Meša Selimović - Nije čovjek ono što misli, već ono što čini

"Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti. Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast, a može postati pogubno ako se predstavi kao jedino dobro”

AUTOR: Antonio Jurić
OBJAVLJENO: 26.04.14 u 13:56
http://bit.ly/1nvkNc7
Na današnji dan, prije 104 godine rođen je jedan od najvecih pisaca sa ovih prostora, Tuzlak, Mehmedalija Meša Selimović.
 
Rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1930. upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska književnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je 1936. postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. 

Do kraja Drugog svjetskog rata bio je pripadnik Narodnooslobodilačkog pokreta, između ostalog i politički komesar Tuzlanskog odreda. Nakon rata je obavljao značajne političke i kulturne funkcije i to kao nastavnik Više pedagoške akademije u Sarajevu i tek osnovanom Sarajevskom univerzitetu. Bio je direktor Bosnafilma, Narodnog pozorišta u Sarajevu i glavni i odgovorni urednik izdavačke kuće Svjetlost. Nakon što je penzionisan 1971. zbog sukoba s tadašnjim političkim rukovodstvom BiH, napustio je Sarajevo i sa porodicom se preselio u Beograd
 
Djela
 
Meša Selimović spade u najistaknutije pisce jugoslovenske književnosti koji je stvarao u drugoj polovini 20. vijeka.

Poslije prve knjige, zbirke pripovedaka "Prva četa“ (1950), s temom iz NOB-a, objavljuje roman "Tišine“ (1961). Slijede knjige, zbirka pripovjedaka "Tuđa zemlja“ (1962) i kratki poetski roman "Magla i mjesečina“ (1965).
 
"Derviš i smrt“ (1966) kritika je odmah oduševljeno pozdravila kao izuzetno djelo. Ovaj roman je napisan kao reakcija na tadašnji Titov režim koji se vrlo često obračunavao sa političkim osuđenicima. Pisci iz Bosne i Hercegovine predložili su da se Meša ovim romanom kandiduje za Nobelovu nagradu za književnost.
 
Roman "Tvrđava“ (1970) vraća nas u još dalju prošlost, u 17. vijek. "Tvrđava“ je tu i stvarnost i simbol, a kao simbol ona je "svaki čovjek, svaka zajednica, svaka ideologija" zatvorena u samu sebe. Kao i prethodni roman i "Tvrđava" je ispunjena vjerom u ljubav, koja je shvaćena kao most što spaja ljude, bez obzira na različitost uverenja, civilizacija i ideologija.
 
Nakon romana "Ostrvo“ (1974) koji obrađuje teme iz savremenog života, slijede djela: "Djevojka crvene kose“, "Pisci, mišljenja i razgovori“, "Za i protiv Vuka“, "Krug“ i "Sjećanja“ (1976). Ovo posljednje djelo je autobiografsko. U njemu Meša opisuje mnoge važne događaje i ličnosti koje su na njegov život uticale i ostavile neizbrisiv trag.

Selimović je umro 11. jula 1982. a sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

"Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti. Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast, a može postati pogubno ako se predstavi kao jedino dobro” (Meša Selimović – Tvrđava).