Šaškor: Fantomska 'Herceg-Bosna' upravlja Zagrebom

Što se dogodilo u Hrvatskoj da se njezini čelni ljudi tako ponašaju? Dogodio se ''povratak Tuđmanu'', a to znači povratak u nered. ''Herceg-Bosna'' je metafora za to. Vlast funkcionira kao poluga moći ortačkih struktura, ratnih i tranzicijskih profitera. Gotovo svi osuđenici za ratne zločine su postratni milijunaši. Slučajno?

AUTOR: Ines Šaškor
OBJAVLJENO: 06.12.17 u 14:15
http://bit.ly/2AxzvMj
Na Dan republike, 29. studenog 1989. godine, Hrvatska demokratska zajednica uputila je ''Proglas građanima i Saboru SR Hrvatske i cijelom hrvatskom narodu''. U njemu se založila za oživotvorenje prava hrvatskog naroda na samoodređenje ''u povijesnim i prirodnim granicama''.

Nema nikoga tko u toj rečenici nije prepoznao teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini. Uostalom, to utemeljitelj Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Franjo Tuđman nije krio. Strastveno je zastupao ideju podjele BiH pred baš svakim tko ga je želio slušati – od svjetskih državnika, lidera susjednih zemalja, međunarodnih posrednika, do ljudi iz biznisa, znanosti, umjetnosti, medija, sporta.

Ostavio je tisuće stranica dokaza. Ideja sama po sebi, naravno, nije zločin, ali što kada se vlast i svi njezini resursi, vojska, novac, kadrovi, infrastruktura, koriste za ostvarenje toga cilja? A usput ostanu tisuće posijanih grobova, zapaljenih kuća i mučenih ljudi, uz desetine tisuća raseljenih?

Jedan od tadašnjih protagonista, sada povjesničar, ustvrdio je kako nije slučajno što je presuda šestorici lidera "Herceg-Bosne" donesena baš na bivši Dan republike. To je za njega bio još jedan dokaz perfidne antihrvatske urote.

Ako je neki Dan republike povezan sa zločinima i presudom u Haagu, to nije onaj povijesni iz Jajca, već ovaj spomenuti, iz Zagreba, 1989. godine. Odnos prema Bosni i Hercegovini istočni je grijeh HDZ-a i Franje Tuđmana. Umjesto da ga, makar prešutno, prizna, današnje vodstvo te stranke, ujedno i državno vodstvo, cijelu zemlju ponovno je uzelo za taoce te pogrešne politike.

Hodžić: Hrvatska vlast legitimizuje zločine

Svojom reakcijom na haške presude hrvatsko državno vodstvo dovelo je Hrvatsku u šizofrenu situaciju. Bilo je jasno da nije lako progutati formulaciju o ''udruženom zločinačkom pothvatu'' s imenima ključnih ljudi Hrvatske, ali reakcije na presude šestorici lidera "Herceg-Bosne" prelaze razumno očekivano petljanje.

Tragična smrt osuđenog Slobodana Praljka iskorištena je kao dokaz hrvatske nevinosti i haške nepravde i morbidni dans macabre je mogao početi. Organizirana je minuta šutnje u Saboru, na glavnom zagrebačkom trgu pale se svijeće ratnom zločincu, pomiješane s adventskim ukrasima.

Ova neskrivena aluzija na svjedočenje bivšeg predsjednika Mesića u Haagu i izjave Vesne Pusić o agresivnoj politici HDZ-a u BiH, bila je okidač za provalu divljaštva. Vladimir Šeks zatražio je zakonsko procesuiranje Mesića. U televizijskoj emisiji koju uređuje predsjedničin gost s inauguracije, notorni desničar, išlo se korak dalje: pozivalo se na vješanje Stipe Mesića na Trgu Bana Jelačića. Rijetkim pojedincima u javnom životu koji su zastupali racionalan pristup presudi stižu prijetnje smrću koje uključuju i obitelj.

Vokabular s početka 1990-tih vratio se u javni život na velika vrata. Ovaj put pridružila mu se i gotovo cijela opozicija.

Nije se teško složiti s tvrdnjama da presude Haškog tribunala i nisu vrhunac svjetske pravne znanosti i prakse. Nedovršena i nejasna pravila, neujednačena praksa, kontradiktorne tvrdnje, preduga suđenja, neadekvatan tretman pritvorenika, uz smrtne ishode – sve su to elementi za kritičko vrednovanje. Najproblematičniji je institut ''udruženog zločinačkog pothvata'', do tada nepoznat u takvom obliku u međunarodnom i nacionalnim kaznenim zakonodavstvima.

Jest, ostalo je nedorečeno pitanje odgovornosti Srbije u kapitalnim sudskim presudama, onima Radovana Karadžića i Ratka Mladića, iako nije točno što u Hrvatskoj tvrde čak i najviši dužnosnici – da je nema uopće. Spominje se, na primjer, u presudama Milanu Martiću i Dušku Tadiću. Vrh nekadašnje JNA ostao je nedirnut haškim optužnicama. Činjenica je i da je Srbiji kao državi bilo dopušteno zatamniti, cenzurirati dijelove zapisnika Vrhovnog savjeta obrane, itd. Tužiteljstvo je i pritiskalo i pregovaralo s državama, što može ukazivati i na ''trgovinu''.

Da li je Hag amnestirao Srbiju od zločina u BiH?

Međutim, sve to ne dovodi u pitanje smisao i konačnu ocjenu Suda. Bez Haškog tribunala stotine zločinaca ostali bi nekažnjeni, tisuće i tisuće smrti i stradanja ne bi dobili niti tu, minimalnu satisfakciju. Nacionalni sudovi u pojedinim državama još bi više okretali glavu od zločinaca iz svojih zemalja.
Nesavršenost Suda ne može biti opravdanje za histerično nacionalističko poricanje krivice ''naših''.

Jer u tome je suština organizirane paljbe na Haški sud kojoj smo svjedočili proteklih dana u Hrvatskoj. Petnaestak godina kakvog-takvog nastojanja da se društvo realno suoči s nedavnom prošlošću, dijeleći legitimnu obranu od zločina, otišlo je u par dana u vjetar.

Nakon nekoliko dana neobuzdanog slavljenja ratnih zločinaca i hajke na Haški sud i ''domaće izdajnike'', premijer Plenković je povukao ručnu kočnicu i izgovorio nekoliko rečenica, u Zagrebu i u Mostaru, o poštovanju presude. Prekasno za narušeni ugled zemlje.

Plenković i Čović: Nema osnova tužiti Hrvatsku, ali ima tužiti BiH

Što se dogodilo u Hrvatskoj da se njezini čelni ljudi tako ponašaju? Dogodio se ''povratak Tuđmanu'', a to znači povratak u nered. ''Herceg-Bosna'' je metafora za to. Vlast funkcionira kao poluga moći ortačkih struktura, ratnih i tranzicijskih profitera. Gotovo svi osuđenici za ratne zločine su postratni milijunaši. Slučajno? Državni lideri njihovi su dobrovoljni taoci, jer tako opstaju.

Franjo Tuđman pravi je otac "Herceg-Bosne". On ju je inicirao, njome je upravljao, naoružavao, plaćao (novcem poreznih obveznika, naravno). On ju je i ugasio. Toliko svijesti o odgovornosti za hrvatsku budućnost je imao.

Sadašnji hrvatski političari dopustili su da fantomska "Herceg-Bosna" upravlja njima.

Tekst "Fantomska 'Herceg-Bosna' upravlja Zagrebom", autorica Ines Šaškor, objavljen je 6 decembra 2017. godine na portalu Radio Slobodna Evropa.

Komentar: Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove Radija Slobodna Evropa