Zlatko Dizdarević: Biti "protiv" ovoga ili onoga više nije ključni problem. On se zove – za koga glasati?

U ovoj predizbornoj fazi prepoznatljivi su i završni rezultati dekomponovanja starog kompaktnog bh društva. To i jeste glavni cilj destrukcije u BiH. Razarajuće nakane jednih pravdaju se istim namjerama drugih.

AUTOR: Zlatko Dizdarević
OBJAVLJENO: 09.02.18 u 10:20
http://bit.ly/2C7ag0q
Agresivna predizborna politička bitka u Bosni i Hercegovini, u godini izbora, vidljivo se zahuktava na zabrinjavajući način dobijajući konture "obračuna". Sada već i sa pozivima na "mobiliziranje naroda". Politika otvoreno huška mase. U igru se, mimo otvorenih miješanja iz bližeg susjedstva, Zagreba i Beograda, te onog sanjanog iz daljine, Stambola, pokušava uvući i Evropska Unija sa svojim institucijama, Komisijom, Vijećem, Parlamentom...Ključ za rješenje ipak je prevashodno unutar zemlje, ponajprije u rukama glasača sedmog oktobra.

Prva faza već sada agresivne predizborne kampanje okrenuta je pokušajima da se haotična ustavotvorna realnost u BiH (podijeli, zatvori, odvoji...) odbrani po svaku cijenu i odmakne od diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Već duboko ukorijenjena praksa "Kadija te tuži, kadija ti sudi", prilagođena vladajućoj eliti na svim nivoima mora se odbraniti po svaku cijenu. Za populus je smišljena mantra da "država ubrzano ide ka Evropi..." Paralelno se proklamira stav da je građanski koncept BiH apsolutno neprihvatljiv pa i neprijateljski... Kome? Naravno onima koje taj koncept ruši! Otud i nuđenje varijanti izbornog zakona koji zemlju vodi u sistem građanske neravnopravnosti a u ime etničke teritorijalne zatvorenosti i "čistoće". Evropska konvencija o ljudskim pravima je u toj igri opasna. Taman onoliko koliko bi se i sa druge strane ta ista Konvencija (zlo)upotrebljavala samo za različitu vrstu majorizacije većine nad manjinom. Na djelu je zato u ovoj fazi kampanje rovovska bitka za održavanje haotične realnosti kao  prostora u kojem nema mjesta propitivanju ni o sistemu i Ustavu, ni o međunarodnim principima. Ni o onome što je nekad, ipak, dogovoreno i važilo.

U ovoj predizbornoj fazi prepoznatljivi su i završni rezultati dekomponovanja starog kompaktnog bh društva. To i jeste glavni cilj destrukcije u BiH. Razarajuće nakane jednih pravdaju se istim namjerama drugih. U agresiji na društvo svoju šansu vide ekstremne, do fašisoidnosti dovedene politike, temeljene na mitovima o naciji i poslušnostima pripadajućoj vjerskoj hijerarhiji. Separatizam i "čišćenje"  kao krajnji cilj više se i ne kriju. Prekrajaju se udžbenici istorije da bi se dokazalo  "kako nikada nismo mogli zajedno". Direktive su da se ni u nauci ne smije više sarađivati preko entitetske granice. Srednji vijek kuca na vrata. U tome učestvuju, nažalost, ne samo zadrti partijski operativci. Šutnja većine  intelektualaca, ako to još jesu, je porazna. Kukavice su danas poštivane.

"Ponašanje međunarodne zajednice" je posebna igra. Na stranu što ona ili nema volje za pospremanje bh haosa, ili nema pameti i znanja kako to smisleno uraditi. Uvjerenje unutar BiH da "rješenje za sve treba doći od njih jer su oni ovo i smislili" – može zvučati laicima logično i razumljivo.Ono služi i kao alibi za ciljano održavanje grube realnosti. Stranci tako ne misle. Profesionalna politička pamet, kad bi je bilo, dodatno hranjena  konsenzusom da hoćemo bolje, odavno bi shvatila da konačno rješenje za BiH neće doći sa strane, ma koliko nas lagali da hoće. Ono mora doći iznutra da bi bilo održivo.

Razlog je jasan: Zato što nas ni u Briselu ni u Vašingtonu ni u Moskvi i Ankari – uz sve priče o mudžahedinima, Rusima, paravojskama itd. još uvijek ne smatraju ni dovoljno velikim ni tolikim problemom da ugrožavamo njihove dugoročne interese.

Interesa i problema oni imaju mnogo više i u bližem i u daljem okruženju. I drugo, tipologija promišljanja velikih o nama još uvijek je takva da prečesto, čak i kada se potrude, prave odgovore na istinska pitanja traže na krivom terenu. Uglavnom mimo razumijevanja ovdašnje istorije, mentaliteta, životne filozofije i iz toga izvedene politike. Njihova opsjednutost takozvanom stabilokratijom (važnija im je ovdje "bezbjednost" od vlastitih demokratskih vrijednosti, države, sistema, vladavine prava), uz globalno preferiranje mononacionalnih zajednica spram ovih "komplikovanih" multi-kulti, nije za nas olakšavajuća okolnost kod  stranaca. 

Pola godine uoči izbora mnogo se toga naslućuje. Pojednostavljeno, u ovom času naziru se bar tri grupe unutar biračkog tijela. Dominiraju i dalje neupitno opredjeljeni sljedbenici nacionalnih partija. Što "patriotskije" i borbenije protiv ostalih, za kompaktnost u svakom pogledu. Od nacije i vjere do teritorije. Ipak, čini se da bi naredni mjeseci mogli donijeti i promjene unutar tih stranaka. Liderima i za brigu, ali moguće i za veselje. Mediji se svrstavaju, ali poneki sve više i na stranu zanata. Istine izbijaju na vidjelo, uključujući i afere o kojima se nude validni dokazi. Množe se argumenti i demistificiraju mnogi lažni i lopovski patriotizmi. Sve do stranačkih vrhova. Naravno, izvjesno je da će se na ove opasnosti odgovarati novim zaoštravanjima i proizvodnjom strahovima od drugih. Strah ovdje najviše voli drugu naciju i religiju.

U drugoj grupi su mnogi već dovoljno razočarani u ono gdje su i sa kime su do sada bili. Opcije u koje su ulagali nadu više ne važe. Što zbog ljudi, što zbog različitih ideja i uvjerenja i tiče se stranaka svih profila. Od desnice preko centra do ljevice, ma koliko je ta vrsta razvrstavanja odavno izgubila smisao. Potencijalni glasači iz ove grupe često brzo prepoznaju nekog drugog ko im postaje blizak i za koga će glasati. Mnogi, međutim, čvrsto odlučuju da na naredne izbore ne idu nikako. Greška.

U treću grupu spadaju vječito teško opredjeljivi. Ili zato što ih "politika" ne interesuje, ili zato što doista ne vide među kandidatima onoga ko im zadovoljava ukus. Do takvih teško dopire istina da će politika pronaći njih i mimo njihove apstinenciju, pa bi bilo bolje na nju utjecati, koliko toliko. Ovaj put motiva za apatiju, nesnalaženje pa i neopredijeljenost ima mnogo iako će izborni štabovi agresivno, pa i prljavo raditi svoj posao.

Dominiraju u svemu ovome najmanje tri ozbiljna pitanja: Prvo je, za koga će se moći glasati kada i ako za koji mjesec bude na sonu mnogo više gorkih i razotrkrivajućih istina dostupnih poštenim i trezvenim biračima. Znat će se za koga više nema glasanja. Biti "protiv" ovoga ili onoga danas u BiH više nije ključni problem. On se zove – za koga glasati?

Tu je povod za naredno pitanje: Šta je garancija biračima da se u istom sistemu, istom društvu i uz isti odnos međunarodne zajednice prema svemu  mogu realizirati nova obećanja, ma kako bila iskrena i namjere izabranih časne. Može li biti promijenjena matrica na kojoj BiH funkcioniše, pa umjesto proizvodnje sukoba ponuditi ali i ostvarivati  zajednički interes koji će se pravedno podijeliti na sve građane BiH, a država organizovati tako da to bude izvodivo. Mogu li se pozitivci ujediniti?

Konačno, ima li vremena za profiliranje novih političkih snaga. Ili, eventualno, za korekcije starih onoliko koliko je dovoljno da se bolja budućnost doista progura ispred ekskluzivnog i neprekidnog jahanja na prošlosti. Ako tog vremena i snage za promjenu ambijenta ima, za nove ljude i podršku kod kuće i u Evropi, šanse za BiH postoje. Bez toga – agonija će biti nastavljena, sve do kraja. Taj dramatični kraj bi, da budemo realni, hladno prihvatio i svijet oko nas. I onaj bliži i onaj dalji. To oni svakako zovu – Realpolitics. 

Tekst "Biti "protiv" ovoga ili onoga više nije ključni problem. On se zove – za koga glasati?", autor Zlatko Dizdarević, objavljen je 8. februara 2018. godine na portalu Interview.ba.