Dino Pehlić: Polomljena Krila Mostarskog “Sokola”

Historijski revizionizam je prisutan već duži period u bosanskohercegovačkoj javnoj sferi, političkoj i akademskoj zajednici, ali i cjelokupnom društvu, kao nametnutna tematika o prošlosti i preispitivanju svega što se dešavalo, uzrocima i posljedicama pada jednog sistema.

AUTOR: Dino Pehlić
OBJAVLJENO: 14.04.18 u 11:49
http://bit.ly/2qBKIpx
Historijski revizionizam je prisutan već duži period u bosanskohercegovačkoj javnoj sferi, političkoj i akademskoj zajednici, ali i cjelokupnom društvu, kao nametnutna tematika o prošlosti i preispitivanju svega što se dešavalo, uzrocima i posljedicama pada jednog sistema. 

Bitnu ulogu u analiziranju „onog“ sistema, kako ga u svakodnevnoj komunikaciji nazivamo, imaju radnici koji nose iskustva iz samoupravnog socijalizma. Zbog toga je vrlo važno uzeti u obzir njihova shvatanja tog sistema kako bismo gradili nove ekonomske vrijednosti, pogotovo kako bismo se suprotstavili današnjem neoliberalnom konceptu koji se očito učvrstio. 

Naravno, nije korisno govoriti kako je određena prošlost bajna ili savršena, ali jeste potrebno izvući najbolje prakse i kroz njih analizirati status radnika i radnica, njihovu socijalnu i materijalnu sigurnost, a u ovom slučaju se to odnosi na narative o samoupravnom socijalizmu. Svakako je jasno da današnji neoliberalni sistem bezobzirno krši ekonomsko-socijalna prava radnika, a njihov društveni status doveden je do margina.

Ljevica i ideologija lijevog diskursa je tradicionalno stajala uz i za radnike. Međutim, na primjeru prakse u BiH možemo zaključiti da je radnička problematika izvan fokusa političkih opcija koje se svrstavaju u tu ideološku grupu. Pokazatelja je mnogo, a jedan od ključnih je neadekvatan pristup rješavanju statusa radnika, tj. rada na terenu, što npr. uključuje: direktne aktivnosti i razgovore u fabrikama i industrijskim pogonima, uključivanje radnika u partijske organe, suočavanje sa poslovnim subjektima i poslodavcima koji uporno zanemaruju zakonske obaveze, odnosne konstatno krše radnička (ekonomsko-socijalna) prava.

U kontekstu gore navedenog, razgovor sa Omerom Kolukčijom poslužio je kao smjernica za daljnji aktivizam i borbu za radnička prava. Naime, nekadašnji radnik mostarskog „Sokola“, koji je svoj cijeli radni vijek proveo u ovom industrijskom pogonu, dao je kratku komparaciju stanja radničke klase. „Soko“ je podignut samo šest godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, a 1956. je počela raditi prva generacija radnika koji su bili stipendisti na obuci u Srbiji, tačnije u Zemunu. Među njima je bio i Omer Kolukčija koji je naveo da su obuku, koja je trajala tri godine, vršili pojedinačno na mašinama, što ih je automatski osposobilo da rade u proizvodnji po povratku u Mostar.

Tokom svojih zlatnih godina u „Sokolu“ je radilo oko 4.000 radnika. „Svi radnici su imali jednaka prava, redovna primanja od kojih su gradili stabilan život za sebe i svoju porodicu, kolektivne godišnje odmore, te sigurne radne uslove. Ključ svega toga je bio jak sindikat koji je redovno nadgledao primjenu naših prava“, naglašava nekadašnji radnik „Sokola“. Upravo ovakvi primjeri odnosa prema radnicima danas djeluju nezamislivi, ali ne smiju biti nedostižni ili nekakav imaginarni cilj, pogotovo za ljevicu koja je izgubila vizionarstvo, kao da je ono kažnjivo. 

Sindikati nisu na nekadašnjem nivou, pod pritiskom su vladajućih elita koje ne žele njihovu funkcionalnost jer se pribojavaju pobune radničke klase. To je svakako još jedan teren na kojem ljevica može dominirati tako što će raditi na političkoj emancipaciji radnika, ali i na pomaganju pri njihovom samoorganizovanju.

„Kada biste samo mogli čuti žamor radnika i zvuk mašina, to je neopisivo. Nažalost, desio se rat, a nakon toka i privatizacija, pojavila se incijativa za ponovno pokretanje proizvodnje, čak da uposli i dupli broj radnika, ali je vrlo brzo limitirana i ugašena“, dodaje Kolukčija.

Mostarski „Soko“ je proizvodio prototipove aviona. Možda to danas ne bi bilo moguće, ali ne znači da nije postojao prostor da se pokrene proizvodnja određenih dijelova za avione koji bi se plasirali na međunarodno tržište, objašnjava dalje sagovornik. Omer Kolukčija je svoj radni staž započeo kao strugar, a završio na poziciji rukovodioca službe za upravljanje alatima u „Sokolu“, te je svojevremeno nadgledao rad 64 radnika. 

„Gledano iz kapitalističkog ugla, socijalni sistem ne treba da bude jak ili da postoji, što nije dobro za radnike, a socijalizam je bio suprotnost toga i mogu potvrditi da je velika većina radnika uživala tokom samoupravljanja jer smo bili sigurni“, ističe Kolukčija.Ratni i post-ratni profiteri su opljačkali imovinu Sokola, a podaci onih koji su to učinili su poznati, ali ostaju javna tajna, tako da se može reći da su krila mostarskog „Sokola“ planski polomljena. U svemu tome najviše su, naravno, izgubili radnici jer mnogim još uvijek nisu riješeni radno-pravni statusi.

Zašto je cijela priča bitna za ljevicu? Nerealno je očekivati da ona, kroz političke predstavnike, obećava povratak „Sokola“, pa čak ne mora ponuditi ni viziju mogućeg razvoja takve ili slične industrije, ali lekcije o ugnjetavanju radničke klase (prava radnika) moraju biti centralna tematika političkih programa. Svoj prostor u javnoj sferi ljevica mora graditi na podizanju svijesti o klasnoj, a ne nacionalnoj borbi. 

Priča Omera Kolukčije je simbolika, prijeko potrebna za ideološku reformu, iz koje se mogu izvući pouke i ciljevi, te ono najbitnije: ne trebamo se plašiti socijalističkih metoda ekonomskog razvoja, čak štaviše, ljevica može ponovo biti avangarda, te „modernizovati lijeve ideje“ kako bi se razvijala u korak sa vremenom. Polazište za to je priklanjanje radničkoj klasi.

Izvor: Dino Pehlić, Radnici.ba