Kemal Kurspahić: Na granici dva nepomirljiva svijeta

Opijen pobjedom u hladnom ratu, Zapad je, predvođen Sjedinjenim Državama, godinama smanjivao ulaganja u promociju demokratije i ljudskih prava u svijetu prepuštajući tako autokratskim vođama – poput Putina – prostor za širenje koruptivnog uticaja naročito nad zemljama koje nisu kompletirale tranziciju iz višedecenijske jednopartijske vlasti do prihvatanja demokratskih vrijednosti.

AUTOR: Kemal Kurspahić
OBJAVLJENO: 15.03.19 u 12:43
http://bit.ly/2UBu5Hb
Kad to kaže – pa još i napiše u nacionalnom dnevniku kakav je Washington Post – čovjek s ugledom Dejvida Petreusa (David Petraeus) možete mu vjerovati: čovjek je komandovao američkim snagama na bojišnicama ovog stoljeća i bio je direktor američke obavještajne agencija (CIA). Ovih dana Petreus, zajedno s demokratskim senatorom iz Rod Ajlenda (Rhode Island) Šeldonom Vajthausom (Sheldon Whitehouse) u autorskom tekstu pod naslovom „Korupcija autokrata je oružje – i slabost“ kaže kako se tri decenije nakon završetka hladnog rata povlači nova linija podjele i sukobljavanja. Na jednoj strani su zemlje koje počivaju na nepovredivim pravima pojedinca i vladavini prava a na drugoj države u kojima je sva moć u rukama jedne ličnosti ili partije odgovorne samo sebi i podmazane korupcijom.

Sumnjičavci mogu pitati a kakav su to autoritet u pitanjima demokratije i vladavine prava Sjedinjene Države kad baš ovih dana blizak saradnik i šef izborne kampanje aktuelnog američkog predsjednika u dvije različite presude biva osuđen na sedam i po godina zatvora uz moguće dalje presude ali odgovor je očit: baš te presude pokazuju da i uprkos predsjedničkim osporavanjem demokratskih institucija poput nezavisnog pravosuđa i kritičke štampe te institucije nastavljaju da obavljaju svoje ustavne dužnosti.

Osim toga – ovaj slučaj pokazuje i koliko su u pravu autori citiranog članka u Washington Postu kad upozoravaju kako su korupcija i vladavina prava novo strateško bojište u nadmetanju na svjetskoj sceni: Trampov blizak saradnik (Paul Manafort) pored ostalog je osuđen i zato što je od proruskih ukrajinskih krugova za lobiranje u Washingtonu uzeo $50 miliona koje je sklonio u stranim bankama i izbjegao da se registruje kao plaćeni lobista i da na taj prihod plati porez od nekih šest miliona dolara.

Opijen pobjedom u hladnom ratu, Zapad je, predvođen Sjedinjenim Državama, godinama smanjivao ulaganja u promociju demokratije i ljudskih prava u svijetu prepuštajući tako autokratskim vođama – poput Putina – prostor za širenje koruptivnog uticaja naročito nad zemljama koje nisu kompletirale tranziciju iz višedecenijske jednopartijske vlasti do prihvatanja demokratskih vrijednosti. U takvim podnebljima – kako upozoravaju autori citiranog teksta - cvjeta korupcija kao instrument spoljne politike; novac se koristi za jačanje uticaja u drugim zemljama; potiskuje se ideja vladavine prava i oblikuju se vlade po vlastitom modelu.

Posljednjih godina u Americi su pojačana nastojanja da se prati, suzbija i kažnjava korupcija. Tako je 2016. godine usvojen Global Magnitsky Act po ruskom poreskom službeniku Sergeju Magnitskom koji je uhapšen, mučen i umro zatvoru zato što je istraživao poresku utaju od $230 miliona. Tim zakonom se američki predsjednik ovlašćuje da sankcioniše korupciju i kršenja ljudskih prava u svijetu pored ostalog i tako što će prekršiocima i njihovim sljedbenicima zamrzavati imovinu i onemogućavati putovanja u Sjedinjene Države. Na listu sankcionisanih dospjeli su, osim desetina bliskih saradnika ruskog predsjednika Putina, i dvojica prvaka vladajuće stranke u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska od kojih je jedan (Milorad Dodik) i aktuelni predsjedavajući državnog Predsjedništva.

A zašto bi američke – pa i evropske – sankcije brinule korumpirane državnike i njihove saučesnike u pustošenju društvenih dobara? S njima se smanjuje prostor da novac stečen korupcijom troše u razvijenim zemljama na kupovinu nekretnina i luksuzne robe, školovanje djece na prestižnim univerzitetima, liječenje u vrhunskim bolnicama.

Kada svi najpozvaniji partneri u zakasnjelom projektu bosanskohercegovačkog pristupanja euroatlantskim integracijama u svakom popisu kriterija za pridruženje – i svakom susretu s predstavnicima Bosne i Hercegovine – ističu sistemsku korupciju kao njen najveći problem onda je to i refleksija globalnog nastojanja da se širenjem zone vladavine prava suzbija prostor za koruptivno djelovanje i uticaje.

Pored ostalog – na teritorijama na kojima je uspostavljena vladavina prava sve teže je prenositi novac stečen koruptivom praksom; prebacivati ga kroz bankarske tokove i račune; skrivati ga u fiktivnim kompanijama registrovanim samo za pranje nezakonito stečenog novca koji se onda u najekstremnijim primjerima koristi i za držanje u pokornosti država koje još nisu učinile odlučujuće korake u pripadanju svijetu vladavine prava ali i za potkopavanje ustavnih institucija i povjerenja javnosti u zemljama razvijene demokratije.

Obilje je primjera takvog štetnog uticaja. Najočitiji su oni o ruskom miješanju u američke izbore 2016. godine sa provalom u kompjuterske sisteme i komunikaciju vodećih ličnosti Demokratske stranke; potkopavanje institucija evropske liberalne demokratije i nastojanje da se spriječi širenje teritorija vladavine prava i na područje Zapadnog Balkana na kojem su Crna Gora i Sjeverna Makedonija napravile odlučne korake odlukom o pristupanju NATO-u dok su euroatlantske integracije Bosne i Hercegovine zamrznute i zbog ruskog insistiranja u međunarodnim forumima kako to nije „jedino rješenje“ i zbog vjerovanja vladajućih krugova u Srbiji kako bi se uprkos eskalaciji strateškog sukobljavanja ideala vladavine prava nasuprot vladavini kleptokratije nekako moglo sjediti na dvije stolice na granici dva nepomirljiva svijeta.

Tekst "Na granici dva nepomirljiva svijeta", autor Kemal Kurspahić, objavljen na portalu Radio Slobodna Evropa.
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)