Kemal Kurspahić: Duhovi Karađorđeva nad Bosnom

U najmanje pet tačaka ciljevi srpskog i hrvatskog nacionalizma u BiH stopostotno se podudaraju

AUTOR: Kemal Kurspahić
OBJAVLJENO: 12.04.19 u 15:42
http://bit.ly/2If2FEE
Bila su u prvom tromjesečju ove 2019. godine tri velika ispita spremnosti Bosne i Hercegovine za ispunjavanje preuzetih međunarodnih obaveza. Uz svu naklonost međunarodnih partnera, na sva tri ispita je – pala.

Prvi je bio: primjena rezultata oktobarskih izbora i formiranje vlasti za provođenje prije svega unutrašnjih reformi ali i za partnerstvo u međunarodnim odnosima. I šest mjeseci nakon izbora – vlast još nije formirana. Na sceni su uslovljavanja, ucjene i dnevno prilagodljivi "principi" na kojima se hoće ili neće u koalicije u čemu ni u naznakama nema žurbe s reformama s kojima se kasni decenijama.

Drugi: predaja odgovora na dodatna pitanja iz evropskog upitnika od kojih zavisi ocjena podobnosti Bosne i Hercegovine za status kandidata za pridruženje Evropskoj uniji. Nakon što je rok za predaju odgovora na prvu rundu pitanja probijen za cijelih 14 mjeseci a rok za odgovor na dodatnih 655 pitanja za još pet mjeseci predsjedavajući Predsjedništva Milorad Dodik je – predajući evropskim zvaničnicima u Briselu nepotpune odgovore: bez odgovora na 23 pitanja – u maniru banalizacije i najvažnijih tema rekao: "Ima tema i pitanja na koja nije dat odgovor ali i to je odgovor".

Treći: predaja prvog godišnjeg nacionalnog plana kao uslova za aktiviranje ranije odobrenog akcionog plana za članstvo u NATO-u. Republika Srpska je, slijedeći politiku Srbije – ali i politiku Rusije koja se protivi širenju NATO-a a njeni predstavnici u međunarodnim tijelima stavljaju veto na ideju euroatlantskih integracija Bosne i Hercegovine – praktično stavila veto na usvajanje i predaju takvog plana iako najznačajniji međunarodni faktori u tome vide tek "tehničko pitanje" u ispunjavanju jednog od strateških ciljeva u ranije utvrđenim nacionalnim prioritetima.

Tako se – više od šest mjeseci nakon izbora – Bosna i Hercegovina i dalje nalazi na euroatlantskom "slijepom kolosijeku".

Ta nemoć da se, makar i s višegodišnjim zaostajanjem, ispunjavaju ranije preuzete međunarodne obaveze, ima svoje korijene u događajima i balkanskim pogađanjima iza zatvorenih vrata još od predratnog domunđavanja predsjednika Srbije i Hrvatske, Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, u Karađorđevu 21. marta 1991. godine. Oni su, u tim razgovorima o kojima ne postoje zapisnici, uprkos međusobnim sukobima u samoj Hrvatskoj – postigli saglasnost o etničkoj podjeli Bosne i Hercegovine.

Iako su obje strane tvrdile kako takvih dogovora nije bilo, sve što se događalo u tzv. ratu devedesetih slijedilo je mape i linije etničkih podjela dogovorenih u Karađorđevu: za potrebe samoproglašenih "Republike Srpske" i "Hrvatske Republike Herceg-Bosne" provedeni su sistematski progoni i zločini "etničkog čišćenja" širokih razmjera koji su u kasnijim suđenjima pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine u Hagu dobili i punomoćnu pravosudnu kvalifikaciju udruženog zločinačkog poduhvata

Kao i ranih devedesetih, srpski i hrvatski nacionalizam i dalje imaju neraščišćene međusobne račune, od zlodjela "Nezavisne države Hrvatske" u Drugom svjetskom ratu do potpuno suprotstavljenih pogleda na prirodu "akcije Oluja", ali imaju i zajednički cilj zaokruživanja "srpskih" i "hrvatskih" teritorija u Bosni i Hercegovini i njenog onemogućavanja da funkcioniše kao suverena država.

U najmanje pet tačaka ciljevi srpskog i hrvatskog nacionalizma u Bosni i Hercegovini stopostotno se podudaraju.

Jedna je: poricanje udruženog zločinačkog poduhvata.

Sa najviših nivoa vlasti u Srbiji i Hrvatskoj, i iz partija koje slijede nacionalističke politike devedesetih u Bosni i Hercegovini, vodi se kampanja protiv presuda haškog tribunala i njegovih kvalifikacija ratova devedesetih. U toj kampanji politizacije istorijskog naslijeđa Tribunala entuzijastično učestvuju i sadašnja predsjednica Hrvatske i najviši predstavnici Srbije i Republike Srpske koji euforično proslavljaju ruski veto na predloženu rezoluciju Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija o osudi genocida u Srebrenici.

Druga je: sužena interpretacija Dejtonskog sporazuma.

Iz njega se, naime, uzima samo onaj dio koji govori o pravu entiteta "da uspostavljaju paralelne odnose sa susjednim državama" uz zanemarivanje drugog dijela te iste rečenice ("u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom Bosne i Hercegovine"). "Paralelne veze" – koje bi po dejtonskoj logici trebalo da znače nadgradnju nad odnosima suverenih država – postale su gotovo isključiv način komuniciranja u trouglu BiH-Hrvatska-Srbija: najviši predstavnici susjednih država napadno učestalo posjećuju "srpske" i "hrvatske" teritorije bez ispunjavanja makar i protokolarne pristojnosti prema državi-domaćinu.

Treća je: briga isključivo za svoj "konstitutivni narod": kategorija koja je uvedena u Dejtonu kao način da se sa okončanjem rata osigura jednakopravnost naroda – ali i svih ostalih – nastoji se, recimo u nedavnoj interpretaciji predsjednice Hrvatske, predstaviti kao realnost "tisućugodišnje povijesti".

Četvrta je: suženo tumačenje kategorije "garanti Dejtonskog sporazuma".

Iz nje se, u nacionalističkoj interpretaciji, uzima samo obaveza zaštite "interesa svog konstitutivnog naroda" bez i najmanjeg uvažavanja da taj sporazum prije svega priznaje kontinuitet državnosti i suverenitet Bosne i Hercegovine.

Peta je: teritorijalizacija konstitutivnosti.

Agresivno nametanje ideje "trećeg entiteta" kao načina da se postigne i "konačno rješenje" po mjeri iz Karađorđeva.

Da bi se to spriječilo, bila bi potrebna istinski probosanska umjesto "bošnjačke politike" kakvu bi – kao idealnog trećeg partnera u rasturanju Bosne i Hercegovine – željeli i srpski i hrvatski nacionalizam.

Tekst " Duhovi Karađorđeva nad Bosnom", autor KEmal Kurspahić, objavljen je 12. aprila 2019. godine na portalu Radio Slobodna Evropa.

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)