''Nije droga, ali kao i da jeste'': Stručnjaci raspravljaju jesu li djeca ovisna o tehnologiji

Istraživanja pokazuju kako vrijeme provedeno pred ekranom utječe na temeljne faktore u zdravom razvoju djeteta: san, zdrava ishrana i momenti između roditelja i djece kroz kontakt očima, osmijeh i razgovor, a koji pomažu u postavljanju temelja bebinog mozga.

AUTOR: Quartz
OBJAVLJENO: 10.02.18 u 15:43
OSVJEŽENO: 10.02.18 u 15:43
http://bit.ly/2Cb5zme
Većina ljudi riječ ‘ovisnost’ povezuje s problemima poput kockanja, alkoholizma ili zloupotrebe droga. Ali kad vidimo dijete kako pažljivo gleda u električno-plavi odsjaj pametnog telefona, teško se ne upitati da li trebamo proširiti našu definiciju ''ovisnosti''.
 
O pitanju jesu li djeca zapravo ovisna o tehnologiji uveliko se raspravljalo na jednodnevnoj konferenciji održanoj u srijedu (7. februara) čiji su sponzori bili Common Sense Media i Center for Humane Technology. Robert Lustig, profesor pedijatrije s fokusom na ednokrinologiju na Univerzitetu Južna Kalifornija i autor knjige The Hacking of the American Mind, rekao je na konferenciji kako je odgovor na ovo pitanje jedno nedvosmisleno da, prenosi QZ.
 
''To nije droga, ali kao i da jeste. Djeluje na sličan način, ima iste efekte,'' rekao je.
 
Lustig proučava što se događa s našim mozgovima kada su ovisni, bilo da se radi o šećeru ili heroinu. Otkrio je kako mozak reagira na tehnologiju na isti način na koji reagira na druge supstance koje izazivaju ovisnost. ''Tehnologija poput svih ostalih ''nagrada'' može dovesti do prekomjernog ispuštanja dopamina, prenadraženosti i ubijanja neurona, što uzrokuje ovisnost,'' rekao je.
 
Prekomjerno korištenje tehnologije može uzrokovati stres u mozgu što ima dva negativna efekta. Prvo, previše stresa navodi mozak da otpušta kortizol što može ubiti neurone u ''memorijskom'' centru mozga (hipokampusu). Drugo, stres može inaktivirati moždani prefrontalni korteks ili "izvršni" dio mozga koji normalno ograničava dopamin i naš osjećaj užitka ili nagrade. Kada se mozak navikne na višu razinu dopamina, želi da nastavimo tragati za ovisnom supstancom ili navikom.
 
Adolescenti su posebno podložni skoro svim psihijatrijskim bolestima – šizofreniji, aksioznosti, ovisnosti, depresiji - djelomično zato što je njihov prefrontalni korteks posljednji dio mozga koji se razvija.
 
"Svaka sila u našim životima, bilo da je supstanca ili ponašanje koje je sveprisutno, toksično, zlostavljano i ima negativan utjecaj na društvo, zahtijevaju neku vrstu društvene intervencije. Ovisnost o tehnologiji očigledno ispunjava sve uvjete.''
 
Lustig je istakao kako je najnovije ažuriranje Dijagnostičkog i statističkog priručnika (DSM-V), objavljenog 2013. godine, proširilo definiciju ovisnosti koja sada uključuje ovisna ponašanja poput kockanja kao i ovisnost o određenim supstancama. Među devet kriterija za ovisnost nalaze se: žudnja za određenim predmetom, navikom ili supstancom, korištenje određene stvari koje rezultira neuspješnošću izvršenja glavnih zadataka (kao što je posao) i korištenje određene stvari koje stvara opasnost (kao što je npr. provjeravanje telefona dok vozimo).
 
''Ovo je jasno i jednostavno ovisnost o tehnologiji,'' rekao je. ''Ako mislite da to mora biti ovisnost o drogama, griješite.''
 
Jenny Radesky, pedijatrica za razvojno ponašanje koja je napisala smjernice za Američku akademiju pedijatrije, bila je suptilnija u izražavanju svog mišljenja. ''Iz perspektive ranog djetinjstva, klinički ili u istraživanjima ne koristimo riječ 'ovisnost', jer je to rano djetinjstvo. Koristimo ideju o ''funkcionalnom oštećenju'' kada medijska upotreba bude toliko teška da sadržaj utječe na ponašanje djeteta.''
 
U vezi s tim, istraživanja pokazuju kako vrijeme provedeno pred ekranom utječe na temeljne faktore u zdravom razvoju djeteta: san, zdrava ishrana i momenti između roditelja i djece kroz kontakt očima, osmijeh i razgovor, a koji pomažu u postavljanju temelja bebinog mozga.
 
Jedan fokus njenog rada odnosi se na vještinu samoregulacije i vještina izvršne funkcije kod male djece, tj. da li se djeca mogu usredotočiti, prioritizirati  i naučiti kontrolirati impulse. Ove vještine su prediktivni indikator za mnoge zdravstvene, socijalne, emocionalne i kognitivne ishode.
 
Njena zabrinutost se ogleda u činjenici da bi roditelji mogli koristiti tehnologiju kako bi zamijenili i smanjili kritične porodične rutine i roditeljske prakse. Primjer toga bi bio smirivanje djeteta koje je ozlijeđeno ili uznemireno dopuštajući im da igraju igricu na telefonu umjesto da razgovaraju s njima ili ih zagrle. To bi moglo pogoršati razvoj dječijih sposobnosti da reguliraju vlastite emocije. (Radesky se priprema na veliki istraživački projekat koji će, između ostalog, razmotriti i ovaj problem.)
 
Drugi su došli do sličnih zaključaka. Douglas Gentile, profesor psihologije na Univerzitetu Iowa, istraživao je utjecaj medija na djecu desetljećima. On je izjavio za NPR da je došao do pitanja ovisnosti iz pozicije dubokog skepticizma. ''Ovisnost o video igricama? To ne može biti stvarno,'' rekao je. ''Dostupni podaci su me prisilili da prihvatim da je to problem.''
 
Iako Radesky ne kaže da su mlada djeca ovisna o tehnologiji, ona misli da je pošteno govoriti o tehnološkom dizajnu kao nečemu što je ovisno, posebno zbog toga što je mnoga tehnologija dizajnirana sa specifičnim ciljem privlačenja djeteta i održavanja njihove pažnje. ''Smatram da je to posebno problematično kada se radi o maloj djeci jer mala djeca nemaju svijest o tome kada ih tehnologija pokušava namamiti,'' kaže Radesky.
 
Ideja da kompanije trebaju promijeniti dizajn svoje tehnologije kako bi ista bila manje zarazna bilo je ključno pitanje na konferenciji, kao i pitanje koje politike bi mogle bolje regulisati monopolističku industriju usmjerenu na otmicu umova naše djece. Tristan Harris, bivši Google zaposlenik tvrdi da tehnologija mora promijeniti svoj dizajn radi čovječanstva. ''Vidim ovo kao igru sve dok ne promijenimo njen tok,'' rekao je Harris.
 
Za Front Slobode prevela Esma Klico