Tuzla Teheran biciklom, ulazak u Makedoniju

Peti septembar je osvanuo bez kiše, ali tmurno nebo je i dalje prijetilo. Pokušali smo osušiti neke stvari, ali na kraju smo odjenuli mokru odjeću i krenuli prema srpsko-makedonskoj granici, udaljenoj svega tridesetak kilometara od našeg hotela sa tri zvjezdice

AUTOR: Front Slobode
OBJAVLJENO: 06.04.14 u 18:32
OSVJEŽENO: 06.04.14 u 18:32
http://bit.ly/1q8Ii7P
Dan prije... U kasno popodne, vratili smo se u grad, snimili još neke kadrove Niške tvrđave, prošetali kraj Nišave i otišli do spomenika Šabana Bajramovića, legendarnog pjevača romske muzike. Nakon toga, još jedna gala niška večera koju nam je priredio Stevan, prvoklasan roštilj, teleći repovi u saftu, nezaobilazni urnebes i šopska salata.
 
Iz dnevnika putovanja Adnana Sejfića, 4 i 5. septebar 2010. godine:
 
Kiša je dobila pouzdane inforamcije da smo planirali krenuti u cik zore i dočekala nas svom svojom septembarskom silinom. Popili smo jutarnju kafu, ubacili par zalogaja u kljun i odlučili da vremenske uslove jednostavno ignorišemo. Dva dana kod prijatelja u Nišu su nam jako prijala, ali tek smo na početku putovanja do Teherana, pred nama je još 4.500 kilometara.
 
Cijeli dan smo vozili po kiši, te je snimanje bilo jednostavno nemoguće. Dogovor je bio da ćemo stati samo jednom, da jedemo, malo se ugrijemo i to je to. Uspjeli smo preći nekih 140 km od Niša prema makedonskoj granici i bilo je vrijeme da namirimo potrošenu energiju. Zaustavili smo se u grilu pored puta i naručili hamburgere. Bili smo interesantni lokalnom mesaru koji je u grill došao isporučiti meso. Sjeo je za naš sto, porazgovarali smo o običnim stvarima, a kad je krenuo, poklonio nam je kilogram mesa, da nam se nađe za puta. Rekao je da bi prije mraka mogli stići do naselja gdje ima hotel sa tri zvjezdice.
 
Poslušali smo ga i nismo se pokajali. Iako su u pitanju bile najsmješnije tri hotelske zvjezdice na Balkanu, za 20 KM smo dobili dva kreveta sa čistom posteljinom, toplu vodu i šporet na kojem smo napravili poklonjeno meso. Pijani gazda je bio bonus s kojim nismo znali tačno šta da radimo. Ubjeđivao nas je da bi sutra trebali krenuti autoputom, uprkos našem ponavljanju kako biciklistima nije dozvoljeno kretanje autoputom.
 
"Ma ko će bre da ti brani, ću ja da idem sa vama, pa ćemo da vidimo ko će da vam brani."
 
Peti septembar je osvanuo bez kiše, ali tmurno nebo je i dalje prijetilo. Pokušali smo osušiti neke stvari, ali na kraju smo odjenuli mokru odjeću i krenuli prema srpsko-makedonskoj granici, udaljenoj svega tridesetak kilometara od našeg hotela sa tri zvjezdice.

Čim smo se primakli granici, kiša i tmurni oblaci su nas prestali pratiti. Sunce je zasjalo, osušilo nam odjeću i ugrijalo nam kosti. Zahvaljujući Stevanovom gostoprimstvu ostalo nam je prilično srpskih dinara, te smo se odlučili počastiti prije granice i popuniti zalihe pred ulazak u Makedoniju. 

Na granici su nas zaustavili policajci s kojima smo se smijali načinu na koji putujemo i cilju našeg putovanja. Obećali smo da ćemo prenijeti njihove pozdrave belom svetu, ako neko bude pitao za njih.
 
Klima i predjeli su se promijenili već nakon par kilomatara u Makedoniji, vegetacija je bila skromnija, temperatura je bila prijatna, a popodnevno sunce je obećavalo lijepše vrijeme sutra. Odlučili smo voziti do sumraka, ali je guma na mom biciklu pukla, što je bio dobar znak da smo za danas završili naše putovanje.

Postajem ekspert za mijenjanje guma, za deset minuta, demontaža, popravak i montaža. Postavili smo šator, zaštitili bicikla, večerali, a sutrašnji doručak okačili na vrbu kraj koje smo prespavali.