Edin Zubčević: Šetajmo do slobode

Oni koji ne budu gradili pravedno društvo i jednaka prava za sve, neće izgraditi ništa ni za koga, a na kraju ni sreću sami za sebe.

AUTOR: Edin Zubčević
OBJAVLJENO: 14.04.19 u 13:49
http://bit.ly/2X9MtYI
Dodik je “sanirao” situaciju u svojoj zoni odgovornosti, odnosno na teritoriji pod njegovom apsolutističkom šapom, s druge strane, SDA na čelu sa Izetbegovićem ima pune ruke posla.

U toku je sistemski napad iz svih raspoloživih sredstava na magazin Žurnal koji već dugo i sistematično istražuje lopovluke, prevare i druge slične radnje u našoj jadnoj i jedinoj domovini, pa je sasvim razumljivo zašto često piše o SDA članstvu koje evo trideset godina tradicionalno koalira sa najvećim dušmanima ove zemlje, iz “patriotizma”.
 
Dok je u RS-u represivni aparat podešen i podmazan te radi kao sat, u manjem dijelu većeg entiteta SDA još uvijek bije bitku sa novinarima, napada ih, isljeđuje, i ko zna šta sve ne radi. U isto vrijeme, mali lokalni odbori SDA daju izjave da nema potrebe organizirati Paradu ponosa, jer je to protiv “temeljnih vrijednosti”, za koji se SDA deklarativno bori a praktično ih svakodnevno oduzima i odriče drugima. Nema temeljnije vrijednosti jednog društva od ravnopravnosti svih.

Jasno je da SDA članstvu i simpatizerima ne treba Parada ponosa jer oni imaju svoje parade, političke mitinge, kolektivna šerijatska vjenčanja, masovna obrezivanja, bodljavine bikova, teferiče, večere u Vijećnici, javne servise…
 
A ko su drugi?
 
Prvenstveno oni koji nisu članovi i simpatizeri SDA, pa onda novinari koji nisu na platnom ili nekom drugom konjunkturnom spisku SDA, zatim pripadnici LGBT zajednice… odnosno svi oni koji su drugačiji. 

SDA sistematski i stihijski pljačka, i usput rastače ovu zemlju. Činila je to i u ratu, a evo i u poratnim najtežim godinama. SDA, kao što smo već rekli, je u vječnom savezu sa svim svojim zakletim neprijateljima, ali ta shizofrena i manijakalna ideologija spremna je da definira i određuje prava, ona osnovna davno definisana prava, svima koji nisu kao oni.

U maniri Goebbelsa ili Riste Đoge danas nam razvlače pamet kao što nam se onomad Karadžić smijao u lice i pričao kako sami sebe granatiramo, pa ko biva Bosna, bar onaj dio pod kontrolom Bošnjaka, je eto sam sebe opljačkao, nije SDA koja tim prostorom vlada i dominira već tri decenije.
 
Evo, odriču i oduzimaju pravo na slobodu izražavanja, pravo na slobodu kretanja - pravo na slobodu svakog građanina bez obzira na vjeru, naciju, ili bilo koje opredjeljenje, seksualno ili političko, ili neko treće.
 
Ostaje još pitanje gdje su oni hrabri mladići i djevojke koji su u tenama istrčali na branik ove zemlje i zaista temeljnih vrijednosti dok su SDA patriote poput Bakira Izetbegovića čuvane u trezoru, ili poput njegovih kućnih prijatelja švercovali oružje?
 
Gdje je nestala hrabrost one mladosti što je sa polupraznim okvirom municije izlazila na megdan nadmoćnom dušmanu? Da li su već u Njemačkoj, u SAD-u, ili su u SDA, ili su na nekoj margini, ili su se o svom jadu zabavili, o sebi pri sebi… ili su gazije postale miševi?
 
Trebalo nam je svima biti sve jasno kada su nam na jutarnjim postrojavanjima Armije R BiH, nekad u jesen devedestipete, počeli intonirati himnu SDA - “Ja sin sam tvoj”. Ali eto, pravi Bosanac uvijek sve na kraju zadnji shvati, ali isto tako u pravilu uvijek kada to više nije važno i kada se više ništa ne može popraviti.
 
Možda će jednom mahniti Bosanac shvatiti na vrijeme da je budala, a ne nakon što se sve završi, i neće biti uvijek inspiracija za protagoniste glupih viceva. Ako gazija može postati miš, možda i miš može postati heroj. Ili će se barem kao onaj pijani bosanski miš iz vica nakon noći provedene sa glavom na stolu konačno naglo prenuti i upitati - gdje je sad ta mačka da joj ja jebem majku?!

Dok čekamo da se pijani miš eventualno probudi, trebamo graditi, kao što nam savjetuju predstavnici SDA, svoje društvo, gradove i državu. Podržavati nezavisne novinare i istraživačko novinarstvo, ali ne samo kao ideju, već ljude sa imenom i prezimenom - Selvedina, Avdu i Senada Avdića… Adija Kebu… Bursaća… Žurnal, Buku… sve slobodoljubive i istinoljubive kćeri i sinove ove zemlje. Šetati ponosno uz ljude koji moraju šetati da bi potvrdili svoje pravo na život po vlastitom izboru. Svoje pravo na ljubav.

Moramo šetati ili će uskoro doći po sve nas drugačije od njih, sve nas koji nisu oni, po sve nas koji još nismo otišli niti imamo namjeru. Moramo šetati da se pokažemo jedni drugima, i onima koji nisu kao mi da i mi postojimo i da smo tu. I da ćemo tu i ostati. Najvažnije od svega je da svi znamo da se bez nas drugačijih od njih ne može, i neće graditi ovo društvo, kao što se neće graditi ni bez njih. Oni koji ne budu gradili pravedno društvo i jednaka prava za sve, neće izgraditi ništa ni za koga, a na kraju ni sreću sami za sebe.

Zato moramo šetati, jer je u toku bitka koja se bije šetnjom.
Neuporedivo je lakše šetati nego pucati.
Šetajmo do slobode!

Tekst "Šetajmo do slobode", autor Edin Zubčević, objavljen 4. aprila 2019. godine na portalu Nomad.