Tuzla Teheran biciklom, Akçaabat köfte i Trabzon ekmek

Današnji cilje je bio Akçaabat koji je u cijeloj Turskoj, a kažu i širom svijeta, poznat po "Akçaabat Köftesi", jelu od mljevenog mesa koje liči na male pljeskavice poslužene sa pečenim povrćem i sezonskom salatom

AUTOR: Alen Haman
OBJAVLJENO: 07.12.14 u 17:44
OSVJEŽENO: 07.12.14 u 17:44
http://bit.ly/1CV8YV7
Dan prije... Kad sretno uteknete od kiše i hladnoće, spavanje na toplom i suhom, čak i kad je ovako kratko, dovoljno je da se osjećate kao pobjednik čim otvorite oči. Naši domaćini, sa kojima se i nismo baš ispričali, nisu nam dali krenuti na put bez doručka i u tren oka pred nama se stvorio tanjir sarmi i punjenih paprika - "Turci su nam sve najbolje recepte pokrali".

Iz dnevnika putovanja Adnana Sejfića, 2. i 3. oktobar 2010. godine:

Kiša nam nije dozvolila da pravimo velike planove. U kratkim intervalima kad nije prejako padala, spakovali smo stvari na bicikla, igrali šah ispod prve nadstrešnice i do sela udaljenog nekoliko stotina metara stigli tek oko 11:00 sati. Sinoć smo obećali policajcu da ćemo doći na čaj i razgovor, a trebali smo i struju i internet.

Po dolasku u selo prvo smo privukli pažnju djece, a potom su stigli i oni malo stariji, a zanimalo ih je apsolutno sve, i ko smo i šta smo, odakle idemo i gdje putujemo? Kad smo iscrpili sve komunikacijske vještine, odveli su nas do internet kluba, gdje smo provjerili poštu, prebacili sve materijale na hard diskove i ostavili baterije da se pune. Vrijeme smo prekratili u čajdžinici, razgovarajući sa brkatim policajcima koji su nas častili čajevima.

Kiša je i dalje dolazila i odlazila u talasima, to su valjda ta morska posla. Bilo je popodne, završili smo sve što smo trebali u naseljenom mjestu i bilo je vrijeme krenuti na put i početi tražiti mjesto za prenočište. Razmišljali smo i o pecanju, ali nas vrijeme nikako nije služilo.

Svaki dan od kada smo se spustili na Crno more padala je kiša, nepropusne torbe nisu više mogle zadržati vlagu pa smo elektronske uređaje umotali u dodatne plastične kese. 

Nedugo nakon što smo napustili selo ugledali smo uvalu sa ribarskim kućicama, oko kojih nismo primjetili nikakve aktivnosti. Našli smo jednu koja je imala dovoljno veliki krov i za nas i za bicikla. Čekali smo prestanak kiše jer smo željeli oprobati ribarsku sreću. Nismo imali sreće, što je značilo skromniju večeru, supa iz vrećice i Trabzon ekmek - vrlo popularnu vrstu hljeba u Turskoj.

Pred samu noć pojavila su se dva muškarca čije nam je ponašanje bilo sumnjivo. I naše njima, vjerovatno.Za svaki slučaj, postavili smo zvučne alarme oko kućice i zvonca za pecanje koja bi nam trebala prijaviti dolazak posjetitelja. Zvonca se nisu oglasila cijelu noć, ali smo ipak spavali "na jedno oko". Krov prokišnjavao pa smo se dodatno pokrili šatorom, a ujutro nas je umor definitivno savladao.

"Akçaabat köftesi"

Alarm koji smo postavili nije zaustavio neku životinju da nam odnese ostatak ekmeka kojeg smo bili ostavili za doručak. Dovoljan razlog da doručak i jutarnju higijenu obavimo na prvoj benzinskoj pumpi, i naravno popijemo turski čaj.

Današnji cilje je bio Akçaabat, grad sa oko 50.000 stanovnika, koji je u cijeloj Turskoj, a kažu i širom svijeta poznat po "Akçaabat Köftesi", jelu od mljevenog mesa koje liči na male pljeskavice poslužene sa pečenim povrćem i sezonskom salatom.

U Akçaabatu smo imali kontakt novinara koji piše za Trabzon Ekspres, čiju smo redakciju vrlo lako pronašli. Nije bio tu, pa smo naravno popili jedan čaj dok smo ga čekali. Znali smo da ne poznaje nijedan strani jezik, a nakon iskustva sa prethodnim kontaktom pitali smo se da li nam uopšte treba još jedno.

Čim se Goksel pojavio, znali smo da nam jezik neće biti prepreka za sporazumijevanje, jednostavno bio je to baš "naš čovjek". Ipak, pozvao je kolegu da nam bude prevodilac.

Rekli smo mu da želimo snimiti što više o životu i svakodnevnici ljudi u crnomorskom gradu i da tek za tri dana trebamo biti u Trabzonu, koji je udaljen ne više od 20 kilometara. 

Naš domaćin nas je odveo na najbolji "Akçaabat kofte", gdje su nam dozvolili snimiti kako se priprema i servira, a onda smo naručeni specijalitet probali i bili jako zadovoljni. Goksel je morao nazad na posao, a mi smo ohrabreni  dobrim i ljubaznim ljudima Akçaabata nastavili šetnju kroz grad i snimali život u ulicama na povratku do redakcije. Zavirili smo u mnoge zanatske radnje, prodavnice lokalnih prehrambenih proizvoda, ribarnice i restoran sa muzikom uživo, gdje i konobar između dvije narudžbe stigne zaplesati.

Po povratku u redakciju sretni smo predali izvještaj i spomenuli da želimo snimiti kako se pravi Trabzon ekmek. Pet minuta kasnije bili smo u pekari sa vrijednim pekarima koji rade u tri smjene, a Goksel nam je pričao detaljno o svakoj vrsti hljeba kojeg prave u regiji.

Nakon što je proveo sa nama još jedan sat, Goksel se morao vratiti u redakciju - svi su na nogama, sutra u Trabzon dolazi predsjednik Turske.

Ipak prije nego što smo se rastali, odveo nas je do hotela gdje nam je sredio smještaj u pola cijene te nam organizovao sutrašnji odlazak u brda i posjetu selu sa dozvolom za snimanje.

Dan nije obećavao na početku a završio je kao perfektan - novo prijateljstvo, uspješan dan u kojem smo zavirili u živote prijatnih stanovnika Akçaabata, topla hotelska soba sa kupatilom, topla voda, suha odjeća i pun stomak.