Tuzla Teheran biciklom, Dojransko jezero

Za današnji cilj postavili smo etapu od 127 kilometara, preko makedonskih planina, do Dojranskog jezera na granici između Grčke i Makedonije

AUTOR: Alen Haman
OBJAVLJENO: 12.04.14 u 19:58
OSVJEŽENO: 12.04.14 u 19:58
http://bit.ly/1qPY2Na
Dan prije... Klima i predjeli su se promijenili već nakon par kilomatara u Makedoniji, vegetacija je bila skromnija, temperatura prijatna, a popodnevno sunce je obećavalo ljepše vrijeme sutra. Odlučili smo voziti do sumraka, ali je guma na mom biciklu pukla, što je bio dobar znak da smo za danas završili naše putovanje.

Iz dnevnika putovanja Adnana Sejfića, 6. septebar 2010. godine.

Ustali smo prije izlaska sunca. Nakon prohladnog vremena i kiše koja nas je pratila kroz Srbiju, sunčani dani pred nama predstavljat će posebnu prepreku.

Za današnji cilj postavili smo etapu od 127 kilometara, preko makedonskih planina, do Dojranskog jezera na granici između Grčke i Makedonije.

Već oko podne sunce je pržilo nemilosrdno, bilo je teško povjerovati termometru koji je pokazivao 35 stepeni,  a tek što smo ušli u planine. Prema mapi, pred nama su bila tri uspona, jedan od 10km, drugi 17 km i posljednji od 20 km, koji bi nas trebao dovesti na visinu od 1.500 metara iznad mora. Naravno da nije bilo teško, kao i u životu, svaka uzbrdica ima i svoju nizbrdicu.

Putem smo se krijepili divljim jabukama i grožđem iz nepreglednih vinograda, a vodu smo sipali na brojnim planinskim izvorima. Ljudi su nam mahali iz auta u prolazu, na povratku iz Grčke ili sa Dojranskog jezera.

Naporan dan u planinama nas je natjerao da pomislimo da smo blizu cilja, međutim susret sa vremešnim lokalnim farmerom nas je uvjerio u suprotno. Bili smo najmanje 25 kilometara udaljeni od jezera. Osim što nas je darovao sočnim smokvama i grožđem, pomenuti farmer nam je prodao pola litra domaće loze za otprilike 2 marke.

Na putu prema Dojranskom jezeru smo sreli makedonske policajce koji su nam preporučili da večeras prenoćimo u kampu "Partizan", na samoj obali jezera.

Prije nego što smo stigli u kamp, svratili smo u Stari Dojran i raspitali se za cijene smještaja. Neka žena nam je ponudila sobu sa pogledom na jezero, po cijeni od 10 eura po osobi. Kada smo ušli u sobu, nismo bili sigurni da li je dan ili noć, a o pogledu na jezero ni govora. Sloj prljavštine na prozorima je u potpunosti blokirao bilo kakav izvor vanjske svjetlosti. Tu se nisu završile sve blagodeti ugostiteljske ponude - s obzirom da smo tražili smještaj samo za jednu noć, u slučaju da pristanemo na cijenu, morali bi smo se zadovoljiti posteljinom koju su koristili prethodni gosti, jer se gazdarici nije isplatilo namjestiti opranu posteljinu za goste koji ostaju samo jednu noć.

Odlučili smo ipak nastaviti prema kampu Partizan. Samo ime kampa, kao i stara tabla, jasno su ukazivali na staro jugoslovensko društveno ili vojno odmaralište. Cijenu od €20 smo uspjeli spustiti na €12, a dio pogodbe je opet bila posteljina – pristali smo da spavamo bez nje. U zamjenu za posteljinu dobili smo deke pune buha.

Sunce se ozbiljno primicalo horizontu, dan je bio na izmaku. Uspjeli smo snimiti nekoliko kadrova jezera i kampa Partizan, za dokumentarni film. Napravili smo brzu večeru od pečenih kobasica i jaja i uz pravljenje plana za sutrašnji dan, popili ono pola litra domaće loze. Nakon toga smo pošli na spavanje u bungalov pun komaraca, buha i nekih nepoznatih buba, ali u mraku ionako ne znate šta vas tačno grize.