Život u Černobilu danas: Trajni povratak u zabranjenu zonu

Svi se na svijetu sjećaju 26. aprila 1986. godine. To je dan kada se desila najveća nuklearna katastrofa svih vremena – katastrofa u Černobilu. Od toga dana svjetski život, percepcija atomske industrije i utjecaj radioaktivnih supstanci na ljudsko tijelo više nisu bili isti.

AUTOR: Slavorum
OBJAVLJENO: 11.06.18 u 10:45
http://bit.ly/2JDTLgM
Svi se na svijetu sjećaju 26. aprila 1986. godine. To je dan kada se desila najveća nuklearna katastrofa svih vremena – katastrofa u Černobilu. Od toga dana svjetski život, percepcija atomske industrije i utjecaj radioaktivnih supstanci na ljudsko tijelo više nisu bili isti. Ali sada, više od 30 godina kasnije, ljudi se malo po malo počinju vraćati u mrtvi grad Pripyat. Oni malo pustolovniji dolaze da bi ostali, a oni drugi samo u posjetu. To je i dalje veoma izolirano područje, ali na internetu se pojavljuje sve više informacija o načinu života ljudi koji žive tamo.
 
Pripyat je osnovan 1973. godine i mnogi ljudi su željeli doći i živjeti u novom, modernom gradu koji je imao ogroman radni potencijal budući da je bio smješten tako blizu ogromne atomske elektrane. Gotovo 50.000 ljudi je živjelo tamo prema posljednjem popisu iz 1985. godine, samo pola godine prije nesreće. Sada nema statističkih podataka, ali prema glasinama, danas skoro 500 ljudi živi na ovoj visoko radioaktivnoj teritoriji. A taj broj se stalno povećava, prenosi Slavorum.
 
Zašto se ljudi sele u Pripyat? Većina lokalnog stanovništva su stariji ljudi čije je porijeklo iz Pripyata. Neki od njih su se vratili odmah nakon evakuacije. Nisu vjerovali u radijaciju ili nisu imali gdje otići. Sada, 30 godina kasnije, oni dokazuju da ono što nam je rečeno o utjecaju radijacije na ljudsko tijelo nije nužno tačno (ili bar nema isti utjecaj na sve).
 
Jedna od mještana, Rozalija Ivanonva vratila se u svoje rodno selo Zalesje skoro odmah nakon katastrofe. Živjela je tamo do svoje 87. godine i umrla prije samo nekoliko godina. Sada turisti mogu obilaziti njenu kuću gdje cvijeće u bašti i dalje cvjeta svake godine. Ova starija žena nije umrla zbog radijacije, već od starosti. Voljela je da turisti dolaze da gledaju kako je živjela i uvijek im je davala neke poslastice iz svoje bašte.
 
Mada nisu svi bili dovoljno hrabri da ih pojedu ili barem da ih ponesu kući jer svaki turist koji ulazi u ovu zonu dobiva poseban uređaj koji mjeri radijaciju, a nivo radijacije u ovom selu je definitvno veći nego što se čini. Danas i mladi ljudi počinju dolaziti u ovo mjesto. Kao razloge navode: danas je svakako radijacija posvuda, nema TV-a ili interneta, nema pravila, nema vlade i to je potpuna sloboda.
 
Osim toga, svi proizvodi, osim što se uzgajaju u visoko radioaktivnom području, potpuno su prirodni. Nema supermarketa ili masovnih proizvođača. Svo povrće, voće ili proizvodi od mesa dolaze izravno od privatnih vlasnika, nema pesticida, nema E-supstanci, nema modificiranih sastojaka. Tako je za neke ljude život u Pripyatu čak i zdraviji nego bilo gdje drugo na svijetu.
 
Što se tiče turista koji posjećuju ovo mjesto, vodiči uvjeravaju svoje klijente da odabrana ruta izleta ne prolazi kroz radioaktivne zone, te da prosječno u jednodnevnom izletu ljudi budu izloženi istoj količini radijacije kao i na jednosatnom letu.
 
Istovremeno, ljudi koji rade u elektrani do danas (policajci, naučnici i ljudi koji provjeravaju radijaciju) ne smiju se zadržati na tom području duže od 14 dana. A njihova statistika navodi kako u jednom dana osoba bude izložena nivou radijacije koji je ekvivalentan jednoj rendgenskoj snimci.
 
Bez obzira je li to tačno ili ne, činjenica ostaje ista. Ljudi su nekako uspjeli preživjeti u ovoj zoni sve ove godine i generalno gledano svi su zadovoljni svojim životom i zdravstvenim stanjem.
 
Priroda definitivno preuzima. Činjenice pokazuju da broj životinja, čak i onih vrsta koje su gotovo izumrle prije tragedije, svake godine sve više raste. Turisti ih mogu vidjeti sa strane na cestama na putu do Pripyata, lokalno stanovništvo susreće se s njima svakog dana, a neki naučnici bore za pravo promjene statusa zone sa 'Exclusion' na 'Reserve'.
 
Za Front Slobode prevela Esma Klico