ESH u petak, 28. marta, otvara prvu samostalnu izložbu "Take three deep breaths" - Atelje Ismeta Mujezinovića

"Izloženi su radovi zadnje dvije godine tokom kojih se umjetnik bavio čudnovatim i okultnim, te posebno u Bosni i Hercegovini rasprostranjenim praznovjerjem i salijevanjem strave"

AUTOR: Alen Haman
OBJAVLJENO: 26.03.14 u 00:09
OSVJEŽENO: 26.03.14 u 00:09
http://bit.ly/1gzj16W
"Udahni tri puta duboko" je prva samostalna izložba tuzlanskog umjetnika Emira Šehanovića koja će biti postavljena u Ateljeu Ismeta Mujezinovića u petak 28. marta sa otvorenjem u 19:00. Postavku izložbe možete pogledati svakog petka od 15:00 do 18:00 i vikendom od 12:00 do 16:00, sve do nedelje 20. aprila.

Kustos izložbe Sandra Bradvić:

Međunarodna Galerija Portreta Tuzla ima zadovoljstvo najaviti prvu samostalnu izložbu tuzlanskog umjetnika Emira Šehanovića (*1981) u Ateljeu Ismeta Mujezinovića. Izloženi su radovi zadnje dvije godine tokom kojih se umjetnik bavio čudnovatim i okultnim, te posebno u Bosni i Hercegovini rasprostranjenim praznovjerjem i salijevanjem strave. Iako je se vizualno značajno udaljio od svoje prvobitne orijentacije kao ulični umjetnik, teme i materijali su i dalje preuzeti iz života. I najnoviji radovi djeluju direktni i zrače mistično-magičnom aurom, koja istovremeno djeluje zbunjujuće, neshvatljivo, dirljivo i razoružavajuće.

Šehanovićev izražaj je danas oblikovan nizom različitih umjetničkih polja djelovanja u kojima se kreće. Za svoje rane murale je učešćem u brojnim festivalima ulične umjetnosti kao što je MUU u Zagrebu ili Škver u Malom Lošinju stekao međunarodno priznanje i dobio nekoliko nagrada kao grafički dizajner. Njegove psihodelične i nadnaravne digitalne kolaže i tekstili su objavljeni kao editorijali u poznatim međunarodnim časopisima dizajna i na modnim blogovima.

Za nove radove pored vec koristenih materijala i tradicionalnih mustri eksperimentirao je tekstilima koje je sam dizajnirao. Nastali su uobičajeno obskurni trodimenzionalni radovi koje nije moguće definitivno odrediti kao zidnu oblogu, kolažu ili skulpturu.
Razlog Šehanovićevog kretanja duž granice između primijenjene i vizuelne, te ulične umjetnosti može biti činjenica da je autodidakt. Inspiracija mu oduvijek dolazi iz neposrednog okruženja, te za provedbu svojih predstava koristi ono najbliže što ga okružuje. Umjesto da koristi medij kroz koji posredno posmatra i predstavlja svijet, materijal postaje medij, a medij materijal. Rani, figurativni crteži na otvorenom se stapaju sa nosećom arhitekturom: stepenice postaju zubi, zgrada postaje antropomorfsko biće, djelo postaje genius loci koji je moguće iskusiti i koji isto kao i naivni i jednostavni umjetnički izraz djeluje afirmativno i arhaično.

Šehanović je stekao međunarodno priznanje sa svojim muralima koje nije više samo radio na napuštenim industrijskim objektima i fasadama zgrada svog grada Tuzle, već sve češće na vanjskim zidovima i unutrašnjim prostorijama međunarodnih muzeja i galerija. Radovi kao što su Tigrich against Tigrich (2010) i Forever Tiger (2010) su bili zidni i podni crteži velikog formata u crno-bijelim tonovima i obliku tepiha. Na osnovu mjesta svoje instalacije, na podu ili zidu, podsjećali su na tradicionalne bosanske ćilime i zidne tapiserije koje se u Bosni i Hercegovini mogu naći u skoro svakom domaćinstvu. Smanjena paleta boja, atipično izabrani životinjski predmet tigra, te rad koji se čini crtan dječijom rukom izdvajaju djelo iz njegovog tradicionalnog konteksta i daju mu vrlo moderan grafički izražaj, kao što to prakticiraju određene “funzine” zajednice.

Sa serijom radova Zumra, iz koje su neki izloženi u Ateljeu Ismeta Mujezinovića, Šehanović ljudskim portretom uvodi u temu kulta predaka i okultizma. Kao uzor za kolaže koristi analogne i digitalne crno-bijele fotografije koje pronalazi na buvljim pijacama ili na internetu i koje potom prerađuje. Oblici i boje koji djeluju organski, a sa kojima izobličava lica određenih figura, posjeduju jak utisak dubine i privlačnost kojom posmatrača doslovno uvlače u drugu dimenziju, paralelni ili čak podzemni svijet iz kog se čini da potiču. Opresivno pokrivene glave figurama daju auru jezivog, užasnog i neugodnog. Posebno digitalne kolaže koje su na osnovu prenošenja crno-bijelog pigmenta na bjeličasto glazirane plate od špere dobile svoj prostorni oblik, djeluju poput sablastnih, blasfemičnih ikona koje upućuju na svijet okultizma i crne magije.

Radovi predstavljeni u Tuzli svi kruže oko takozvanog “salijevanja strave”, vrlo rasprostranjenog paganskog običaja liječenja u Bosni i Hercegovini. Cilj liječenja je oslobađanje pacijenta od strahova, trauma i unutrašnjeg pritiska i omogućavanje olakšanja. Obzirom na alate koje koristi iscjeljiteljica tokom tretmana – kao što su različita platna i olovo –, ali i na osnovu vlastitog interesa za tekstilni dizajn, umjetnik je radio i sa tradicionalnim i sa lično izrađenim tekstilnim mustrama.

Većina radova je nastala iz slojeva materijala koji su naneseni jedan preko drugog i koji se međusobno prožimaju. U pažljivo aranžiranoj kompoziciji Djinn I (2013) bijela plahta izobličava životinjska tijela oslikana na zidnoj tapiseriji i pri tome imitira one oblike olova koji nastaju tokom tretmana. Olovo se zagrijava na vatri, baca u hladnu vodu i poprima oblik iz kojeg iscjeljiteljica očitava stravu pacijenta i na osnovu toga tumači koji problemi ga muče. Kako bi bio zaštićen od komadića olova koji ostavljaju tragove i rupe u tkanini, pacijent je pokriven. Glasni tresak do kojeg dolazi pri dodiru vrućeg olova i hladne vode se stoga pojavljuje naglo i neočekivano i putem potresa uzrokovanog zastrašenjem ponovo uspostavlja unutrašnju ravnotežu.

Zatim se pacijent zamoli da tri puta duboko udahne. Svi poznajemo djelovanje dubokog udisanja i izdisanja: Prilikom udisanja se koncentriramo na vlastitu unutrašnjost, a prilikom izdisanja svjesno odbacujemo teret. To donosi olakšanje i oslobađa. 

Predajemo se.