Tuzla Teheran biciklom, Unye i Fatsa, Karadeniz regija

Prilikom spuštanja do Unye, gradića na Crnom moru, prešli smo tri hiljaditi kilometar našeg putovanja i bili smo tačno trideseti dan na putu, što znači da još uvijek prosječno prelazimo 100 km dnevno

AUTOR: Alen Haman
OBJAVLJENO: 16.11.14 u 20:44
OSVJEŽENO: 16.11.14 u 20:44
http://bit.ly/1tYAp5F
Dan prije... Naši obroci "u divljini" su bili praktični i minimalni, za doručak keks uz kafu ili čaj, za ručak najčešće neko voće, pa gozba za večeru, hljeb, paradajz, sir, masline, ponekad sudžuk ili čorba sa dosta povrća, kad imamo vremena da kuhamo. Od početka puta smršali smo po desetak kilograma, ali smo se osjećali super. Nismo morali nositi tih desetak kila, pa nam je sve bilo lakše jer kad si cijeli dan na biciklu svaki gram se broji. Iako smo našu opremu reducirali na minimum, na svakom biciklu osim svoje težine imali smo i po 50 kg opreme.
 
Iz dnevnika putovanja Adnana Sejfića, 29. septebar 2010. godine:
 
Noć je bila očekivano hladna, putovali smo na sjever i prelazili preko planine. U šumama i na livadama pored puta juče smo primjetili prve stidljive znake jeseni.

Jutro je osvanulo maglovito i rosno, tako da nismo žurili sa ustajanjem i pakovanjem. Čekali smo da se probije prvo sunce i osuši nam stvari, posebno šator.
 
Naložili smo vatru i napravili kafu. Hranu koju smo sinoć svezali na prilično visoku granu drveta nedaleko od kampa, našli smo netaknutu. Vjerujem da je Arminovo hrkanje također odigralo svoju ulogu. Uživali smo u odjutravanju uz vruću jaku kafu, keks i domaću mermeladu od dunja.

Za pokret smo bili spremni tek oko 10:00, i tek što smo krenuli pukla mi je pedala. Gurali smo uz veliku uzbrdicu nekoliko kilometara kad se pred nama ukazao prevoj sa pogledom sve do Crnog mora.

Armin je već postao majstor za popravljanje pedala, a ja sam skuhao još jednu kafu, pa smo odlučili napraviti pauzu. Današnji cilj je lako realizovati, Unye je grad na Crnom moru udaljen svega 53 kilometra, a 90 posto puta je bila nizbrdica. Kada je majstor Armin završio popravku pili smo kafu i pričali o popodnevnom kupanju u Crnom moru, na prvoj plaži do koje dođemo.

Prilikom spuštanja do Unye prešli smo tri hiljaditi kilometar našeg putovanja i bili smo tačno trideseti dan na putu, što znači da još uvijek prosječno prelazimo 100 km dnevno. Sa lakoćom smo se spustili kroz brda sa velikim plantažama lješnjaka do Unye, koji nam se učinio i prašnjav i prljav, vjerovatno zbog iznenadnog vjetra.

Mnoštvo vozila i ljudi stvarali su osjećaj velike gužve koja mi se takođe nije dopadala. Armin, koji je u tom momentu vozio iza mene, samo je prišao i rekao "vozi dalje iz ovog grada". Bez zaustavljanja smo se izvezli iz Unye i nastavili voziti u pravcu grada Fatsa koji nam se učinio daleko ljepšim.
 
Potražili smo prvu plažu sa željom da osjetimo pjesak i vode Crnog mora Karadeniz regije, jedne od sedam turskih regija. Smjestili smo se u baštu na šetalištu, uživali u pogledu i razmatrali kupanje, kada je odjednom počeo duvati jak vjetar. Vjetar je konstantno pojačavao noseći slobodne plastične stolice i stolove iz ugostiteljskih objekata i prodajne štandove. Bilo je vrijeme za pokret.

Kada putujete biciklima, vaši životni planovi ovise prvenstveno od vremenskih uslova. Vjetar nije obavezno neprijatelj biciklista, ako se desi da vam duva u leđa kao nama danas onda "pedalate" sa osmjehom.
 
Dok smo vozili kroz Fatsi, vjetar je divljao noseći nevezane suncobrane, a mi smo jedan vratili vlasniku prodavnice u kojoj smo kupili večeru. Brzo smo izašli iz grada, s vjetrom u leđa vozili smo brzinom 35 - 40 km na sat.
 
Pola sata kasnije, stigla nas je kiša i morali smo se skloniti ispod prvog mosta, ali već smo bili smo totalno mokri. Čekali smo nekih dva-tri sata da nevrijeme i kiša prestanu, ali čim smo povjerovali da je prestala i prešli biciklima preko mosta, opet pljusak. U sekundi smo bili "mokri do gole kože"  pa smo se odlučili vratiti ispod mosta, gdje imamo samo zaklon od kiše.
 
Situacija nije bila jednostavna, kao prvo, ispod mosta je bilo puno smeća i stakla, Armin je već posjekao nogu, a kao drugo, ispod mosta je prolazio pješački put koji povezuje ribarsku luku i selo i izgledao je vrlo prometan, što je mjesto činilo nesigurnim za spavanje. Ipak, otvorili smo vreće i sjedili u njima naslonjeni na stub mosta, čekajući šta će se desiti prije, prestanak kiše ili dolazak noći.

Prvo je pala noć, a dok smo dočekali da prestane kiša već smo padali od umora. Još uvijek nam se nije sviđala ideja da ispod mosta provedemo noć.

Prije ponoći iz pravca sela prema ribarskoj luci počeli su pristizati ribari, koji izgleda ribare noću, a onda su stigli i prvi vozači kombija koji se oko mosta motaju čekajući povratak ribara sa ulovom u zoru. Tad smo odlučili da od spavanja ispod mosta nema ništa, a nismo mogli dalje zbog kiše koja je opet počela da pada.
 
Spakovali smo stvari na bicikla i stojali ispod mosta spremni da krenemo, ali gdje? Pored ribarske luke bilo je nekoliko kontejnera i kućice neke građevinske firme u kojoj smo tokom dana primjetili neke aktivnosti, ali sada je sve izgledalo mračno i mirno.
 
Armin je predložio da idemo tamo, što mi nije zvučalo kao dobra ideja, ali nismo baš imali izbora. Blatnjavim putem smo se dovukli do kućica u nadi da ćemo tu naći neki pristojan zaklon, a našli smo samo djelimičan zaklon od kiše - ako stojimo kisnu nam noge do koljena. Stojali smo tako nekih 15 minuta, ko idioti, a onda je Armin rekao "sa'ću ja" i zaputio se prema jedinoj kućici u kojoj je gorilo svjetlo. Dvije minute kasnije se vraćao u pratnji veće grupe ljude.
 
Gledali su nas kao da smo pali sa druge planete. Skromnim riječnikom, uz mahanje rukama, pokušali smo objasniti našu situaciju, ali slika je vjerovatno govorila više, pa su nam ponudili jednu kancelariju u kontejneru, gdje smo mogli razvući vreće na suhom podu, što je bilo sve što nam treba.
 
Dok smo se raspremali za spavanje, naši domaćini se nisu pomjerili i dalje nas gledajući "u čudu" i komentarišući svaku našu radnju uz smijeh. Bili smo im zabavni. Bili smo im zahvalni. Stojali su i gledali nas bar još pet minuta nakon što smo im poželili laku noć i legli da spavamo, a onda ih je vjerovatno njihov šef potjerao napolje.
 
Kada sam pomislio da neće biti lako ugrijati se i zaspati, pojavio se jedan od naših domaćina sa toplom kafom koja nas je vratila u život. Razbuđeni okrepljujućim toplim napitkom probali smo ponovo otpočeti neku konverzaciju, ali smo svi ubrzo odustali jer se nikako nismo mogli sporazumjeti.

Ipak, mislim da smo se uspjeli zahvaliti za sklonište i kafu koja nam dugo nije prijala kao u ovom momentu.