Edin Zubčević: Fašizam naš nasušni

Kao što jedan nacionalizam rađa drugi, tako jedan fašizam inspiriše drugi. Slično kao kanceri pojedince, fašizmi ubijaju društva. Povampiruju i inspirišu na akciju ubijanja zla u drugome, umjesto u sebi

AUTOR: Edin Zubčević
OBJAVLJENO: 12.05.19 u 12:47
http://bit.ly/2LE5XDN
Teško je danas, osim revijalno, slaviti pobjedu nad fašizmom. Možemo slaviti pobjedu nad nacističkom Njemačkom i silama Osovine, ali je nemoguće bez hipokrizije slaviti pobjedu nad fašističkom ideologijom. Njena vitalnost je, nažalost, neupitna. 

Fašisti su danas potencijalno svi, ili je bolje reći svi mi. Nijedan narod nije vakcinisan protiv fašizma, nijedan narod nije imun na fašizam niti je bilo čiji imunitet dovoljno jak da se odbrani od svih izazova koje fašističke ideologije sobom nose. Armija neobrazovanih i zatucanih pijuna i nekoliko strateških figura čine potencijalni fašistički korpus svakog naroda, nacije, države… Na prostoru bivše Jugoslavije korov fašizma cvjeta, buja od početka devedestih godina stoljeća velikih ratova, i nema nagovještaja i naznaka da će vječno proljeće fašizma u bliskoj budućnosti biti završeno. 

Fašističke ideologije, a posebno ideje, nikada nisu do kraja pobijeđene. Pobijeđen je jedan, odnosno više, fašističkih režima, ali ne svi - u Španiji i Portugalu su ostali na vlast fašistički režimi skoro tri decenije nakon famoznog maja 1945. i to, čini se, nikom nije smetalo. Kao i danas, “razvijene demokratije” su nerijetko odbijale izbjeglice, svi su znali za holokaust i stradanje Jevreja i ostalih naroda kojima su nacisti namijenili istrebljenje, zatiranje, kao što i danas znaju za mnoge zločine protiv čovječnosti koji se dešavaju trenutno u svijetu. Štaviše, oružje zapadnih demokratija ubija djecu, naprimjer u Jemenu, upravo sada! I to nije počelo juče. Jemen nije jedini i usamljeni slučaj ove vrste.

Ekstremna desnica opet uzima maha i pitanje je vremena kada će zamahnuti u punom kapacitetu (omiljena riječ nepismenih političara u nas - “kapacitet”, svako se češe tamo gdje ga svrbi). 

Šta zapravo slavimo dok su živi Orban, Vučić, Kolinda, Dodik, Čović ili Izetbegović, Erdogan, Princ Salman… Iako se radi o različitim nivoima i “kapacitetima” fašizma, zajedničke odlike su očite. Osnovna je razlika samo u količni moći koju svako od pojedinih posjeduje te u skladu sa tim “kapacitetom” svako za svoj račun ostvaruje svoje male i velike fašističke ambicije. Bez obzira da li se radi o revizionizmu što je postalo eufemizam za krivotvorenje i novo pisanje istorije ili se radi o ubijanju djece. Da Vučić ima uslove koje je imao Milošević vjerovatno bi uradio sve isto što i Mesar sa Balkana. Da Izetbegović ima moć kao Princ Salman vjerovatno bi faširao novinare, zatvarao i pritvarao i pri tome naravno išao u džamiju i “vjerovao”, prvo da je dobar musliman, a onda da radi samo ono što mora. Ipak, šta bi bilo kad bi bilo je hipotetička fantazija pa se treba držati konkretnih primjera i pojava. 

Ako, naprimjer, Izetbegovićev SDA rehabilitira fašističkog kolaboracionistu to znači puno toga, ali jedno je najvažnije – daje legitimet fašizmu, odnosno svemu onome što fašizam podrazumijeva. I u biti je isto kao da su Izetbegović i njegov SDA fašistički. A fašista jesi ili nisi. Bez obzira da li si malo ili puno fašista ipak si fašista, razlika je samo u dometu i “kapacitetu” zla.

Analogije i primjeri se mogu izvesti na različite načine sa svakim od za fašizam sa razlogom gore osumnjičenih. Prvo što je Kolinda kao predsjednica uradila je bilo da izbaci Titovu bistu s Pantovčaka. Bistu čovjeka bez kojeg ne bi bilo današnje Republike Hrvatske niti bi Kolinda mogla biti predsjednica bilo čega bez Tita, jer nakon NDHazije niko osim Tita nije mogao spasiti Hrvatsku. Drugo je bilo da krene u dopisivanje istorije, relativizaciju ustaških zločina, prezenirajući kvislinšku tvorevinu kao demokratsku tvorevinu Hrvata, a ustaške krvoloke kao borce za slobodu hrvatskog naroda. Marionetska kvislinška fašistička tvorevina se pokušava predstaviti kao legitimna. O Vučiću, Dodiku i ostalima se može nadugo i naširoko kada je riječ o fašizmu ali ovaj put nema potrebe.

Kao što jedan nacionalizam rađa drugi, tako jedan fašizam inspiriše drugi. Slično kao kanceri pojedince, fašizmi ubijaju društva. Povampiruju i inspirišu na akciju ubijanja zla u drugome, umjesto u sebi. 

Zajedničko svima jeste neutaživa žeđ za moći i ono što je zajedničko Hitleru, Dodiku i Čoviću jeste da su zapravo u biti lopovi, pljačkaši, razlika je samo u “kapacitetu” i nivou ludosti i manijakalnosti u pristupu.

Jedino što danas imamo mogućnost zaista slaviti jeste puka činjenica da još uvijek nije sve gotovo. Borba traje i nikad ne prestaje. Ljute guje treba zatući ili ih držati na oku sa spremnom batinom. 

Iskoristio bih ovu skoro svečarsku prigodu da od srca zaželim smrt fašizmu, a narodu šta izabere.

A portalu slobode NOMAD sretan prvi rođendan, uz iskrene želje za dobro zdravlje i dug život.

Edin Zubčević: Fašizam naš nasušni, 9. maj 2019. godine, Nomad.ba