Izumiranje se događa po 1.000 puta većoj stopi od prirodne

Posmatrano u ovom svjetlu, ekološka šteta uzrokovana ekstrakcijom resursa i ogromne promjene koje su ljudi učinili na krajoliku, izgledaju iznimno opasno.

AUTOR: Quartz
OBJAVLJENO: 10.07.18 u 07:37
http://bit.ly/2L1tJEZ
Kada je bijeli nosorog Sudan ranije ove godine uspavan potvrđeno je istrebljenje jedne od ikonskih vrsta. Unatoč decenijama napora, uključujući lažni Tinder profil za životinju nazvanu ''najpoželjniji neženja na svijetu'', Sudan nije pokazao volju za parenjem te je umro kao posljednju mužjak svoje vrste. Ostale su njegova kćerka i unuka, ali s obzirom na čudesne IVF metode, to je samo pitanje vremena.
 
Bijelog nosoroga mnogi će oplakivati, ali šta je s vrstama koje manje volimo? Da li bi tugovali za mračnim žabama, dosadnim bubama ili ružnim gljivicama? Izumiranje je, usotalom, neizbježno u u prirodnom svijetu, neki ga nazivaju ''motorom evolucije''. Da li je izumranje nešto što bi nam trebalo biti važno?
 
Prije svega, postoje jaki praktični argumenti protiv gubitka biodiverziteta. Varijacija, od pojedinih gena do vrsta, pruža otpornost ekosistemima. Ekosistemi zauzvrat održavaju planetu i pružaju usluge neophodne za ljudsko blagostanje. Šume i močvare spriječavaju zagađivače da kontaminiraju naše vodosnadbijevanje, drveća nam obezbjeđuju obalnu odbranu smanjujući talasne oluje, a zelene površine u urbanim područjima smanjuju stope mentalnih bolesti gradskih stanovnika. Dalji gubitak biodiverziteta dodatno će poremetiti ove usluge.
 
Posmatrano u ovom svjetlu, ekološka šteta uzrokovana ekstrakcijom resursa i ogromne promjene koje su ljudi učinili na krajoliku, izgledaju iznimno opasno. Svijet nikada prije nije doživio ove poremećaje u isto vrijeme i pretpostaviti da možemo ovako oštetiti našu planetu istovremeno održavajući živote sedam milijardi ljudi na njoj bilo bi ravno kockanju, piše QZ.
 
Iako bi neregulisano pljačkanje prirodnih resursa Zemlje svakako trebalo zabrinuti one koji su dovoljno hrabri da ispituju dokaze, valja istaknuti da je izumiranje problem sam po sebi. Neke štete u okolišu mogu se preokrenuti, neki nestali ekosistemi mogu se oživjeti. Izumiranje je nepovratno i konačno.
 
Nejednaki gubici
 
Istraživanja ugroženih vrsta upućuju na to da, gledajući njihove karakteristike, možemo predvidjeti vjerovatnoću izumiranja te vrste. Životinje s većim tijelima, primjera radi, sklonije su izumiranju od onih manje veličine, a isto vrijedi za vrste na vrhu lanca prehrane. Za biljke koje epifitički rastu (na drugoj biljci, ali ne kao parazit) postoji veći rizik, kao i za one koje kasno cvjetaju.
 
To znači da se izumiranje ne događa slučajno širom ekosistema, već da neproporcionalno utječe na slične vrste koje imaju slične funkcije. Budući da se ekosistemi oslanjaju na određene skupine organizama za određene uloge, kao što je oprašivanje, gubitak jedne takve skupine može uzrokovati znatne poremećaje. Zamislite bolest koja bi samo ubila medicinske stručnjake – to bi bilo daleko više pogubno u odnosu na onu koja bi ubila sličan broj ljudi slučajnim redom.
 
Ovaj neslučajni uzorak proteže se na evolucijsko ''stablo života''. Neke blisko povezane skupine vrsta ograničene su na iste ugrožene lokacije (poput lemusa u Madagaskaru) ili dijele ranjive karakteristike (poput mesoždera), što znači da bi evolucijsko stablo izgubilo cijele grane, a ne samo nekoliko listova.
 
Najzatupljeniji kontra argument tvrdi da se ne bi trebali brinuti o izumiranju, jer je to ''prirodni proces''. Prije svega, to je i smrt, ali ne znači da joj se trebamo tek tako predati (pogotovo ne prerano ili staviti je u ruke drugih).
 
Drugo, fosilni zapisi pokazuju da su trenutni nivoi izumiranja oko 1.000 puta veći od prirodne stope. Oni su pogoršani gubitkom staništa, lovom, klimatskim promjenama i uvođenjem invazivnih vrsta i bolesti. Amfibije su izgleda posebno osjetljive na promjene životne sredine, sa procijenjenim stopama izumiranja koje su do 45.000 puta veće od njihove prirodne brzine. Većina ovih izumiranja se ne evidentira, pa čak ni ne znamo koje vrste gubimo.
 
Neprocjenjiv trošak
 
Ali, da li je zaista važno ako u svijetu bude manje vrsta žaba? Uzmimo za primjer malu, smeđu, afričku žabu koja izumre zbog toksičnog otpada. Ovu žabu nauka nikad nije opisala, tako da niko ne pametuje o njenom gubitku. Stavljajući na stranu katastrofalni propast ekosistema kao posljedice masovnog izumiranja, unutrašnja vrijednost žabe stvar je mišljenja. Evoluirala je milionima godina kako bi se prilagodila određenoj niši – za nas, autore, gubitak te savršeno izbalansirane individualnosti čini svijet manje važnim mjestom.
 
Međutim, lahko je moralisati o biodiverzitetu kada ne morate živjeti uz njega. Čudesna prirodna jednog čovjeka može biti patnja druge osobe – orangutan koji uništi usjeve poljoprivrednika ili leopard koji lovi stoku pastira. Patogeni su također dio bogate tapiserije života, ali koliko nas oplakuje iskorijenjivanje velikih boginja?
 
Dokle bi naša averzija prema izumiranju trebala ići? Ne možemo odgovoriti na ovo pitanje, ali kao i sve druge dobre filozofske zagonetke, ovo pitanje ostaje otvoreno za raspravu. Možda se nećemo svi složiti, ali izumiranje proširuje svoj domet, tako da su konsenzusi i hitne akcije potrebni ako želimo to kontrolisati.
 
Za Front Slobode prevela Esma Klico