Lutanja: Gornji Hrgovi - Lipici, Majevica - Srebrenik

Put pravo vodi prema Okresanici, četvrtom vrhu Majevice, ali mi zavijamo oštro udesno, u brdo, i nakon petnaestak minuta jako teškog uspona dolazimo do planinarskog doma Lipici gdje pravimo pauzu i vraćamo dušu u sebe. Vidik je prekrasan, naročito na jug gdje vidimo i Ozren i Konjuh a iz jedne udoline dim koji se uzdiže odaje Tuzlu. Dom je jako dobro uređen i održava se, ispred su natkrivene drvene klupe i igralište za djecu ali unatoč tome Lipici su pusti iako je subota.

AUTOR: Marko Matolić
OBJAVLJENO: 24.04.16 u 10:42
OSVJEŽENO: 24.04.16 u 10:42
http://bit.ly/26lTTbA
Bez nekih velikih priprema, savim iznenada, u jedno proljetno jutro, moj prijatelj Pero i ja krenuli smo u Majevicu. Auto smo parkirali ispred hotela Orion na Ormanici i krenuli uzbrdo prema Gornjim Hrgovima. Put jeste asfaltiran ali je uspon težak, vjerojatno i najteža dionica našeg dvadesetijedankilometarskog pješačenja. Na ulazu u selo je kapelica sa svetcem – rimskim vojnikom, najvjerojatnije sveti Florijan. Na tom mjestu prestaje onaj teški uspon i zahvalio sam svetcu iako nisam siguran koji je. Idemo desno od kapelice i prolazimo kroz selo. Gornji Hrgovi mi djeluju poprilično naseljeno ako ih uspoređujem s našim opustjelim posavskim selima. Imaju lijepu, nisku, novom ciglom zidanu crkvicu s krovom na dvije vode i betonskim visokim stubom na čijem vrhu je zvono. Iza crkvice se pruža jako lijep pogled.

U selu, uz sam put, nalazi se i simpatična etno avlija po imenu „Marojević“. Ispred nje je pasao travu zavezani konj koji se uznervozio kada nas je vidio. Pošto nas je čekao dug i neizvjestan put nismo se zadržavali ovdje. Tek smo zavirili u neke usputne kućice. 

Ubrzo nakon što smo prošli etno-avliju nestaje asfalta i mi pratimo nekakav potok uzvodno koji odjednom presijeca put. Ljudi koje susrećemo jako su ljubazni, potvrđuju nam da smo na dobrom putu i hrabre nas u našem poduhvatu. 

Nakon što smo preskočili potok pratimo skretanje lijevo koje uvija u planinu. Iako nema više asfalta ovdje počinju planinarske oznake Planinarskog društva „Majevica“ iz Srebrenika. Jako je bitno da ih pratite jer Majevica je prepuna raznih puteva i staza, mina da i ne spominjem, pa ne bi bilo ugodno izgubiti se u najdužoj planini u Bosni i Hercegovini.

Od sela do odmorišta Panjici ima dvadesetak minuta pješačenja po blagom usponu. Drvene klupe i stol na odmorištu natkriveni su ali i ovako i onako Panjici su u debelom hladu i odlično su mjesto za predahnuti. Hvalimo članove PD „Majevica“ jer je staza stvarno dobro označena i popraćena znakovima. Tako doznajemo da je sljedeće odredište Golaćko brdo i da je udaljeno 35 minuta hoda, no mi tamo stižemo za nekih dvadesetak minuta. 

Sa ovog brda pogled seže na dvije strane: prema Posavini, koja se gotovo cijela vidi i prema jugu gdje vidimo repetitor pokraj planinarskog doma Lipici – naše odredište, koji djeluje obeshrabrujuće daleko. Ali povratka nema.

Dionica od Golaćkog brda na početku je slabije označena jer je prati pretežno nisko raslinje pa se trudimo slijediti instikt i greben. Dolazimo do točke Begluci od koje kreće jako lijep put kroz visoku šumu bukve. Debela stabla izrezbarena su potpisima planinara ili, još vjerojatnije, stočara, jer miris ovaca se osjeća tokom cijelog puta. Put je također prekriven ovčjim izmetom i tragovima a na jednom dijelu, čini mi se, ima i otisaka šapa nekog manjeg medvjeda koji je možda slijedio ovce. 

S lijeve strane puta, niz greben, vidi se selo Rašljani a nakon točke Lazareva krčevina kreće dio grebena koji se zove Hajdučko brdo, i koji završava kod izvora Ivova voda (Hajdučka voda). Spuštamo se strmo do ovog izvora koji je kaptiran i preusmjeren pod simpatičan dvovodni krov sa kamenim stolom, klupama i uzidanim roštiljem ali, na žalost, zabacan smećem. Voda je ipak pitka i mi smo se dobro opskrbili njome. 

Slijedi jednoličan put grebenom kroz šumu, negdje suh, negdje kaljav, ali lijep, ugodan i hladan. Puše vjetar pa smo obukli i majice. Nakon nekoliko minuta pješačenja dolazimo do Ali-begovog mezara koji se nalazi s desne strane puta, nekih desetak metara u šumi. To je grob okružen vijencom krupnijeg, neobrađenog kamena i jednim velikim, amorfnim kamenom na uzglavlju. Sa strane je vidljivo nekakvo urezivanje ali zbog pješčara, karakterističnog kamena koji čini Majevicu i kojeg kiša lako sapire, natpis je nečitak. Naprijed je ipak neki vrli pisac u novije vrijeme urezao ALI-BEG na latinici. Nedaleko odatle, također dublje u šumi, s desne strane, kada se prođe točka Breze i Ravna kosa, treba da ima i Babin, odnosno Kraljičin kamen koji je valjda također neka starina, no zbog neopreza mi smo ga promašili. Pero mi skreće pažnju na ove duple nazive lokaliteta u Majevici kojih stvarno ima puno. 

Nakon što prolazimo točku Pijesak dolazimo do drvene vikendice sa stolom i tu pravimo pauzu. Ovaj dio šume čine borova stabla koja ne bi mogla biti starija od tridesetak godina i vjerojatno su zasađena namjenski nakon rata. Povučeni ovakvom šumom skrećemo sa staze, malo lutamo, ali na koncu ipak izbijamo na široku kaldrmu na Planama koju slijedimo dalje na jug.

Prolazimo pokraj točke Partizanski grob (nema nikakvog groba, provjerili smo) i dolazimo do izvora Kurtina voda iznad kojeg se nalazi betonski plato sa stolom i klupama. Na žalost, klizišta su razvalila plato i zatrpala izvor pošto se ovaj nalazio niz strmi greben nekih desetak metara.

Put pravo vodi prema Okresanici, četvrtom vrhu Majevice, ali mi zavijamo oštro udesno, u brdo, i nakon petnaestak minuta jako teškog uspona dolazimo do planinarskog doma Lipici gdje pravimo pauzu i vraćamo dušu u sebe. Vidik je prekrasan, naročito na jug gdje vidimo i Ozren i Konjuh a iz jedne udoline dim koji se uzdiže odaje Tuzlu. Dom je jako dobro uređen i održava se, ispred su natkrivene drvene klupe (krov je mogao biti malo višlji, umalo sam ga pokvario u dva navrata krhajući ga glavom) i igralište za djecu ali unatoč tome Lipici su pusti iako je subota. 

Kada smo povratili snagu nastavljamo dalje, ovaj puta nizbrdo. Staza s oznakama nakratko postaje čudna, kao da vodi kroz privatni posjed pa tako prolazimo kroz jedno dvorište ispred vikendice i nekih njiva, sve slijedeći planinarske oznake. No ubrzo izbijamo na put koji nas vodi do Gornjeg Srebrenika. Posjećujemo šejh Sinanovo turbe ali ne i tvrđavu jer već smo umorni a predstoji nam još puta. Spuštamo se podno tvrđave u Ćojluk, prolazimo pokraj ćojlućke džamije i stižemo u donji dio grada (ovu dionicu puta opisati ću naknadno, u zasebnom tekstu). Tamo pijemo vodu na Kiseljaku (prirodni mineralni izvor) i na novoj stanici kraj vatrogasnog doma hvatamo nekakav prepuni autobuščić kojim dolazimo do Oriona. Tamo pijemo kavu i autom krećemo kući oko 18.00 sati.