Izdvojili milione, al' umjesto u penziju štrajkuju glađu

Zbog zdravstvenog osiguranja kojeg nisu imali i zdravstvenih usluga koje nisu koristili, ljudi ne mogu ni doktoru ni u penziju - bez obzira na više od 20.000 mjesečnih uplata u penzioni i zdravstveni fond koliko su u radnom vijeku 52 radnika Konjuha izdvojili u budžet ili prevedeno u novac, nekoliko miliona KM

AUTOR: Alen Haman
OBJAVLJENO: 14.01.16 u 09:33
OSVJEŽENO: 14.01.16 u 09:33
http://bit.ly/200Trv0
Odem u posjetu Minki Busuladžić iz Dite, napali je neki 'mikrohajvani' pa nit' daju zaspat' nit' progovorit'. Izgledala je kao i svako drugi nakon par dana jake prehlade, nenaspavana i umorna, al' sve se u sekundi promijeni kad je nazva Dževad Mehmedović, predsjednik sindikata Dite i reče joj "idemo u Konjuh, ljudi štrajkuju glađu". Upita me hoćemo li kod Meketa (Mevludin Trakić, predsjednik sindikata Konjuha), kažem jašta'ćemo i za pet minuta je bila spremna, a ja kontam kako solidarnost brzo krijepi i daje snagu čovjeku. 

Ispred Konjuha su nas dočekali Meke i drugovi iz sindikata. U maloj prostoriji, na glavnoj živiničkoj džadi, 20 ljudi je prestalo da jede nadajući se da će na taj način privući pažnju sugrađana, javnosti i medija. Solidarnost i mala pomoć od radnika Dite - drugova sa nebrojenih radničkih protesta proteklih godina, znači im mnogo.

Mi i oni što štrajkuju glađu

Štrajk glađu je privukao pažnju medija i javnost je obaviještena.

Kao i svih poslijeratnih godina, zemljaci ne obraćaju pažnju na radnike Konjuha - drvoprerađivačke firme oko čije prve brente su nastale Živinice.

Crveni križ im nije dao spužve i deke - kažu čuvaju ih za poplave. Nema veze, ima po Živinicama kontejnera, nađe se komad stiropora, a od kuće su donijeli deke. Hladno je i krov prokišnjava. Samo ih Hitna služba obilazi i redovno i po potrebi.

Državni službenici ne znaju kako 'poslati' radnike Konjuha u penziju ni nakon godinu-dvije čekanja, ali znaju kupiti nova službena vozila sa ustima punim reformskih agendi i mjera štednje koje osiromašeno društvo tek treba podnijeti. 

Dok čekaju davno zarađenu i za normalan život nedostatnu penziju i zdravstveno osiguranje, radnici polako umiru. "Imala sam kolegicu koja je radila sa mnom. Umrla je, to je direktna posljedica, jer nije imala zdravstveno, nije mogla da se liječi. Imala je visok pritisak, nije mogla otići doktoru. Desilo se što se desilo. Mlada...", slušam Olgu Hergić, bivša knjigovotkinju Konjuha dok daje izjavu Ivanu Pavkoviću za portal Al Jazeera Balkans.

Zato su odlučili stupiti u štrajk glađu, kažu svejedno im je da li će umirati kod kuće ili u firmi u kojoj su proveli cijeli život.

Uplatili milione KM, ali do penzije kratki još po 3.170 KM

Razlog što ne mogu u penziju je sljedeći; Konjuh je dužan uplatiti premije za njihovo zdravstveno osiguranje. "Ukupno 165.000 KM", iz drugog puta jedva izgovori generalni direktor Konjuha Binasir Kadrić, tražeći da se prenosi samo istina. 

Kantonalni ministar industrije Srđan Mićanović za Al Jazeeru ističe činjenicu da je Konjuh firma u privatnom vlasništvu, a ne državna firma i da je "svaki privredni subjekat dužan da plaća fondove svojim uposlenicima". Tako nalažu i zdrav razum i zakon. Zakon koji prije svih i duže od svih nisu poštovale kantonalne vlasti koje upravljaju firmama u državnom vlasništvu. A o zdravom razumu u BiH niko više i ne priča.

Dakle, zdravstveno osiguranje radnicima Konjuha nije bilo uplaćeno što znači da ga nisu ni mogli koristiti, ali neovisna i demokratska Bosna i Hercegovina ih uporno duži za usluge koju im nikad nije isporučila.

Prilično 'komunistička' logika predstavnika vlasti koja se tekovina 'komunizma', podsjećamo, odrekla bez javne rasprave, hitno i neodložno još 1994. godine - ono kad je cijela BiH gorila u ratnom plamenu, a vlast u Sarajevu kolektivno imala jasnu viziju budućeg uređenja države te po kratkom postupku pretvorila društveno vlasništvo u državno.

Dvadesetak godina kasnije, naša privreda je prošla kroz tzv. tranziciju, istina "ko' bosa preko trnja", ali danas definitivno živimo u kapitalističkom društvenom uređenju, u kojem ne bi trebalo biti moguće zaračunavati i naplaćivati usluge koje potrošači ne konzumiraju. Državni aparat u službi građana BiH bi trebao primjerom odgovornog upravitelja biti zvijezda vodilja za sve porezne obveznike. Ali nije. 

Zbog zdravstvenog osiguranja kojeg nisu imali i zdravstvenih usluga koje nisu koristili, ljudi ne mogu ni doktoru ni u penziju - bez obzira na više od 20.000 mjesečnih uplata u penzioni i zdravstveni fond koliko su u radnom vijeku 52 radnika Konjuha izdvojili u budžet ili prevedeno u novac, nekoliko miliona KM.

I vlast i narod koji je bira i koji od komšije pod nepravdom lahko okreće glavu poručuju radnicima Konjuha da mogu umrijeti kad god žele i o svom trošku, ali nam svima moraju halaliti milione maraka koje su nam svojim radom i izdvajanjima u penzioni i zdravstveni fond uplatili u zadnjih četrdesetak godina.

52 vrijedna ljudska bića. Od kojih je 20 žena i muškaraca prestalo da jede. Da bi ih mi i naši izabrani predstavnici u vlasti konačno primjetili. I možda pomogli. Njima, našim komšijama, prijateljima, jučerašnjim suborcima i braniteljima, majkama i očevima, danas umornim i tužnim djedovima i nenama, bez penzije i prava na liječenje, od kojih uporno okrećemo glavu.

Baš ko' da smo im dužni milione.