Edin Zubčević: Pravo na život

Ostaje pitanje šta da rade oni koji ne vjeruju u postojanje Boga? Šta da rade oni koji misle da je religija otrov koji nasmrt truje ljude? Šta sa onima koji znaju da je religija korištena u pravilu za ratove? A ratovi se svode na ubijanje i otimanje, dva smrtna grijeha - ne ubij, i ne poželi što je tuđe? Šta ja da radim kada znam da religija i spiritualnost nisu nužno dvije iste stvari? Ko će meni odgovoriti na pitanje kako Bog Jedini Stvoritelj Svih Svjetova toleriše nepravdu i neistinu i kako ubice djece hodaju slobodne i žive sretno i prosperitetno? Ko će meni odgovoriti na pitanje - šta se čeka hiljadama godina da konačno zavlada mir Božiji na Zemlji?

Khalid Albaih
AUTOR: Edin Zubčević
OBJAVLJENO: 08.01.15 u 13:17
OSVJEŽENO: 08.01.15 u 13:17
http://bit.ly/1yEx0Bx
Novinari nisu svete krave. Novinari rade svoj posao, dobro ili loše, kako koji, uglavnom loše. Novinari vrlo često proizvode više štete nego koristi. Novinari češće lažu nego što govore istinu, kad nešto o nečemu važnom napišu ili kažu. Novinari prečesto selektivno izvještavaju o zločinima nad nevinima. Novinari rijetko i gotovo nikad ne govore o državnom terorizmu. Novinari se često kriju iza profesije novinarstva iako su nerijetko neprofesionalni u svom radu. Novinari često svjesno manipuliraju radi tiraža i čitanosti. Charlie Hebdo je postao visoko tiražan magazin zahvaljujući objavljivanju karikatura Poslanika. Međutim, satiričari magazina Charlie Hebdo po prirodi svog posla nisu mogli pretjerati jer je pretjerivanje osnovno sredstvo satire, shodno tome ništa nije sveto za novinare magazina Charlie Hebdo. Međutim, nije sve crno-bijelo. Bezbroj je nijansi sive između u igri crnog i bijelog.
 
Magazin je osnovan 1969. pod imenom Hara-Kiri, da bi ubrzo bio zabranjen zbog kontroverze nakon smrti francuskog predsjednika Charles De Gaullea. Nastavlja rad pod novim imenom Charlie Hebdo sve do prestanka sa radom u decembru 1981. U julu 1992. se ponovo rađa i od tada se satira nerijetko svodila na kontoroverze i provokacije. A na meti su u pravilu bili svi bez obzira na religiju, političko uvjerenje i slično. Prvi kontroverzan i kontradiktoran tekst koji je uznemirio muslimane je napisao Philippe Val, a u kojem Palestince naziva "ne-civiliziranim". To je izazvalo proteste, a Val kasnije postaje glavni i odgovorni urednik. Pod njegovom palicom se dinamizirao odnos sa muslimanima, za koje je potpuno blasfemično i grijeh bilo kakvo vizuelno prikazivanje Poslanika, jer Islam ne priznaje i zabranjuje idole, slike. Istina, Poslanik je čovjek, a ne sin Boga Jedinoga. Prikazivanje Poslanika je znak nepoštovanja. Ipak, neprikazivati slikom je obaveza muslimana, a ne nemuslimana jer se na njih pravila za muslimane ne odnose. Logično. Ali u religiji nema logike.
 
Uglavnom, 2007. sud je oslobodio Vala optužbi nakon objavljivanja karikatura Poslanika.  Godinu kasnije - nova kontrorverza, nakon kolumne Sinéa jednog od veterana magazina, dolaze optužbe za antisemitizam i Val mu uručuje otkaz. Tada smo mogli vidjeti da ipak postoje svetinje za Charlie Hebdo. Kasnije je Siné na sudu dobio slučaj protiv svog dojučerašnjeg magazina uz obeštećenje od 90.000 Eura. Val postaje direktor javnog radija France Inter 2009. godine.   
 
Novinari nisu svete krave, već vrlo često volovi upregnuti, uglavnom svojevoljno, u nečiji jaram. Većina izvještaja povodom zločina koji se desio u Parizu implicitno ili eksplicino govori o muslimanskim teroristima, trojici, od kojih se jedan, osamnaestogodišnjak, već predao jer je za vrijeme napada, navodno, kažu njegovi drugovi, bio u školi. Policija traga za još dvojicom braće od kojih je jednom ispala lična karta na mjestu zločina, tako znaju da je to on. Većina izvještaja, velikih medija,  prešućuje da je hladnokrvno ubijeni policajac na trotoaru Ahmed Merabet, musliman. Niti da je Mustapha Oudar među ubijenim novinarima. Procenat ubijenih muslimana u terorističkom napadu u Parizu otprilike je duplo veći nego procenat muslimana u Francuskoj. Ovako postavljene stvari nećete pročitati u medijima. Kao ni to da narod koji živi pod okupacijom nekoliko generacija ima pravo da se brani, a ne okupator. A ne kao što Obama reče da Izrael ima pravo da se brani (na teritorijama koje je okupirao). Kao što i Amerika ima pravo da okupira u ime “demokratije” pa da se onda “brani”. A to što iza nje ostaje haos i anarhija, a ne demokratija o tome novinari, naprimjer CNN-a, ne govore rado.  
 
Rijetki su muslimani u svijetu koji ne vjeruju u globalnu zavjeru protiv Islama i muslimana, a rijetki su i oni muslimani koji podržavaju ISIL (isis) a da nisu pripadnici istog, niti podržavaju takozvani kalifat, i samoproglašenog kalifa al-baghdadija, bivšeg četverogodišnjeg američkog zatočenika. Rijetki su muslimani i pošteni ljudi koji ne osjećaju višedecenijsku, stotljetnu nepravdu koja se čini nad praktično golorukim Palestincima, i ne samo Palestincima. Rijetki su isitinoljubivi ljudi koji ne vide licemjerje Zapada, kada dronovima, kasetnim bombama, raketama ubija kako koga hoće i kad hoće; kada vrše invazije u ime "demokratije" na koju god zemlju požele, a podržavaju u isto vrijeme neka od najnedemokratskijih društava na planeti. Kada koriste UN da bi se aplicirao veto, a u slučajevima da neka rezolucija prođe, kao brojne protiv izraelske okupacije Palestine, onda se te rezolucije jednostavno ne poštuju. 
 
Amerikanci i Izraelci bez problema uhvate koga požele skoro kad god požele, u pravilu muslimane. Šta se čeka? Zašto onda ne završe sa ISIL-om koji kao i IDF puca na muslimane iz američkog oružja? Ubili su i bombardovali tolike države i svrgnuli tolike, puno veće i neuporedivo jače i važnije vođe, šta se čeka sa al-baghdadijem? Zatucite pašče, u ime demokratije! Zašto baš on još uvijek nije meta. Već ste okasnili. Dobrano okasnili. Možda je već i prekasno, jer je sjeme zla posijano, a to je očito bio cilj.   
 
Ipak, napad na novinare u Parizu je zločin. Riječ je jača od metka, ali je metak jači od čovjeka. Brutalno, hladnokrvno ubistvo je samo ubistvo. Najveću korist će imati islamofobi i posvećeni neprijatelji Islama koji će dobiti još jedan argument da sve muslimane treba pobiti, jer svaki musliman je potencijalni ubica. 
 
Danas muslimani trebaju biti jači nego ikad, jer glasnogovornik Islama danas je al-baghdadi, a ne Tarik Ramadan ili neki drugi obrazovan i mudar musliman.
 
Liberté, égalité, fraternité.
 
Ipak, nisu ekstremisti došli s neba iako se nadaju da će na nebu završiti. Nadam se da hoće što prije, ali znam da će doći drugi sa istim nadama i ambicijama. 
 
Kako da se osjeća jedna muslimanka rođena u Parizu koja ne smije hodati pokrivena, kao da to nije njeno pravo? Kako se osjeća? Zatočeno, jer ne može izaći iz kuće. Ako izađe nepokrivena izdala je svoja uvjerenja, ako izađe pokrivena platit će globu. Prostitutka ima pravo da stoji na ćošku i nudi svoje usluge svakom ko naiđe, gay parovi se mogu ljubiti na ulicama, i neka mogu, ma, može sve samo ne može muslimanka hodati pokrivena, nema to pravo. Svi imaju pravo na slobodu govora i ponašanja, samo muslimanka u Parizu nema pravo govora da svojom odjećom izrazi svoja uvjerenja, dok časne sestre mogu hodati pokrivene kako žele. Toliko o slobodi i jednakosti.
 
I onda se neko čudi što se zaoštravaju odnosi, pa se onda oštre pera a naoštrena pera ubijaju više nego naoštreni noževi. I dok zapadni lideri i Izrael ubijaju hiljade bez suđenja, muče, drže nelegalne zatvore, pljačkaju,  ISIL-ovci, al-bhagdadijeva banda srednjevjekovno skida glave pred kamerama. Sve rade kako bi sablaznuli i prestrašili čitav svijet i natjerali sve da zamrze sve muslimane jer strah je veliki motivator. Da li će kolijevka demokratije izdržati najveći test od Drugog svjetskog rata ostaje da se vidi. Da li će ovaj zločin tretirati kao ratni čin i odgovoriti tako što će poslati vojsku u neku svoju bivšu koloniju, ili će sa višestrukim ubicama postupati po zakonu a ne ideološki i to ostaje da se vidi. Sve ostalo smo, nažalost, već vidjeli.

Ono što je najstrašnije od svega je promjena, a poruka te promjene je glasna i jasna - ne trebate dolaziti u Siriju da se borite za islamsku državu i ISIL (isis), možete se boriti tamo gdje ste rođeni, tamo gdje živite. To je najopasnije i najstravičnije za muslimane i za nemuslimane, kao i za ateiste, za sve nas.
 
Ipak, svaki musliman zna da je Ahmed Mebaret juče poginuo kao šehid i da će njegov ubica goriti u Džehenemu. Ahmed Mebaret je poginuo u Džihadu. Obavljajući svoj posao hranio je sebe i svoju porodicu a i to je Džihad. Njegov ubica je ubio muslimana, a to je u Islamu nedopustivo, ali već će fanatici reći da on nije pravi musliman čim je na "onoj strani" a reći ko jeste a ko nije Mumin je smrtni grijeh, jer samo Allah dž.š. zna ko je Mumin, a ko nije. Kao što je samo Muhammad s.a.w.s. njegov posljednji Poslanik i posljednji Prorok. Dakle, al-baghdadi je hohštapler i varalica, čiji poslušnici ibadete rušeći džamije. A ISIL (isis) odgovara i treba samo neprijateljima Islama. 
 
Pravo na slobodu govora je jedno od osnovnih prava u demokratiji. Pravo na život je osnovno ljudsko pravo. Pravo palestinskog djeteta na život jače je i važnije od bilo čijeg prava na slobodu govora.  Zašto onda mediji ne tretiraju, bar isto, svaki slučaj kada neko da sebi za pravo da oduzme nekome njegovo pravo?
 
Danas svaki musliman treba proučiti fatihu za svaku nevinu dušu koju je ubio musliman. Danas svaki musliman treba na trenutak zaboraviti nepravde i teror koji preživljavaju djeca u Gazi, kao što su preživljavali njihovi očevi i djedovi. Danas svaki musliman treba zažmiriti na licemjerstvo i zločine tzv. zapadnih sila i uputiti dovu da Allah podari dženet nevinima i kazni ubice nevinih. Jer ubica ne može biti musliman. Kao što ni satiričar ne može pretjerati. Musliman koji ubije nevinog, nije musliman. Musliman kad uzme život, učinio je to u svoje ime a ne u ime onoga koji ga je poslao a pogotovo ne u ime Onoga Čije Ime izgovara dok ubija. Jer Islam je individualna religija - svako će odgovarati samo za svoja djela i niko neće imati advokata na sudnjem danu jer je Allah Pravedan i sve Zna. 
 
Ostaje pitanje šta da rade oni koji ne vjeruju u postojanje Boga? Šta da rade oni koji misle da je religija otrov koji nasmrt truje ljude? Šta sa onima koji znaju da je religija korištena u pravilu za ratove? A ratovi se svode na ubijanje i otimanje, dva smrtna grijeha - ne ubij, i ne poželi što je tuđe? Šta ja da radim kada znam da religija i spiritualnost nisu nužno dvije iste stvari? Ko će meni odgovoriti na pitanje kako Bog Jedini Stvoritelj Svih Svjetova toleriše nepravdu i neistinu i kako ubice djece hodaju slobodne i žive sretno i prosperitetno? Ko će meni odgovoriti na pitanje - šta se čeka hiljadama godina da konačno zavlada mir Božiji na Zemlji?

Edin Zubčević, građanin pod rednim brojem JMBG 1906969171506 na svom Blogu za pametne i one koji će to tek postati, objavio je 8. januara tekst "Pravo na život" koji, uz saglasnost autora, u cijelosti prenosimo.