da će učiniti sve da Partizansko groblje bude zaštićeno, obnovljeno i očuvano u svom punom civilizacijskom i umjetničkom značenju. Na kraju krajeva, i onda kad je SDP bio na vlasti, ovaj spomenik, jedan od najljepših te vrste u bivšoj Jugoslaviji, bio je bestijalno unakazivan i oštećivan, a da Zlatko Lagumdžija ili bilo ko drugi iz njegovog politbiroa nikada nije kročio na to mjesto. Uništavanje Partizanskog groblja u Mostaru bila mu je, izgleda, posljednja briga. Premijer Novalić je rekao da Bogdanovićev spomenik predstavlja znak trajne opredijeljenosti Mostara prema antifašizmu. Daj Bože! Kako stvari stoje, većina njegovih današnjih stanovnika nije za to posebno zainteresovana.

Godinama je ovo počivalište osam stotina palih Mostaraca vandalski devastirano rukama neofašističkih političkih bojovnika, ploče sa imenima poginulih boraca su porazbijane, a groblje ispisano kukastim križevima i ustaškim simbolima, zaraslo u travu i prepuno razbijenog stakla i narkomanskih šprica, noću potpuno neosvijetljeno i sablasno, sve u svemu - žalosni simbol “tišine poraženog grada”, kako je današnji Mostar opisao Dragan Markovina. O groblju je brinula grupa ostarjelih partizana sa lijeve obale Neretve, koja se sa godinama osipala, i nešto mlađanih antifašista, ali oni nisu mogli izaći na kraj sa bolesnim umovima.

“Da Bogdanovićevo remek-djelo predstavlja najveći trn u oku neoustaškim vlastima u zapadnom dijelu grada, nije potrebno previše naglašavati. Nema ničeg vrednijeg u tom gradu od Starog mosta i Partizanskog groblja, a istovremeno devastiranijeg od njega. Nije bila niti malo slučajna činjenica kako je prvo ozbiljno upozorenje o tome što nas čeka poslano upravo ovdje. Noć uoči 14. februara 1992. godine, dakle dana oslobođenja grada od fašizma, na Partizanskom groblju odjeknula je snažna eksplozija. Da pošalje poruku i zastraši”, zaključuje Markovina. Što se tiče gradonačelnika Bešlića, njegovoj bi političkoj pameti najviše odgovaralo da to groblje ostane u stanju u kakvo je i njegovom zaslugom dospjelo, sve dok potpuno ne izgubi svoj identitet. Gledano iz njegove percepcije cijele ove priče, on je možda u pravu. Jer, zašto trošiti tolike pare, navodno čitavih milion maraka, na obnovu Partizanskog groblja kad će hadezeovska neoustaška mladež nastaviti da ga poletno skrnavi?!

Davno je rečeno: Ili će Mostar prestati biti grad-slučaj ili će Bosna i Hercegovina postati država-slučaj! Danas definitivno možemo reći da se desilo ovo drugo. Mostar je ostao ono što godinama jeste, gotovo je ispražnjen od autohtonih Mostaraca, a njegovo većinsko stanovništvo čine ljudi koje je u grad, neke silom a neke milom, doveo rat i koji su, etnički podijeljeni i zavađeni, lak plijen HDZ-a, odnosno SDA. Pod njihovom vlašću pobjednici nad fašistima od prvog dana trpe ponižavajuće, sramno vrijeme. Ni drugdje u ovoj zemlji stvari ne stoje bolje. Uzalud je Srbe, Bošnjake i Hrvate uvjeravati da je antifašizam civilizacijski temelj savremenih evropskih država. Porodicu evropskih naroda nije ujedinio fašizam, ona je naprotiv nastala na planetarnom otporu toj ideologiji. Kao i u našem okruženju i u BiH je slavna antifašistička prošlost završila u blatu šovinizma i kleronacionalizma. Nacionalisti su na vlasti u gotovo svim državama nastalim raspadom Jugoslavije, ali je učinak njihove vladavine katastrofalan. “Projekat Hrvatske je propao. Svi desničari su to konstatirali. Oni se užasavaju nad time da im je državica rasprodana, potrošena, na čelu s braniteljima koji kažu da se za ovo nisu borili.” Obratite pažnju na ovu konstataciju Igora Mandića, koju je prenijelo Oslobođenje od utorka, i uporedite je sa stanjem u Bosni i Hercegovini. Svaka sličnost je slučajna, zar ne?

Ali, vratimo se u Mostar. Grad nije prestao biti slučaj, i to sve teži i komplikovaniji, ali je zato cijela država Bosna i Hercegovina postala ozbiljan i uznemiravajući slučaj!

Tekst "Simbol poraženog grada", autor Gojko Berić, objavljen je 9. oktobra 2017. godine na portalu dnevnog lista Oslobođenje.