Dr. Zlatan Begić o neustavnosti Zakona o stečaju F BiH: Država mora sanirati posljedice neustavne pljačke

Historijskom presudom Ustavnog suda koja je jednoglasno donesena i danas objavljena definitivno je, na najvišoj sudskoj instanci u F BiH, potvrđeno da su čitavih deset godina radnici u ovom entitetu brutalno i neustavno PLJAČKANI uz svesrdnu podršku institucija vlasti koje su čak donosile i neustavne zakone, a sve poradi pljačke radnika u stečajnim postupcima i bogaćenja političko-tajkunsko-porodičnih elita

AUTOR: Mirza Begić
OBJAVLJENO: 18.01.17 u 11:39
OSVJEŽENO: 18.01.17 u 11:39
http://bit.ly/2j8vwuh
Presudom Ustavnog suda F BiH, koja je donesena jednoglasno proglašen je neustavnim Zakon o stečajnom postupku F BiH. 

Ovom presudom dva člana Zakona o stečajnom postupku (33. i 40.) koji su propisivali da radnik u firmi u stečaju može primati platu samo osam mjeseci i to minimalnu proglašena su neustavnim. 

Podnositelj Zahtjeva za ocjenu ustavnosti Zakona je potpredsjednik Federacije BiH Milan Dunović, a simptomatično je to što je za donošenje presude bilo potrebno šest mjeseci nakon čega se još deset mjeseci čekalo na objavu iste.

Izdvojićemo reakciju Profesora Ustavnog prava na Univerzitetu u Tuzli, dr. Zlatana Begića, koji je na svom facebook nalogu pozdravio odluku Ustavnog suda Federacije BiH i osudio nepotrebno odugovlačenje sa procesom i objavom presude.

Izjavu dr. Begića prenosimo u cijelosti

"Historijskom presudom Ustavnog suda koja je jednoglasno donesena i danas objavljena definitivno je, na najvišoj sudskoj instanci u Federaciji BiH, potvrđeno da su čitavih deset godina radnici u ovom entitetu brutalno i neustavno PLJAČKANI uz svesrdnu podršku institucija vlasti koje su čak donosile i neustavne zakone, a sve poradi pljačke radnika u stečajnim postupcima i bogaćenja političko-tajkunsko-porodičnih elita.

To, dakle, više nisu glasine, to nije zlonamjerno politiziranje to je konačna ISTINA nesporno utvrđena u postupku pred Ustavnim sudom. Time je konačno udaren pečat vječnog srama na bestidne politike i lidere nedemokratske, tajkunske i stranačko-politikantske tvorevine poznate pod nazivom "dejtonska BiH".

Ostaje pitanje zbog čega je predsjednik Ustavnog suda Federacije čitavih 10 mjeseci skrivao navedenu presudu, dajući time prostor i vrijeme koaliciji zvanoj "stabilnost u Bošnjaka", da donese potpuno novi Zakon o stečajnom postupku (procedura u toku, ali na sreću nije dovršena!) u koji su prepisali odredbe iz starog Zakona a koje je Ustavni sud oglasio neustavnim (a na osnovu kojih je provedena brutalna pljačka radnika!)? Riječ je o jeftinom manevru tzv. "majstora procedure“ koji bi eventualnim donošenjem novog Zakona (u kojem su vrli predstavnici Boga i naroda zapisali iste neustavne odredbe iz starog Zakona sa ciljem dalje pljačke!) pokušali obesmisliti odluku o neustavnosti STAROG Zakona koji bi donošenjem NOVOG Zakona prestao da važi, čime bi se obesmislila i navedena historijska odluka Ustavnog suda kako ranije rekoh.

Da li je to dokaz da je kriminalno-porodično-tajkunsko-stranačka hobotnica pružila svoje krake sve do bivšeg predsjednika Ustavnog suda (u stvari presuda je objelodanjena tek nakon što je na čelo ove institucije došla nova predsjednica!)?

Još koliko sutra protiv ovog gospodina će biti inicirano pokretanje procedure za utvrđivanje odgovornosti!

Nažalost, do sada smo imali prikrivanje dokaza, a sada izgleda imamo i prikrivanje sudskih presuda!?

Kako god, meni je bila izuzetna čast što sam u ovom postupku pred Ustavnim sudom bio zastupnik potpredsjednika Federacije gospodina Dunovića na volonterskoj osnovi (pro bono) i što sam autor zahtjeva za ocjenu ustavnosti navedenog Zakona. Zahvaljujem potpredsjedniku Dunoviću, izvanrednom čovjeku sa kičmom i karakterom, vrijednom poslaniku Mahir Mešalicu, te posebno Sakib Kopicu i Tanoviću koji su inicirali ovaj postupak!!!

Na potezu je država koja MORA da sanira posljedice desetogodišnje neustavne pljačke, jer ukoliko to ne uradi zauvijek će izgubiti legitimitet svog postojanja!

SMRT FAŠIZMU!"

U PRILOGU JE CJELOVIT TEKST PODNESKA USTAVNOM SUDU, PA KOGA ZANIMA MOŽE DA PROČITA U ČEMU SE SASTOJALA NEUSTAVNOST NA KOJOJ JE ZASNOVANA NAJVEĆA PLJAČKA NA OVIM PROSTORIMA JOŠ OD PROVALE BARBARA:

BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
POTPREDSJEDNIK FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
USTAVNOM SUDU FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

PREDMET: Zahtjev za ocjenu usklađenosti člana 33. i člana 40. Zakona o stečajnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03, 33/04, 47/06) sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine

Na osnovu člana IV.C.3.10 (2) a) Ustava Federacije BiH, podnosim zahtjev za ocjenu usklađenosti člana 33. i člana 40. Zakona o stečajnom postupku sa članovima II.A.2 (1) c) d) k) l), članom VII.3 Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 1. Protokola 1. i članom 1. Protokola 12. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članom 6. stav 1., čl. 13. i 14. iste Evropske konvencije, članom 6. stav 1. i članom 7, (a) (i) i (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim socijalnim i kulturnim pravima, te Aneksom na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine.

O b r a z l o ž e n j e

Osporavanom odredbom člana 33. stav 2. Zakona o stečajnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (dalje: Zakon o stečajnom postupku) propisano je kako slijedi: „Prije ostalih stečajnih povjeritelja, ali poslije povjeritelja iz stava 1. ovog člana namiruju se zaposlenici stečajnog dužnika sa potraživanjima iz radnog odnosa za posljednjih osam mjeseci do dana otvaranja stečajnog postupka, a u visini najniže plate za svaki mjesec, obračunate prema Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije i doprinosima u skladu sa zakonom. Isto vrijedi i za plaćanje naknada štete za povrede na radu koje se isplaćuju u punom iznosu.“

Dakle, osporavanom odredbom navedenog člana utvrđeno je da zaposlenici stečajnog dužnika imaju pravo namirivanja potraživanja iz radnog odnosa isključivo za poslednjih osam mjeseci, računajući do dana otvaranja stečajnog postupka, a u visini najniže plate za svaki mjesec obračunate prema Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije BiH i doprinosima u skladu sa zakonom. Na isti način, i sa istim vremenskim ograničenjem, regulisano je i pravo na naplatu naknada štete za povrede na radu koje se, međutim, isplaćuju u punom iznosu.

Time je, na prvom mjestu, povrijeđeno pravo na neometano uživanje imovine zaposlenika stečajnog dužnika zajamčeno članom II.A.2 (1) k) Ustava Federacije BiH, te članom 1., Protokola 1., Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Evropska konvencija). Na ovom mjestu bitno je podsjetiti na odredbu člana VII.3 Ustava Federacije BiH koja glasi: „Međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji BiH, te opća pravila međunarodnog prava čine dio zakonodavstva Federacije BiH. U slučaju nesaglasnosti međunarodnog ugovora, odnosno sporazuma i zakonodavstva, preovladava međunarodni ugovor, odnosno sporazum.“

S tim u vezi, u ovom slučaju od velike važnosti su odredbe Evropske konvencije i njenih protokola, kao i odredbe drugih međunarodnih ugovora koji su na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji BiH. U tom smislu potrebno je, na prvom mjestu, ukazati na odredbu člana 1. Protokola 1. Evropske konvencije. Data odredba u relevantnom dijelu glasi: „Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.“

Da bi se dokazala povreda prava na neometano uživanje imovine, na prvom mjestu je potrebno dokazati postojanje konkretne imovine. U tom smislu, nužno je ukazati na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (dalje: Evropski sud) i njegovu jurisprudenciju, prema kojoj “imovina“ u smislu člana 1., Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, može biti ili “postojeća imovina“ ili “dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima barem “legitimno očekivanje“ da će ih realizovati.

U dosadašnjoj praksi Evropskog suda postoji bogata praksa u vezi sa zaštitom prava na neometano uživanje imovine iz Protokola 1. Evropske konvencije, te se ovo pravo u njegovoj praksi široko tumači i primjenjuje. To govori o značaju objekta zaštite kako u pogledu zaštite prava iz radnog odnosa, tako i u smislu uspostavljanja pravne sigurnosti stečene imovine i nosilaca vlasničko-pravnih ovlaštenja u uslovima savremenog tržišnog privređivanja i natjecanja. U skladu sa ustaljenom praksom Evropskog suda, potraživanja iz radnog odnosa postavljaju se kao imperativ koji mora da se poštuje bez izuzetka, bilo da je riječ o poslovnim subjektima u stečajnom postupku, ili mimo njega. Riječ je o potraživanjima koja, prema praksi datog suda, čine objekat zaštite u smislu Protokola 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, javna vlast dužna je da poduzme sve neophodne mjere kako bi osigurala neometano uživanje imovine stečene radom u vidu naknade za rad (plate) i drugih naknada koje pripadaju licima koja se nalaze u radno-pravnom odnosu. U pojedinim slučajevima, Evropski sud je obavezao javnu vlast da iz vlastitih sredstava namiri potraživanja zaposlenika iz radnog odnosa sa privatnim poslodavcem, sve sa pripadajućim zateznim kamatama, iz razloga što je javna vlast propustila da preduzme sve neophodne mjere kako bi osigurala neometano uživanje imovine stečene u radno-pravnom odnosu (vidi: slučaj Zarkov protiv Srbije). Suprotno tome, javna vlast u Federaciji BiH arbitrarno se umiješala u odnose između stečajnog dužnika i njegovih zaposlenika na način da je osporavanom odredbom člana 33. stav 2. Zakona o stečajnom postupku ograničila, čak, i mogućnost prijavljivanja ukupnih potraživanja iz radnog odnosa zaposlenika stečajnog dužnika.

Nesumnjivo je, dakle, da potraživanja iz radnog odnosa čine nesporni dio imovine lica koja se nalaze u radnom odnosu - uključujući i zaposlenike stečajnog dužnika u konkrektnom slučaju, te je nesporno da u tim slučajevima postoji sasvim konkretno legitimno očekivanje lica u svojstvu zaposlenika na realizaciju potraživanja iz radnog odnosa. U tom kontekstu, nesporna je obaveza javne vlasti da osigura objektivnu mogućnost efikasne zaštite takve vrste potraživanja pod svim okolnostima, uključujući i okolnost nastupanja stečajnog postupka (vidi: slučajeve Jovanović i drugi protiv Srbije, Mečava protiv Srbije, Zarkov protiv Srbije) .

Interesantno je da je izvorni tekst Zakona o stečajnom postupku, koji je donesen 2003. godine, omogućavao zaposlenicima stečajnog dužnika ostvarivanje njihovog prava na imovinu u punom iznosu ugovorene, a neisplaćene plate za čitav period trajanja radno-pravnog odnosa unutar kojeg poslodavac nije izvršavao tu svoju obavezu. Naknadnom intervencijom, odnosno donošenjem Zakona o izmjenema i dopunama Zakona o stečajnom postupku iz 2006. godine, bitno je ograničeno pravo na neometano uživanje imovine zaposlenika stečajnog dužnika stupanjem na snagu osporavane odrebe ovog Zakona.

Zakonodavac je, na ovaj način, nelegitimnom intervencijom koja nema razumno opravdanje, ograničio pravo na neometano uživanje imovine zaposlenika, i to po dva osnova:

Na prvom mjestu, ograničenje se tiče visine plata koje zaposlenici stečajnog dužnika mogu potraživati u stečajnom postupku. Zakonodavac je osporavanom odredbom člana 33. stav 2. Zakona o stečajnom postupku oslobodio stečajnog dužnika obaveze da zaposlenicima isplati plate u prethodno dogovorenoj visini, odnosno u visini koja je bila utvrđena važećim ugovorom o radu, te je utvrdio pravo zaposlenika stečajnog dužnika na prijavu potraživanja u visini koja odgovara najnižoj plati, obračunatoj prema Općem kolektivnom ugovoru za područje Federacije BiH. Time je pravo na imovinu zaposlenika stečajnog dužnika ograničeno, ili može biti ograničeno, u budućim slučajevima otvaranja stečajnih postupaka za sasvim konkretan novčani iznos koji je jednak razlici između stvarno zarađene, odnosno prethodno ugovorene plate i minimalne plate za period od 8 (osam) mjeseci do dana otvaranja stečajnog postupka.

Osim toga, kako se vidi iz osporavane odredbe navedenog Zakona, zakonodavac je u ograničavanju legitimnog prava na imovinu zaposlenika stečajnog dužnika otišao i korak dalje, te je vremenski ograničio pravo potraživanja iz radnog odnosa zaposlenicima stečajnog dužnika na poslednjih 8 (osam) mjeseci do dana otvaranja stečajnog postupka.

Zakonodavac je pri tome posebno zanemario mogućnost, koju nije smio da zanemari – a koja je u većini slučajeva činjenica koja odgovara realnom stanju stvari „na terenu“, da su zaposlenici stečajnog dužnika uredno izvršavali svoje obaveze iz radnog odnosa definisane ugovorom o radu u periodu koji višestruko nadilazi period od 8 (osam) mjeseci propisan osporavanom odredbom člana 33. stav 2. navedenog Zakona, te da je riječ o stečenim pravima do čije realizacije nije došlo zbog neizvršavanja obaveza od strane poslodavca. U velikom broju slučajeva odgovorne osobe koje su predstavljale i zastupale poslodavca u periodu prije otvaranja stečajnog postupka, a koje su uglavnom i vlasnici poslovnih subjekata u stečaju, svakim neisplaćivanjem plata nezakonito su uvećavale svoju imovinu upravo za iznos ugovorenih i zarađenih a neisplaćenih plata te su, u skladu sa osporavanom odredbom člana 33. stav 2. navedenog Zakona, stekli mogućnost da imovinu stečenu na taj način neometano uživaju i dalje.

Inače, pozitivnim pravnim propisima javna vlast u Federaciji BiH u cijelosti je zaštitila privatnu imovinu vlasnika poslovnog subjekta u stečaju, odnosno imovinu pravnog lica u privatnom vlasništvu koje se pojavljuje u ulozi osnivača/vlasnika/suvlasnika poslovnog subjekta u stečaju - tamo gdje je to slučaj. Riječ je o imovini koja je godinama značajno uvećavana za iznos zarađenih a neisplaćenih plata i drugih naknada zaposlenika, te neuplaćenih poreza i doprinosa i drugih obaveza - dakle na neustavan i nezakonit način, njenim neometanim prelijevanjem direktno u privatnu imovinu vlasnika poslovnog subjekta u stečaju ili u imovinu drugog pravnog lica koje se pojavljuje u ulozi osnivača/vlasnika/suvlasnika poslovnog subjekta nad kojim je pokrenut stečajni postupak. Tako, u skladu sa važećom legislativom, vlasnik poslovnog subjekta u stečaju, koji se u pravilu pojavljuje i kao njegov rukovodilac i odgovorno lice, ne odgovara za namirenje obaveza u stečajnom postupku svojom privatnom imovinom, odnosno imovinom drugog pravnog lica u privatnom vlasništvu koje se pojavljuje u ulozi osnivača/vlasnika/suvlasnika poslovnog subjekta u stečaju - tamo gdje je to slučaj. U stvari, osporavanom odredbom člana 33. stav 2. Zakona o stečajnom postupku kreiran je najvažniji preduvjet za nezakonito uvećanje imovine privatnih lica - vlasnika poslovnih subjekata na teret njegovih zaposlenika, te na teret javnih fondova penzionog i zdravstvenog osiguranja. Tako je ovom odredbom navedenog Zakona javna vlast na arbitraran način i bez razumnog opravdanja ograničila pravo na prijavu potraživanja iz radnog odnosa zaposlenicima stečajnog dužnika na period od 8 (osam) mjeseci od dana otvaranja stečajnog postupka, i to u visini iznosa minimalne plate za teritorij Federacije BiH. Istovremeno je javna vlast propustila da na jednako nedvosmislen, precizan i imperativan način propiše obavezu otvaranja stečajnog postupka u roku koji ne bi bio duži od utvrđenog vremenskog perioda za koji zaposlenici stečajnog dužnika imaju pravo prijaviti svoja potraživanja u stečajnom postupku (ne duže od 8 (osam) mjeseci) počev od dana nastupanja platežne nesposobnosti. Time bi se uspostavio nužan i pravičan normativni balans temporalnog karaktera između realnih potraživanja i mogućnosti njihovog prijavljivanja i namirenja u ostavljenom roku - što je bilo prijeko potrebno u kontekstu osiguranja Ustavom i Protokolom 1. Evropske konvencije garantovanog prava na neometano uživanje imovine.

Umjesto toga, javna vlast pokretanje stečajnog postupka u spornom Zakonu nije vezala ni za kakav rok koji bi bio imperativne naravi, kao što je to vrlo precizno uradila u slučaju potraživanja zaposlenika stečajnog dužnika u stečajnom postupku, nego je pokretanje stečajnog postupka normirala na način koji omogućava višegodišnje poslovanje poslovnih subjekata koji ne izmiruju obaveze prema zaposlenicima i javnim fondovima - što je široko prisutno u praksi. Pri tome je omogućeno neometano prelijevanje sredstava od neisplaćenih plata, naknada, poreza i doprinosa u periodu prije otvaranja stečajnog postupka direktno u privatnu imovinu vlasnika poslovnog subjekta u stečaju ili prelijevanje tako stečenih sredstava u imovinu drugog pravnog lica/preduzeća u privatnom vlasništvu koje se pojavljuje u ulozi osnivača/vlasnika/suvlasnika poslovnog subjekta nad kojim je pokrenut stečaj. Takvo prelijevanje sredstava u pravilu dovodi do potpunog iscrpljivanja imovine poslovnog subjekta te, na koncu, i do otvaranja stečajnog postupka radi naraslih dugovanja. Zahvaljujući tome, stečajna masa na dan otvaranja stečajnog postupka u pravilu je u stanju koje ne omogućava namirenje dugovanja prema zaposlenicima stečajnog dužnika, čak, i za Zakonom utvrđeni period od 8 (osam) mjeseci. Bitno je napomenuti da se u ulozi stečajnih povjerilaca pojavljuju i javni fondovi, ali i brojni drugi poslovni subjekti (dobavljači, kooperanti itd.) koje nemogućnost namirenja iz stečajne mase dovodi u nezavidan položaj u smislu daljeg opstanka na tržištu. Dakle, riječ je o uzročno-posljedičnom nizu čiji prauzrok se nalazi u osporavanoj odredbi člana 33. stav 2. Zakona o stečajnom postupku kojom je učinjen prvi i najvažniji korak u kreiranju ambijenta za dolozno ponašanje u smislu mogućnosti iskorištavanja radne snage na način koji uključuje izbjegavanja isplate plata i drugih naknada zaposlenicima u fazi stečajnog postupka.

U vezi sa prethodnim, vrijedi ukazati na član 6. stav 3. Zakona o stečajnom postupku kojim je propisano: „U pravilu smatra se da je stečajni dužnik platežno nesposoban ako u neprekidnom trajanju od 30 dana ne izmiruje svoje dospjele novčane obaveze.” Javna vlast kod normiranja prava zaposlenika u stečajnom postupku nije koristila termin "u pravilu", nego je nedvosmisleno, precizno i imperativno postavila granice u pogledu mogućnosti namirenja njihovih potraživanja na rok od 8 (osam) mjeseci od dana otvaranja stečajnog postupka, i to u visini minimalne plate. Suprotno tome, platežnu nesposobnost kao uzrok otvaranja stečajnog postupka javna vlast normirala je na pretjerano ekstenzivan način uvođenjem u legislativu odrednice "u pravilu". To znači da propisana obaveza pokretanja stečajnog postupka može, ali i ne mora da bude izvršena, te da i jedna i druga varijanta imaju uporište u Zakonu. Dakle, pokretanje stečajnog postupka, u kontekstu odredbi Zakona o stečajnom postupku, ne predstavlja obavezu imperativnog karaktera nastupanjem propisanih okolnosti, odnosno platežne nesposobnosti, nego je to prepušteno slobodnoj procjeni ovlaštenih lica - što je u kombinaciji sa osporavanom odredbom člana 33. stav 2. Zakona o stečajnom postupku imalo katastrofalne posljedice po prava zaposlenika poslovnih subjekata u stečaju, ali i po ukupan privredni život u Federaciji BiH. Na isti način, članom 6. stav 4. predmetnog Zakona predviđeno je da se može (ali ne mora!) pokrenuti stečajni postupak i u slučaju prijeteće platežne nesposobnosti, te je i to stvar slobodne procjene i/ili konkretnih interesa ovlaštenih lica. To je etabliralo praksu višegodišnjeg poslovanja bez isplaćivanja plata i drugih naknada zaposlenicima, poreza i obaveza prema javnim fondovima, te drugih obaveza. Sve to je, u slučaju privatnih poslodavaca, rezultiralo nezakonitim uvećanjem njihove privatne imovine na naprijed opisani način, te iscrpljivanjem imovine poslovnog subjekta čija stečajna masa, u pravilu, ne može da podnese izmirenje nastalih obaveza u stečajnom postupku zbog navedenih razloga.

Dakle, javna vlast je još u fazi legislativne aktivnosti propustila da poduzme sve neophodne mjere kako bi zaštitila Ustavom i Evropskom konvencijom (Protokol 1.) garantovana prava građana - u ovom slučaju pravo na neometano uživanje imovine zaposlenika stečajnog dužnika, a što je njena funkcija i prva ustavna obaveza. To je predstavljalo uzrok za dalje zloupotrebe.

U kontekstu navedenog, jasno je da nema razlike u pogledu obaveza privatnog i javnog poslodavca prema zaposlenicima u tržišnim uvjetima privređivanja, ali je potpuno nejasna intencija zakonodavca - pogotovo kada je riječ o opštem trendu privatizacije i registracije novih privatnih poslovnih subjekata u entitetu Federacija BiH i cijeloj državi. S tim u vezi, bitno je napomenuti da lice u ulozi privatnog poslodavca (bilo da se pojavljuje u ulozi vlasnika poslovnog subjekta u stečaju ili u funkciji vlasnika drugog poslovnog subjekta-pravnog lica koje je osnivač/vlasnik/suvlasnik pravnog subjekta u stečaju) prema važećim propisima ne odgovara svojom privatnom imovinom za obaveze poslovnog subjekta u stečaju, nego se zaposlenici stečajnog dužnika mogu namiriti isključivo iz stečajne mase. U tom smislu, čini se da se javna vlast u Federaciji BiH potpuno nepotrebno umiješala u ove odnose propisivanjem ograničenja iz osporavane odredbe člana 33. stav 2. Zakona o stečajnom postupku. Imajući u vidu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koja je apsolutno na strani zaposlenika po pitanju potraživanja iz radnog odnosa, u slučaju utuženja pred ovim Sudom po osnovu pojedinačnih tužbi odgovornost za obaveze privatnih poslodavaca prema njihovim zaposlenicima nastale tokom radnog odnosa nesumnjivo bi preuzela država. Naime, pri postojećem stanju legislative, privatni poslodavac bi bio oslobođen bilo kakve odgovornosti, za njegove obaveze bi odgovarala javna vlast/država koja, ne samo da nije preduzele sve neophodne mjere kako bi se zaštitilo pravo na neometano uživanje imovine garantovano Protokolom 1. Evropske konvencije, nego je legislativnom intervencijom spriječila, čak, i mogućnost prijavljivanja ukupnih potraživanja zaposlenika stečajnog dužnika, iako njihovo namirenje isključivo zavisi od stanja stečajne mase. To posebno dobija na značaju ako se uzmu u obzir podaci Udruženja stečajnih upravnika BiH prema kojima trenutno oko 30 hiljada firmi u BiH ispunjava uslove za stečaj, uslijed čega bi značajan broj zaposlenika bio oštećen u svom pravu na neometano uživanje imovine primjenom osporavane odredbe Zakona o stečaju, te time i aktivno legitimisan za eventualno utuživanje - sve do konačne instance, što je Evropski sud za ljudska prava. Ovdje, također, valja pomenuti i veliki broj zaposlenika stečajnog dužnika koji su oštečeni primjenom osporavanih odredbi Zakona o stečajnom postupku u proteklom periodu.

Dakle, riječ je o intervenciji zakonodavne vlasti Federacije BiH sa kojom je, na svojevrstan način, legitimisan nezakoniti put sticanja imovine za određenu grupu pojedinaca u funkciji poslodavca, a na štetu zaposlenika stečajnog dužnika u stečajnom postupku. Pored toga što se ovakvom zakonskom regulativom direktno krše odredbe Protokola 1. Evropske konvencije i drugih međunarodnih akata, koji su na snazi u Federaciji BiH, te odgovarajuće odredbe Ustava Federacije BiH, ovakvo rješenje utvrđeno osporavanom odredbom člana 33. stav 2. Zakona o stečajnom postupku predstavlja podsticaj za dolozno i nezakonito ponašanje u budućim slučajevima mogućeg izbjegavanja i kršenja zakonskih obaveza od strane poslodavaca, a što ozbiljno ugrožava ustavne principe tržišnog privređivanja i pravne sigurnosti – koji također predstavljaju ustavne kategorije, te cjelokupan korpus prava iz radnog odnosa.

Pri donošenje navedene sporne odredbe Zakona o stečajnom postupku zakonodavac je također zanemario činjenicu da pravni sistem Federacije BiH, posebno radno-pravno zakonodavstvo ovog entiteta, obavezu isplaćivanja naknade za rad – plate zaposlenicima, postavlja kao imperativ za poslodavca. To proizilazi iz same prirode ovog odnosa, što nije potrebno posebno argumentirati. Suprotno ponašanje, odnosno zanemarivanje ove obaveze na strani poslodavca, čak je inkriminisano i kao krivično djelo, u skladu sa Krivičnim zakonom Federacije BiH. Javna vlast, ne samo da nije osigurala provođenje pozitivnog radnog zakonodavstva Federacije BiH u vezi sa obavezom isplaćivanja plata zaposlenicima za vrijeme trajanja radno-pravnog odnosa prije otvaranja stečajnog postupka, što je obaveza obligatorne naravi, nego je zakonodavna vlast ovog entiteta naknadnim izmjenama Zakona o stečajnom postupku značajnim dijelom ograničila pravo na imovinu zaposlenika stečajnog dužnika na naprijed navedeni način.

Ograničenje utvrđeno osporavanom odredbom člana 33. stav 2. navedenog Zakona nije imalo legitimni cilj, niti se bilo kakav legitimni cilj može pravdati ograničenjem ovog prava imovinske naravi. Osim toga, Parlament Federacije BiH u postupku donošenja osporavane odredbe Zakona o stečajnom postupku nije utvrdio poseban javni interes kako bi se ovakvo ograničavanje prava na neometano uživanje imovine zaposlenika stečajnog dužnika moglo smatrati razumnim, odnosno proporcionalnim legitimnom cilju koji se ograničavanjem želi postići, niti je uopšte definisan legitimni cilj ograničavanja in concreto. Pri tome, također, treba imati u vidu da zakonodavac nije apsolutno neograničen u vlastitoj procjeni ove proporcionalnosti, te bi u svakom konkretnom slučaju bilo kakvog ograničavanja ljudskih prava i sloboda propisanih Evropskom konvencijom i njenim Protokolima morao pružiti valjane argumente i dokaze koji bi išli u prilog potrebi takvog ograničavanja. Na ovoj argumentaciji redovno se insistira u praksi Evropskog suda u slučajevima preispitivanja legitimnosti ograničavanja ljudskih prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom i njenim Protokolima.

U smislu navedenog potrebno je razmotriti i neka uporedno-pravna rješenja demokratskih zemalja - članica Evropske unije. Tako npr., vrijedi uputiti na legislativu i praksu susjedne Hrvatske koja je odnedavno članica Evropske unije. Respektujući prava građana iz Evropske konvencije i njenih Protokola, uključujući i Protokol 1., u Republici Hrvatskoj je na snazi Zakon o stečaju kojim je omogućeno, ne samo zaposlenicima stečajnog dužnika, već i bivšim zaposlenicima stečajnog dužnika koji u momentu otvaranja stečajnog postupka nisu bili u radnom odnosu kod stečajnog dužnika da, bez ikakvog vremenskog ili kakvog drugog ograničenja, prijave i potražuju sva svoja potraživanja iz radnog odnosa prema stečajnom dužniku u punom bruto iznosu, uključujući i otpremnine do iznosa propisanoga zakonom odnosno kolektivnim ugovorom, te potraživanja po osnovi naknade štete pretrpljene zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti. Rokovi unutar kojih se mora pokrenuti stečajni postupak imperativno su postavljeni, te je pokretanje stečaja utvrđeno kao službena dužnost državne Finansijske agencije, te drugih ovlaštenih subjekata, ukoliko poslovni subjekt u neprekinutom trajanju od 120 dana ne izvršava svoje obaveze. Osim toga, kako bi se spriječile zloupotrebe, zakonodavac u ovoj zemlji utvrdio je da se potraživanja prema poslovnom subjektu u stečaju namiruju, ne samo iz stečajne mase, već i iz privatne imovine vlasnika i odgovornih lica u tom subjektu. Slična rješenja su na snazi i u drugim demokratskim zemljama - članicama Evropske unije.

Pored navedenog, očigledno je da se osporavanom odredbom člana 33. stav 2. Zakona o stečajnom postupku, unutar zakonom i ugovorom o radu propisanih prava, obaveza i odgovornosti favorizira jedna strana u radno-pravnom odnosu – poslodavac, koji se spornom odredbom oslobađa od svoje odgovornosti u fazi stečajnog postupka, što stvara mogućnost budućeg doloznog ponašanja od strane poslodavaca koji djeluju na području Federacije BiH u sličnim slučajevima. Time je ujedno povrijeđeno pravo zaposlenika stečajnog dužnika na jednakost pred zakonom iz člana II.A.2 (1) c) Ustava Federacije BiH u pogledu izvršavanja njihovih prava, obaveza i odgovornosti koji čine sadržaj radno-pravnog odnosa, u odnosu na poslodavca/stečajnog dužnika koji, u skladu sa osporavanom odredbom Zakona o stečajnom postupku, može da izbjegne svoje obaveze i odgovornosti u pogledu isplate značajnog dijela potraživanja iz ovog odnosa. Uspostavljanjem ovakvog, svojevrsnog debalansa u odnosima na relaciji poslodavac/stečajni dužnik – zaposlenik, koji bi trebali da se zasnivaju na međusobnoj komplementarnosti i izbalansiranoj proporciji međusobnih prava, obaveza i odgovornosti, vrši se i direktna diskriminacija zaposlenika stečajnog dužnika koji, za razliku od poslodavca/stečajnog dužnika svoje obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa moraju da izvršavaju. Na ovaj način prekršena je i odredba člana II.A.2 (1) d) Ustava Federacije BiH kojom se zabranjuje svaka diskriminacija po bilo kom osnovu, a koja se u ovom slučaju sastoji u favoriziranju jedne strane – poslodavca u pogledu mogućnosti ne/izvršavanja njegovih obaveza iz radno-pravnog odnosa na način koji implicira povredu prava na imovinu njegovih zaposlenika u fazi stečajnog postupka.

U tom smislu došlo je do povrede i člana 14. Evropske konvencije koji glasi: „Zabrana diskriminacije. Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacijepo bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugomišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovnostanje, rođenje ili drugi status.“

U istom kontekstu primjenjiva je i odredba člana 1. Protokola 12. Evropske konvencije koja glasi: „Opća zabrana diskriminacije. 1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ilisocijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. 2. Nikoga ne smiju diskriminirati javna tijela na bilo kojoj osnovi, kako je i navedeno u stavu 1.“

Jasno je da je u ovom slučaju, osporavanom odredbom člana 33. stav 2. Zakona o stečajnom postupku poslodavac, po osnovu statusa, neopravdano doveden u privilegovan položaj time što mu je omogućeno da svoje obaveze iz radno-pravnog odnosa izvrši samo djelimično, a u većini slučajeva i u manjem obimu u odnosu na ukupna potraživanja zaposlenika u stečajnom postupku. To predstavlja diskriminaciju zaposlenika stečajnog dužnika iz stava 2. člana 1. Protokola 12 Evropske konvencije počinjenu na osnovu odluke javnog tijela, odnosno Zakona o stečajnom postupku, kojeg je donio Parlament Federacije BiH u funkciji javnog tijela.

Ovim se također krši i pravo zaposlenika stečajnog dužnika na pravičan postupak pred sudom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ova odredba u relevantnom dijelu glasi: „Pravo na pravično suđenje. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.“
Stečajni postupak u osnovi je sudski postupak. Imajući u vidu osporavanu odredbu člana 33. stav 2. navedenog Zakona, ovaj postupak zasniva se na materijalnim normama kojima su bitno, arbitrarno i unaprijed ograničena prava zaposlenika stečajnog dužnika na način da je povrijeđeno njihovo pravo na imovinu, garantovano Protokolom 1. Evropske konvencije, drugim međunarodnim aktima na snazi u Federaciji BiH i odgovarajućim odredbama Ustava Federacije BiH. Takav postupak, koji počiva na ograničavanju legitimnih prava njegovih učesnika – pri čemu takvo ograničenje nema nikakvo razumno opravdanje, ne može se smatrati pravičnim postupkom u smislu navedene odredbe Evropske konvencije. To iz razloga jer sudskom organu, pred kojim se vodi postupak, nije data mogućnost bilo kakvog preispitivanja opravdanosti cjelokupnih potraživanja iz radnog odnosa zaposlenika stečajnog dužnika, već se uloga sudskog organa svodi na primjenu ove osporavane odredbe Zakona o stečajnom postupku, kojom se na nelegitiman način negiraju stečena prava širokog kruga učesnika u stečajnom postupku, odnosno prava zaposlenika stečajnog dužnika.

Ovakva pravna regulativa, sadržana u prethodno navedenoj osporavanoj odredbi, istovremeno, dovodi do povrede prava na djelotvoran pravni lijek lica koja se u stečajnom postupku pojavljuju, ili se mogu pojaviti u svojstvu zaposlenika stečajnog dužnika. S tim u vezi, relevantna odredba člana 13. Evropske konvencije glasi: „Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti.“

Suprotno ovoj odredbi zaposlenici stečajnog dužnika nemaju mogućnost ulaganja djelotvornog pravnog lijeka protiv akata donesenih unutar stečajnog postupka, zasnovanih na osporavanoj odredbi člana 33. stav 2. Zakona o stečajnom postupku, a kojima se rješava o njihovim potraživanjima na način kojim se bitno ograničavaju njihova prava iz Protokola 1. Evropske konvencije.

Konačno, osporavanom odredbom člana 33. stav 2. navedenog Zakona prekršen je i član II.A.2 (1) l) Ustava Federacije BiH, koji garantuje slobodu na rad, a koja se na ovaj način bitno ograničava. S tim u vezi, prekršen je i stav 1. člana 6. i član 7. (a) (i) i (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pravima koji garantuju pravo na rad i zarađivanje, i pravičnu zaradu.

Relevantna odredba člana 6. stav 1. ovog Pakta glasi: „Države članice ovog pakta priznaju pravo na rad, koje obuhvaća pravo koje ima svako lice na mogućnost zarađivanja kroz slobodno izabran ili prihvaćen rad, i poduzimaju odgovarajuće mjere za očuvanje ovog prava.“

Relevantne odredbe člana 7. (a) (i) i (ii) glase: „Države članice ovog pakta priznaju pravo koje ima svako lice da se koristi pravičnim i povoljnim uvjetima za rad koji naročito osiguravaju: (a) nagradu koja mininalno osigurava svim radnicima; (i) pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad i iste vrijednosti bez ikakve razlike, a posebno žene moraju da imaju garanciju da uvjeti njihovog rada nisu gori od uvjeta koje koriste muškarci i primaju istu nagradu kao oni za isti rad; (ii) pristojan život za njih i njihovu obitelj shodno odredbama ovog pakta ...“

Pored navedenog, odredba člana 33. stav 1. Zakona o stečajnom postupku, u vezi sa odredbom stava 2. istog člana, te član 40. ovog Zakona nisu u skladu sa odredbama članova II.A.2 (1) c) i d) Ustava Federacije BiH, sa prethodno navedenim odredbama člana 1. Protokola 12. Evropske konvencije, člana 14. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu u kojem navedene odredbe Zakona o stečajnom postupku, daju prednost namirenja potraživanja u stečajnom postupku određenim subjektima, a prije namirenja zaposlenika stečajnog dužnika.

Tako je spornom odredbom člana 33. stav 1. Zakona o stečajnom postupku, koju u ovom slučaju treba posmatrati u vezi sa odredbom stava 2. istog člana, te odredbom člana 40. propisano kako slijedi: „Prije ostalih stečajnih povjerilaca namiruju se ona potraživanja koja potiču iz perioda privremene uprave i koja nasuprot odredbi člana 16. stav 4. i člana 17. st. 3. i 4. ovog zakona nije mogao namiriti privremeni upravnik, ni stečajni upravnik, u skladu sa članom 21. stav 2. ovog zakona.“

Sporna odredba člana 40. istog Zakona glasi: „Povjerioci stečajne mase. Iz stečajne mase, prije stečajnih povjerilaca, namiruju se troškovi stečajnog postupka i dugovi stečajne mase.“

Dosljedna primjena principa prior tempore potior iure (raniji u vremenu „jači“ u pravu) ne trpi redoslijed namirenja potraživanja iz stečajne mase koji je uspostavljen na osnovu prethodno navedenih čl. 33. i 40. Zakona o stečajnom postupku. Zakonodavac je imao, odnosno ima pravnu obavezu da uspostavi adekvatan, nužan i u skladu sa pravnom logikom redoslijed namirenje potraživanja u stečajnom postupku prema vremenu njihovog nastanka. Pravni principi, među kojima je navedeni princip prior tempore potior iure, su pravila principijelne tj. načelne naravi, riječ je o pravilima višeg reda koja su svojevrstan izvor prava sama po sebi, te se mogu smatrati „zakonom za zakonodavca“. Od njihovog poštivanja i konsekventnog implementiranja u pravni sistem zemlje zavisi koherentnost toga sistema, a u ovom konkretnom slučaju i pravna sigurnost učesnika društveno-ekonomskih odnosa, kao vrijednost per se, te princip pravičnosti – što su također principi koji imaju ustavni značaj, pa, eo ipso, i nadzakonsku pravnu snagu. Navedene odredbe Zakona o stečajnom postupku kojima se uređuje redoslijed potraživanja iz stečajne mase indirektno dovode u pitanje i konsekventno ostvarenje prava na neometano uživanje imovine iz Protokola 1. Evropske konvencije, jer namirenje potraživanja zaposlenika stečajnog dužnika zavisi od stanja stečajne mase. Osim toga, zaposlenici stečajnog dužnika su i u ovom slučaju dovedeni u nepovoljniji položaj u odnosu na jedan dio učesnika stečajnog postupka, te se to može smatrati povredom Ustava Federacije BiH, naprijed navedenih i drugih ugovora međunarodnog karaktera na snazi u BiH i Federaciji BiH, u dijelu u kojem se ovim aktima zabranjuje bilo kakav vid diskriminacije, te garantuje pravo na pravičan postupak pred sudom. U tom smislu, vrijedi uputiti na uporedno-pravnu praksu, odnosno odredbe Zakona o stečaju Republike Hrvatske kojima su zaposlenici stečajnog dužnika svrstani u prvi viši isplatni red.

Imajući u vidu činjenicu da propisana i gore navedena ograničenja potraživanja iz radnog odnosa predstavljaju povredu prava na imovinu, te povredu niza drugih prava u vezi sa ovim pravom - time i Ustava Federacije BiH; uzimajući u obzir niz posljedica koje su - na prvom mjestu uzrokovane takvim ograničenjem, a među kojima je i poticanje na dolozno ponašanje u oblasti koja ima egzistencijalni značaj za građane Federacije BiH - čime se sprečava normalan privredni razvoj na principima tržišne ekonomije; imajući u vidu da su svi ostali mehanizmi pravne države zakazali kada je riječ o sankcionisanju postojećeg izvanpravnog stanja koje se manifestuje kršenjem Ustavom garantovanih prava građana - čije uzroke treba tražiti u osporavanim odredbama Zakona o stečajnom postupku, te u namjeri da se spriječi nastanak teže i nepopravljive štete za Federaciju BiH, predlažem da Ustavni sud Federacije BiH, nakon provedene javne rasprave, donese slijedeću

P r e s u d u

1. Član 33. i član 40. Zakona o stečajnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03, 33/04, 47/06) nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

2. Danom objavljivanja ove presude u „Službenim novinama Federacije BiH prestaju da važe odredbe Zakona o stečajnom postupku Federacije BiH navedene u tački 1. ove presude.

Ustavni sud će svakako ocijeniti da li ima potrebe za izricanjem prelaznih rješenja u skladu sa članom IV.C.3.12 b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.

P O D N O S I L A C Z A H T J E V A
__________________________________________________
/Milan Dunović, potpredsjednik Federacije BiH/