Šutimo dok šamaraju radnike

Njihova ispovijest je vrlo detaljna: nemogućnost uzimanja kratkih pauza, nesigurni privremeni ugovori, te nepostojanje godišnjeg odmora – divlji kapitalizam. Danas, zapravo, radnici rade, a ne postoje.

AUTOR: Dino Pehlić
OBJAVLJENO: 05.12.17 u 10:52
OSVJEŽENO: 05.12.17 u 10:52
http://bit.ly/2ARU3Q8
 Da je Bosna i Hercegovina država u kojoj zakoni postoje samo kako bi se štitili privilegovani, političke elite i bogati, govori upravo slučaj radnika „Olip Bosna“ iz Travnika čija se ispovijest prije nekoliko dana pojavila u medijima. Jasno je da radnici u BiH nisu zaštićeni, ali nije jasno zaštvo ovakve teme nisu u fokusu i zašto raznorazni borci i aktivisti za ljudska prava šute. 

Kakav divan poklon radnici iz Travnika dobiše za 25. novembar : Šamar. Koji lomi dostojanstvo radnika, dostojanstvo čovjeka. A bez čovjeka, radnika, nema ni države ni Dana državnosti. Nesposobnost sistema da zaštiti najugroženije grupe građana i građanki bi u svakoj normalnoj državi trebala dovesti do faze opšte pobune. Potrebna je, ali je nema. Nema ni hrabrosti, nema niti organizacije. A ulice čekaju, čekaju pobunu radnika i radničke klase. Ovaj šamar predstavlja direktni napad na njihovo i naše dostojanstvo. Država, koju bismo trebali poštovati, po ko zna koji put dozvoljava da je gaze oni koji je hrane i grade. I koji bi sutra trebali da je brane.

Vjerujem da negdje tamo postoji idealni svijet i sistem u kojem onaj koji besramno gazi na osnovna prava građana i građanki, čovjeka, biva kažnjen i osuđen od strane javnosti. Ali, kome su još danas u fokusu naša ekonomska prava?

Taj, kako se često naziva, obični čovjek je skroman, ne želi mnogo, osim prava na slobodu i prava na rad.

Da, to mu je potrebno kako bi gradio dostojanstven život za sebe i svoju porodicu. Međutim, to u današnjoj BiH, u ovom krnjem neoliberalnom kapitalizmu nije moguće. Radnik je tek potrošna roba, jer u redu stoje kolone mnogih drugih koji bi htjeli raditi i zaraditi „crni hljeb“, ne znajući šta ih čeka.

Ovakva tranzicijska BiH je stvorila mizerno društvo. Podijelila je društvo na etno-nacionalne torove i začarala temama straha i opasnosti jednih od drugih, drugih od trećih i tako u nedogled. U svemu tome, elite su nas pljačkale. Pljačkale su društveno dobro i državnu imovinu. Uništili su fabrike i industrijske pogone koji su pripadali radnicima. Danas ti isti radnici, ili možda neke nove generacije koje su vjerovale da će živjeti u državi koja će ih poštovati, rade za mizerne plate i povrh svega toga, moderni robovlasnici dali su sebi za pravo da šamaraju radnike. Kako je samo nisko pala ova država.

Da, sve su to oni pljačkali i dijelili međusobno i nije im bila bitna etnička i nacionalna pripadnost. Radili su to dok smo se mi bavili utvrđivanjem ko je veći Hrvat, Bošnjak ili Srbin. Danas veliki broj nas živi na rubu ili ispod granice siromaštva zahvaljujući našim  'zaštitnicima nacionalnih interesa'. Ovaj neoliberalni sistem nas je uvjeravao kako će nam privatizacija donijeti sreću i napredak. Obećavali su nam bajku sa sretnim završetkom, ali ta bajka se pretvorila u noćnu moru koja još uvijek traje. Traje jer, ponavljam, šutimo na sve što krupni kapital i 'gazde' rade zaposlenima. Šute i ljevičarske stranke, kojima bi radnička prava trebala biti prioritet.

Proizvod i rezultat današnjeg sistema je „Olip Bosna“, a šamar radnicima nagrada za njihovo dugo radno vrijeme i mjesečna primanja koja su ispod 350 KM. To su te obećane 'blagodati' kapitalizma. Sindikati još uvijek postoje u BiH, ali su izgubili svoju prvobitnu namjenu i oni danas ne predstavljaju radnike, već služe kapitalu i njegovim interesima.  Velika prevara, ali opet šutimo. 

U kakvim to uslovima rade radnici iz Travnika? Njihova ispovijest je vrlo detaljna: nemogućnost uzimanja kratkih pauza, nesigurni privremeni ugovori, te nepostojanje godišnjeg odmora – divlji kapitalizam. Danas, zapravo, radnici rade, a ne postoje.

To je stvarno stanje u kojima se nalaze radnici, ne samo u Travniku, već širom BiH. Kroz maglu već vidim pitanja ovdašnjeg kapitalističkog homo sapiensa: Čemu žalba, barem imaju posao, šta bi da ne rade nikako? Da ne rade imali bi barem status čovjeka, ako ništa, a ovako dok rade su robovi modernog doba.

Srljamo u ekonomsku propast, a kao društvo ne reagiramo jer smo okrenuti individualizmu a ne kolektivizmu. Živimo u nekim svojim staklenim kupolama, vidimo šta se dešava oko nas ali i ne reagiramo. Uporno ignorišemo surovu realnost. Brzo smo se zaista odrekli svih vrijednosti i prava koja su radnici krvavom mukom stekli.

Slika stanja je definitivno crna, kao i nedavno slavljeni „crni petak“ - praznik kapitalizma koji traje jedan dan i dan kada se troši novac koji još nije zarađen, s tim da je iza nas mnogo „crnih petaka“ i dana, sedam puta sedmično. U BiH je sve veći broj onih koji rade, a ipak žive u siromaštvu. To je alarmantno ali i na to odgovaramo šutnjom.

Iako ovo pišem jer vjerujem u pobunu radničke klase, nemam nadu da će se to desiti u skorije vrijeme. Iako znam da mnogi građani i građanke trpe istu dehumanizaciju i omalovažavanje i nasilno pokoravanje kapitalu, kapitalisti i raznoraznim „gazdama“. Nadam se da je posljednji šamar radnicima i zadnji, te da će „gazda“ biti prošlost kada se organizira bosanskohercegovačka radnička klasa. 

Za kraj, ima li rješenja? Da, naravno, rješenje je efikasna i pravna država koja će ekonomska prava radnika staviti u fokus političkih agendi. Rješenje je nepokoravanje interesima stranog i domaćeg kapitala. Ukoliko lično pitate mene, onda bez ikakvog stida mogu reći da je rješenje u izgubljenim socijalističkim vrijednostima. 

Zapamtite, nije ideja socijalizma da svi budu podjednako siromašni, već da svi budu podjednako bogati. Da čovjek, bude čovjek. Da radnik živi od svog rada, a ne da preživljava. 

Mene je šamar zabolio, a obraz je crven, zbog stida, u ime društva i države u kojoj živim.

RADNICI I RADNICE ŠIROM BOSNE I HERCEGOVINE, UJEDINITE SE!