Puno Bosne za malo para: Vučjak, jedina posavska planina

Vučjak, jedina posavska planina, mjesto gdje se stvaraju i žive legende i gdje je, uz malo mašte i pjesništva, i danas moguće osjetiti prisustvo hajuduka i vila

AUTOR: Marko Matolić
OBJAVLJENO: 17.06.17 u 11:26
http://bit.ly/2txSVtV
Entuzijazam u bosanskih ljudi brzo splasne. Neprestano se ovdje pojavljuju ljudi s idejama koje su u suštini dobre ali bez šireg interesa, bez odziva ne mase nego i pojedinaca,  i onog najgoreg – ignorisanja, one se brzo ugase. Tako to ide i s kopačima bunara, koji potkapaju dno sa svijećom koja se ugasi kad ponestane kisika. 

Eko društvo „Lipa“ iz Odžaka je prije nekoliko godina markiralo stazu kroz Vučjak, jedinu posavsku planinu, mjesto gdje se stvaraju i žive legende i gdje je, uz malo mašte i pjesništva, i danas moguće osjetiti prisustvo hajuduka i vila. No ta staza, zamišljena da iz Srnave, preko Lipe, Samara, Klijenika i Kaldrme dovede do izletišta Radilj u Drijenovcima pa vas preko Plandišta vrati natrag, danas, lipnja 2017. godine je potpuno zapuštena. Ustanovilo je to nas troje: Vanja, arheolog iz Brčkog, Jan, savski hajduk i ja, bez nekog ozbiljnijeg zvanja pa se nazivam huškačem medvjeda.

Krenuli smo od katoličkog groblja u Srnavi, malom, poluzapuštenom selu koje se nalazi na početnim obroncima Vučjaka, par kilometara istočno od Odžaka. Od groblja u Srnavi blagim usponom vodi pošljunčani put, s obje strane obrastao visokim i gustim grmljem i onižim stablima. Nema nekih skretanja, slijedimo taj put i nakon petnaestak minuta izbijamo na vidikovac Lipa na kojemu se, osim lovačke čeke i omanje vikendice smještene na proplanku, može zateći i pogled koji „pred ljepotom ne zna da se snađe“, kako je to lijepo govorio domljački pjesnik, djed Ivo Vlahović. Od sjevera do jugoistoka ravnica bez kraja, toliko nepregledna da vuneni oblaci iznad nje izgledaju kao maslačci nakon cvjetanja. Dominiraju ljetne boje vedrine: svijetloplavo nebo gore, zelenilo dole, spojeni ravnom linijom horizonta. Na jugu Trebava spušta svoje predugačko grebenje prema istoku, negdje tamo daleko njima dodiruje Tinju od koje se počinje uzdizati Majevica čiji se vrhovi također vide s Vučjaka. Iznad Trebave, zaštitnički, poput starijeg brata stoji mrki, stasiti Ozren i upravo je fascinantno promatrati sve ovo s nadmorske visine od 276 metara, koliko je u stvari visoka Lipa. Veličina malenih!

Vučjak općenito nije visoka niti za pješačenje zahtjevna planina. Iako površinom ogroman, proteže se doslovno od Save na sjeveru pa gotovo do Doboja na jugu, s istočne strane omeđen rijekom Bosnom a sa zapadne Ukrinom, visinom je poprilično skroman: njegov najveći vrh iznosi 368 metara. Kročeći njime imate osjećaj kao da hodate kroz ravnicu, ali malo brdovitu. Tom osjećaju doprinosi najviše to što podloga kojom se krećete nije kamen kao u ostalih planina nego zemlja pa je zbog toga i sav obrastao u zelenilo. Takav, pogodovao je hajducima od kojih su njih dvojica, Kiko i Zelić, u ovim krajevima stekli kultni status a opjevani su i od čuvenog bosanskog pjesnika fra Grge Martića. Pa bih iskoristio ovdje malo prostora da vam ispričam priču i o njima.

Ivan „Kiko“ Grgić rođen je u Potočanima 1800. godine. Kada se zamomčio zagledao se u seosku ljepoticu no ona ga nije htjela, te on odluči da je otme. U tom pokušaju ubi joj mlađeg brata i strica a rani starijeg brata pa se selo diže u hajku na njega a on utekne u Vučjak gdje nakon nekog vremena skȍbi Zelića i započeše drugovati i hajdukovati skupa. Juro Zelić, rodom iz tešanjske nahije, iz sela Ljubatović, doselio se kao dijete u Podvučjak. Tamo je sa ostalim momcima iz sela sjekao drvo koje se slalo kao građa za Beograd. Jednom prilikom, vraćajući se s posla, mladići se u šali pocikivaše i jervaše. Naleti tu seoski knez pa kad vidje razuzdanu mladost naljuti se i ošide Juru. Juri bi to krivo pa otrka kući po pušku, nađe kneza i upita: „Jêr me udari, kneže“? Knez poteče da ga opet ošine ali ga Juro dočeka, ispali pušku u njega i ovaj pade mrtav. Skočiše seljaci da uhvate Juru ali ovaj im uteče u planinu i odbi se u hajduke. Bilo je to nekako oko 1823. godine. Nakon toga godinama su njih dvojica harali Vučjakom, goneći se s Turcima i rajom, sveteći se za nepravde ali i otimajući od svakog na koga bi naletili. Na kraju ih vezir lukavstvom dovabi u Sarajevo, te ih tu zarobi i dadne pogubiti.   

Zadržao sam te, cijenjeni čitatelju, poprilično ovdje, na vidikovcu Lipa, no to je samo iz razloga da ti vjernije dočaram naš put. Jer, i mi smo se zadržali poprilično na ovoj uzvisini, što zbog pogleda, što zbog toga što tu prestaju markacije pa smo lutali uokolo da pronađemo barem jednu koja bi nam odredila daljnji otpravac.

Sa sjeverne strane ove livade nalazi se šuma. Ako bi prošli kroz nju došli bi na staro groblje pod Lipom. Mi u ovom obilasku nismo otišli do njega iako bi nam to oduzelo tek nekih pola sata, ali sam na tom groblju bio nekoliko puta u prošlosti. Ono što je karakteristično za ovo groblje je veliki broj starih nadgrobnih spomenika. Njih pedesetak svojom formom podsjećaju na stećke, one uspravne, koje znanost naziva stelama. Monolitni su, motivi križa također podsjećaju na one iz 15. ili 16. stoljeća ali natpisi na njima su problematični. Uklesani su na latiničnom pismu, jako dobro vidljivi, i na njima su godine iz – 20. stoljeća! Nameću mi se dva moguća odgovora za ovaj problem, a oba su podjednako zanimljiva i vrijedna istraživanja. Prvi je da su stari, srednjovjekovni nadgrobni spomenici, iskorišteni ponovo u 20. stoljeću kada su na njih naknadno uklesani natpisi. Drugi je da se forma izrade spomenika očuvala do 20. stoljeća. No kako god bilo groblje je podjednako zanimljivo i veže za sebe brojne priče čak i iz novije prošlosti.

No ja te, čitatelju, i dalje zadržavam na vidikovcu. Oprosti, i dozvoli da te napokon povedem dalje. S južne strane vidikovca nalazi se uzak i dugačak voćnjak. Na njegovom kraju pronašli smo planinarsku oznaku koja kroz šiblje, preko jednog kanala vodi dalje. Put je poprilično zarastao, ne vidimo više markacija pa se vodimo logikom. Krećemo se kroz šipražje i dolazimo do jednog mjesta na kojemu su porušeni drveni stol i klupe. Prolazimo pokraj njih, kroz omanju rijetku šumicu i izbijamo na uzvisinu s koje se u podnožju vidi cesta koja iz Gnionice vodi dublje u planinu. Otiskujemo se desno, na sjever, slijedeći greben prema šumi koju vidimo. Uz sam rub šume nailazimo na putić s markacijama i tako, uz malo sreće, ponovo izbijamo na pravi put kojeg slijedimo dalje, na zapad, iako je očigledno da je zapušten, da nitko njime, barem ove godine, nije prošao.

S lijeve strane puta je obronak a uz njega su, u nevelikim razmacima, iskopane rupe, za koje pretpostavljamo da su tranšeji iz zadnjeg rata. Slijedimo put nekih desetak minuta i on se tada spušta i izbija na pomenutu asfaltiranu cestu koju smo vidjeli s uzvisine, točno pored znaka na kojem piše „Jošava“. Desetak metara dalje planinarski put se ponovno odvaja desno, u šumu. Markacije su i dalje rijetke, ali prate put iako je potrebno dosta napora da ih se uoči, naročito na skretanjima koja nisu označena pa na svakom raskrižju puteva treba dobro provjeriti svaki pravac.

Slijedi nagli spust kroz šumu. Ponovno izbijamo na asfalt, isti onaj put, i ponovno, nakon stotinjak metara, kraj jedne kuće, odvajamo se u šumu. Opet ravan, nagli spust. Na njegovom podnožju ima markacija ali ne kazuje nam gdje dalje, lijevo ili desno. Mi idemo desno i nakon nekog vremena nailazimo na markacije. Na dobrom smo putu, za sad. Zadnju markaciju uočavamo kod nekakvog izvora uz put. Pomišljamo da je logično da taj put i slijedimo i tako smo i učinili što nam je donijelo gotovo 6 kilometara promašenog lutanja.

Put je poprilično dobar pa nismo obraćali pažnju na to što nema markacija. Vodi uz Jošavicu, ponekad preko livada, ponekad kroz neko grmlje ali vidimo tragove traktora pa vjerujemo da nas taj put mora dovesti negdje. No on, nakon gotovo sat vremena, naglo završava u nekom močvarnom žbunju. Lijevo je neprohodna šuma, desno je obronak. Ne gubimo povjerenje u logiku. Plan nam je da se uspnemo uz taj obronak na greben na kojem mora biti neki put, te da se njime vratimo natrag u nadi da ćemo negdje nabasati na planinarske oznake. Uspinjemo se tom strminom no na vrhu nema puta, tek vododerina koju je izbrazdao neki, u ovo doba presahli potok. No djeluje jako lijepo te tu pravimo pauzu da poskidamo krpelje i jedemo, bezbrižni kao da znamo gdje se nalazimo.

Okrijepljeni, vraćamo se natrag, niz greben. Nakon nekog vremena izbijamo na put kojim smo i došli i slijedimo ga natrag do zadnje markacije, one na izvoru. Pretražujemo okolinu i na jednom potpuno nesumnjivom putu, desetak metara od izvora, s desne strane, nalazimo markaciju. Put je djelomično dobar a djelomično zarastao, no poprilično dobro markiran nekih pola sata hoda. Na jednoj uzvisini, pokraj velike, osamljene i zapuštene kuće, markacije prestaju a put presjeca neprohodno žbunje. Vjerujemo da je s druge strane nastavak puta pa zaobilazimo žbunje strminom  i doista izbijamo opet na put i nailazimo na markacije. Put postaje sve bolji, čak posut šljunkom, kao na početku, i nakon desetak minuta dolazimo na proplanak na kojem se nalazi kapelica posvećena svetim Filipu i Jakovu na kojoj piše da je izgrađena 1910. a obnovljena 2013. godine. Oko nje, u širokom krugu, stoji dvadesetak drvenih klupa i tu pravimo pauzu. Čuje se lavež pasa, naselje je negdje u blizini.
Nakon kraćeg odmora spuštamo se stazom i nailazimo na kuće. Na ograđenim pašnjacima bezbrižno ušima strižu magarci, raznih boja i veličina. Ispred povelike vikendice s ribnjakom susrećemo jako ljubaznu ženu koja nam poklanja flašu vode i upućuje nas dalje. Kaže da je to ono što tražimo – izletište Radilj.

Izletište je doista lijepo. Prostrano, pokošeno, s opuštajućim okruženjem. Do njega se može doći i automobilom i u ovo ljetno, nedjeljno poslijepodne mnogi su se i odlučili doći odmoriti ovdje a to je značilo da se mi nismo zadržavali. Dolazimo do raskrižja s putokazima. Put u visinu vodi prema vrhu Ninoš, groblju na Smrekovcu i križnom putu na Filipovića brdu u Dugim Njivama, između Vrbovca i Potočana. Privlačan i zanimljiv put i da nismo izgubili već i previše vremena sigurno bi se otisnuli njime a ovako nam to ostaje kao izazov za sljedeću avanturu. Jer, ono što nisam spomenuo, nitko od nas troje nije nikada bio u Vučjaku, teren nam je, dakle, potpuno nepoznat i osim planinarskih oznaka i vojnih karti uzdamo se samo u sreću.

Odlučili smo da je ipak vrijeme za povratak. Slijedimo prvo kaldrmu a kasnije i asfalt koji vodi prema Drijenovcima. Vrijeme ubijamo u razgovoru. Prolazimo kroz Drijenovce i Jošavu. Ako ste gledali onaj crtani „Negdje daleko u zemlji snova“ onda bi vas ovaj put mogao podsjetiti na njega. Cijelom njegovom dužinom iz dvorišta i bašči na nas pružaju grane višnje, prepune plodova, pucaju od crnila. Ispod njih rastu divlje jagode, one sićušne, nabijenog okusa, koje otpadnu i na najblaži dodir. U Potočanima, u koje smo se spustili i kroz koje se krećemo prema Srnavi, nalazimo trešnje, ali one debele, narandžaste, preslatke. Poput onih likova iz crtića hodamo cijelo vrijeme s punim rukama, umazanih usta i odjeće, pljuckamo koštice uokolo. Kod kapelice svetog Juraja u Potočanima skrećemo prema Srnavi. Vijugavim, uskim asfaltom, koji ne vijuga samo lijevo-desno nego i gore-dole, prolazimo kroz selo koje nas časti dudovima. Uskoro zatvaramo krug, dolazimo do seoske kapele iznad koje je groblje i gdje je parkiran naš auto. Šareni od sunca, šiblja i koprive kroz koju smo se provlačili većim dijelom od tih 19 kilometara koliko je iznosio krug koji smo napravili, vraćamo se kućama stajući tek u Šamcu da čučeći popijemo tradicionalno pivo ispred trgovine na kružnom toku kod graničnog prijelaza

Serijal "Puno Bosne za malo para" Marka Matolića:

1. Puno Bosne za malo para: Orašje - Čardak biciklom 

2. Puno Bosne za malo para: Konjuh, Borina staza

3. Puno Bosne za malo para: Preživjeti Obedu

4. Puno Bosne za malo para: Biciklom kroz Gornju Posavinu 

5. Puno Bosne za malo para: Čičkova staza u Majevici