​Elvis Baraković: Ispovijest ruralnog SDP-ovca iz Tuzle

Mogao bih i ja, kao Vi, Damire Nikšiću, da Vam psujem urbanu majku, da dođem a i da dovedem svoju raju iz Rašljeve i Tuzle da se obračunamo sa Vama, da tražim "svoje ministre" i da urličem što mi smanjuju paušal i da pravim političke transfere u kojima ćete Vi, vjerujem, uskoro početi da učestvujete...mogao bih, ali neću! Ja Vas izazivam na duel koji god želite: akademski, moralni, politički, ljudski... samo recite mjesto i vrijeme!

AUTOR: ​Elvis Baraković
OBJAVLJENO: 11.02.19 u 13:30
OSVJEŽENO: 11.02.19 u 13:30
http://bit.ly/2ByUSfT
Rođen sam 1983. godine od majke domaćice i oca učitelja. Učitelj ko učitelj, uvijek je kući donosio i imao razne knjige i knjižice, te sam kao mali uvijek silazio u donji sprat porodične kuće da ih redam, listam, gledam slike...valjda se zbog toga i razvila ta veličanstvena ljubav prema knjizi, koja mi je mnogo, mnogo toga donijela u životu.

Ali jedna knjižica, tada mala, izlomljena, crvenih korica, a danas, vidim, jedna od najvećih, uvijek mi je privlačila pažnju. Crvena partijska knjižica mog oca (koji nikad nije bio a ni danas nije član SDP-a). Unutra perom ispisano ime i prezime, matični broj, datum učlanjenja u partiju, crno-bijela slika... i zvijezda petokraka. Pojma nisam imao šta to tada znači ali sam znao koliko ta knjižica ocu znači (još danas dan je ima!). Bio je tu još i kalendar sa slikama druga Tita i jedna crno-bijela slika sa njegovim likom uokvirena na zidu... to sam gledao svaki dan i odrastao sa tim. Kod djeda je bila jedna slika koju je dobio za posebne zasluge... sve si mu mogao uzeti, ali tu sliku ne diraj. Moj brat je dobio u nasljedstvo... valjda zato što ga je djed najviše volio.

Odrastao sam u pričama o Titu i Partiji.

Godine 2000. postao sam i zvanično član SDP-a. Još se sjećam kad mi je predsjednik mjesne organizacije SDP-a u Rašljevi donio tu crvenu knjižicu, perom ispisanim moje ime, matični broj i datum učlanjenja... i na dnu njegov potpis, potpis predsjednika SDP BiH. Jedva sam čekao da je donesem kući i jedino što sam tada brinuo, vjerujte mi, bilo je da li je važeća budući da nisam bio punoljetan. Bio sam drugi razred srednje škole, odličan učenik, uzoran sin... nadao sam se da će ovo biti još jedna stvar na koju će moj otac biti ponosan. Ja sam bio ponosan.

U Rašljevi, ruralnom mjestu gdje sam odrastao, mjestu sa najčišćom i hladnom vodom, najboljim sirom i kajmakom a još boljom jagnjetinom :) u to vrijeme nije nimalo bilo lako biti simpatizer a kamoli član SDPa. Dosta se ima pisati o tome šta je moja porodica tokom rata prolazila zbog te očeve crvene knjižice... valjda su bili ljuti na njega jer nije svoju, kao oni, poderao. Nije je poderao ni 2019. godine.

Nisam morao ali sam znao da trebam, zajedno sa svim drugaricama i drugovima u Rašljevi, raditi na afirmaciji SDP-a i idejama ljevičarstva. Pa makar to bilo da okačim crveni plakat na banderu... a znao sam visoko, visoko da se popnem. Trčali smo na skupove, gledali da drugove iz centrale ugostimo najbolje... skupi što imaš, dolaze nam gosti. Kada dođu izbori, trči da organizuješ što bolje, idi od vrata do vrata, pričaj, moli... nerijetko se dese i ružne scene, ali šta ćeš.

Ali dan po dan, glas po glas, SDP je rastao. I ako se ne varam, od 2002. godine nikada nije izgubio u Rašljevi. Dolazio sam iz crvene Rašljeve, bio sam ponosan. Tako sam i nastavio...

Godine 2008. predsjednik opštinske organizacije SDP Gračanica mi tada dolazi na posao, kaže volio bih da popriča sa mnom. Mislio sam da dolazi da nekome "sredi ocjenu", jer pobogu brate, zašto bi mene predsjednik tražio. Nismo se lično poznavali. Kaže o meni je čuo sve najbolje, želi me aktivnije u SDP-u, želi da gračanički SDP gradi na ljudima poput mene. Iznenađen i preponosan! Zar da jedan mladić iz ruralne Rašljeve ovo doživi?

Postao sam član opštinske organizacije, član Predsjedništva i podpredsjednik OO SDP Gračanica. Zvali su me, pitali, nudili, davali zadatke!

Godine 2010. počelo je formiranje lista za buduće Opšte izbore u BiH. Među mnoštvom imena našlo se i moje, a kasnije kada se lista skratila i tu je preživjelo moje ime. Bio sam nervozan i ponosan. Jel vrijeme? Mogu li ja? Jesam li sposoban? Jer to više nije bilo da lijepiš plakate. Okrenem se oko sebe, tu su Daso, Sejo, Mujo, Damir... pitam se pripadam li tu? Mogu li kao oni?

SDP je odlučio da me kandiduje za Skupštinu TK. Kad sam svoje ime vidio na 38. mjestu od njih 40, shvatio sam da sam da sam postao neko koga ljudi u SDP-u cijene, naročito zbog činjenice iz kojeg mjesta dolazim. Uvijek me pratilo to. Morao sam se SDP-u i sebi odužiti najbolje, ušao sam u kampanju srcem, da SDP ostvari što bolji rezultat, da popravi sve ono što je do tada uništeno. Da vrati osmijeh i nadu u bolje sutra.

Sudbina i ljudi su htjeli da sa 38. mjesta 'skočim' na 14. i nakon formiranja Vlade TK, postanem član Skupštine TK.

U Skupštini sam radio najbolje što sam znao i umio, nisam se profesionalizirao nego sam, za gotovo dva puta manju platu, odlučio da radim na Univerzitetu u Tuzli, na kojem sam već radio! Nisam učestvovao u političkim transferima niti sam ikada pomislio da unovčim mjesto i poziciju. Iako sam bio zastupnik u Skupštini, nikad mi nije padalo na pamet da imam "svog ministra", da plačem što mi ukidaju ili smanjuju paušal, da pametujem partijskoj centrali i ulazim na sjednice Glavnog odbora i psujem svim tim ljudima. Iako se u mnogo slučajeva nisam sa njima slagao.

Magistar nauka sam postao sa 29 godina a doktor nauka sa 33 godine. Docent sam na Odsjeku za matematiku na Prirodno-matematičkom fakultetu u Tuzli. Dio svojih istraživanja za doktorat sam radio u Engleskoj. Izlagao sam rezultate svog naučnoistraživačkog rada na međunarodnim konferencijama, koatour sam 8 naučnih radova koji su citirani 82 puta i koji su objavljeni u svjetski priznatim publikacijama.

Juče ste gospodine Damire Nikšiću uvrijedili mene lično a i sve gore napisano. Mog oca, moju člansku karticu i njegovu Partijsku knjižicu. Mogao bih i ja, kao Vi, Damire Nikšiću, da Vam psujem urbanu majku, da dođem a i da dovedem svoju raju iz Rašljeve i Tuzle da se obračunamo sa Vama, da tražim "svoje ministre" i da "urličem" što mi smanjuju paušal i da pravim političke transfere u kojima ćete Vi, vjerujem, uskoro početi da učestvujete... mogao bih, ali neću!

Ja Vas izazivam na duel koji god želite: akademski, moralni, politički, ljudski... samo recite mjesto i vrijeme!

Ne razumijem se samo u konceptualnu umjetnost, bavim se rješenjima kvadratne metrički afine gravitacije, analizom sistema parcijalnih diferencijalnih jednačina i spektralnom analizom Diracovog operatora bez mase.

Iza mene je 19 godina a ispred mene cijeli život rada za ideju i SDP. Ovakvih i sličnih priča ćeš mnogo čuti na Tuzlanskom kantonu!

Koja je Vaša?

Smrt fašizmu!

Tekst "Ispovijest jednog ruralnog SDP-ovca" prenosimo uz dozvolu autora