Vedrana Rudan: Morao si biti glup da ne bi skužio da će tvoje dijete poginuti da bi se nečiji okot mogao voziti u Mercedesu

Zločinci su zgrabili televiziju, radio, dogovorili rat. Dok je “stoka sitnog zuba”, kako joj je Tuđman tepao, trunula na bojišnicima, razulareni “odličnici” komadali su sirotu zemlju. Pa smo sa Vatikanom potpisali sramotan ugovor, svaki jebeni pop ima plaću i sve ostalo i onda kad češće jebe dječicu nego što moli boga.

AUTOR: Vedrana Rudan
OBJAVLJENO: 02.11.18 u 11:18
http://bit.ly/2AH7MIQ
Ponavljam se. Baš me briga. Neki od nas, davne devedesete, imali smo siguran posao u državnoj službi, ja na radiju, i mogli smo šuteći opušteno dočekati penziju. Nismo šutjeli. Bila sam urednica na Radio Rijeci, emisija se zvala “S primorske poneštrice”. Kad je čitava ekipa, podsjećam, bio je to kraj devedesete, dobila otkaz organizirali smo javni pogreb ubijene emisije.

Pogrebna kolona se sporo kretala Korzom, zatim sve brže i brže. Građani oduševljeni novim vremenom, ubijanjem Jugoslavije i ukazanjem demokracije gađali su nas kamenjem i jajima. Da se u trku nismo sklonili u zgradu Općine vjerojatno bi  nas kamenovali do smrti. Satima smo iza debele kapije čekali da se smiri narod obuzet demokratskim bijesom. Kad se nad Rijekom spustio debeli mrak odvukli smo se do naših domova zgađeni činjenicom da među nama žive budaletine koje će svoje sljepilo skupo platiti.

Na prste jedne ruke mogli smo nabrojiti kolege novinare koji su nas podržali. Što smo govorili? Rekli smo da Titov general ne može Hrvatskoj donijeti demokraciju, da nas mržnja može odvesti u rat u kome će ginuti sirotinja, da Hrvatski radio ima više vjerskih emisija nego Radio Vatikan, da nije fer da se sve hrvatske građane srpske nacionalnosti proglašava neprijateljima, a Tuđmanovi unuci, iako Srbi, preko noći postaju biznismeni…

Ponosim se što sam bila dio malobrojne ekipe koja je onda glasno govorila i pisala, Hrvatska ogromnim koracima kreće u kurac. Gdje je tada bio narod? Gdje su tada bili radnici? Odlazili su u rat sigurni kako treba život dati za one koji su neposredno prije rata pokazali svoje odvratno, lopovsko lice. Morao si biti glup do pakla da ne bi skužio da će tvoje dijete poginuti da bi se nečiji okot mogao voziti u Mercedesu.

Zločinci su zgrabili televiziju, radio, dogovorili rat. Dok je “stoka sitnog zuba”, kako joj je Tuđman tepao, trunula na bojišnicima, razulareni “odličnici” komadali su sirotu zemlju. Pa smo sa Vatikanom potpisali sramotan ugovor, svaki jebeni pop ima plaću i sve ostalo i onda kad češće jebe dječicu nego što moli boga.

Mnogobrojna poduzeća su propala jer se našim uvoznicima, čitaj kriminalcima, moralo pomoći da se nakradu u skladu sa zakonom. Uništena je poljoprivreda, ribarstvo, zdravstvo, školstvo. Razoreno je sve što se moglo razoriti.

Narod je šutio. I kad uzgajivači mandarina nisu imali kome prodati svoje voće, uvozne su bile jeftinije, i kad su seljaci morali ubijati krave jer je njemačko mlijeko jeftinije, i kad nije mogao doći do liječnika iako na smrt bolestan, i kad bi mu bahati klinac u devetnaestoj na zebri Mercedesom ubio djevojčice, i kad su tekstilne radnice ostajale preko noći bez posla, narod je šutio.

Sjećam se, nije to bilo tako davno, prijateljica i ja otišle smo u Pulu dati podršku otpuštenim radnicama “Arene”. Plakale smo na nekom pulskom trgu, bilo nas je pedesetak, ako. Gdje su bili radnici “Uljanika” i “Trećeg maja”? Naš narod, ne znam što bi to bilo, ja “naš narod” doživljavam kao ogromnu grupu glupana, već trideset godina misli kako se sranja dešavaju nekom drugom i kako će se još gora desiti nekom drugom i kako za tebe ima nade ako kreneš na Markov trg i pred vratima ostaviš drek.

Jebote! Nisam mogla vjerovati svojim očima. Na komadu velike štrace napisali su “Govno govnima” ili tako nekako. Da bi sve bilo totalno suludo “podršku” im je dalo “govno” koje sjedi u Saboru. Plakati? Smijati se?

Nažalost, došlo je na moje. Ekipa i ja bili smo vidoviti one 1990. Hrvatska je mjesto u kome opušteno uživaju i žive samo kriminalci. Oni mogu nekažnjeno ubiti bilo koga tko im naleti pod kotače ili brod, pokrasti milijun ljudi u skladu sa zakonom, liječnika nema, školski krovovi ruše se na glave gladne djece, “dragovoljci” određuju tko će gdje pjevati, popovi rastežu dječje guzice u ime Boga, a “narod” pred Saborom ostavi govno pa ode doma pun nade da će se mafijaši prestrašiti govna. Blago mafijašima sa takvim narodom.

Naravno, sad ćete me pitati, imaš li neki recept? Imala sam ga devedesete. Rastjerati bagru dok je još bila u povojima. Bili ste slijepi. Danas serite. Dok još možete.

Izvor: Vedrana Rudan