Kako izgleda postporođajna psihoza iz ugla jedne mlade majke

Nacionalna humanitarna akcija za postporođajnu psihozu (APP) procjenjuje da više od 1400 žena u Velikoj Britaniji svake godine doživi PP (jedna do dvije na 1000 majki). Simptomi mogu uključivati halucinacije, deluzije, nemir, zbunjenost i maniju.

AUTOR: Independent
OBJAVLJENO: 09.05.19 u 10:42
http://bit.ly/2Lw2QxO
Postporođajna psihoza je rijetko, ali teško mentalno oboljenje koje žena može dobiti nedugo nakon porođaja. Simptomi uključuju deluzije, halucinacije, nemir, zbunjenost i maniju.
 
Više od 1400 Britanki godišnje razvije postporođajnu psihozu. Sophie Wood otvorila se o svom iskustvu kada je prvi put postala majka, od glasova u glavi do uvjerenja u to da joj je umro brat.
 
Sophie Wood nikada nije stvarno cijenila osjećaj mekanog tepiha pod svojim nogama ni luksuza prokuhavanja vode za čaj, rezanja jabuke nožem ili korištenja fena za kosu bez nadzora. Međutim, šest tjedana nakon što je primljena u psihijatrijsku ustanovu za majke i djecu, prema Zakonu o mentalnom zdravlju iz 1983. godine, polako se počela prisjećati sitnica koje život čine zanimljivim.
 
„Tjednima je netko sjedio uz moj krevet i nadgledao me, prateći što točno jedem, koje lijekove uzimam i kako se brinem za svoju bebu,“ priča 35-godišnja majka za The Independent. „Osjećala sam se kao zatvorenik. Isprva sam samo htjela pobjeći.“
 
Iako je godinama žudjela za stvaranjem obitelji, Sophie nije ovako zamišljala prve tjedne majčinstva. U travnju 2016. godine, rodila je kćer Isabellu. Kao i većina novih majki, očekivala je duge i besane noći te probleme karakteristične za ranu fazu nakon poroda. „Tri do četiri dana nakon poroda nisam uopće spavala,“ priznaje, prenosi Independent.
 
„Bila sam ushićena oko djeteta i osjećala sam da sam u potpunosti odgovorna za stalno čuvanje kćeri. Postala sam opsjednuta provjeravanjem diše li. Svaki put kad bi zaplakala, otišla bih uzeti je u naručje i nahraniti. Osjećala sam potrebu stalno biti s njom.“
 
Ovo može zvučati kao briga koju svaka majka osjeća nakon porođaja, ali Sophie i njen suprug su ubrzo shvatili da njeno majčinsko iskustvo nije tipično jer se njena opsesija počela pretvarati u deluziju. Sophie nije znala da je patila od postporođajne psihoze (PP) – teškog oblika mentalne bolesti koja obično počinje unutar prva dva tjedna nakon poroda.
 
Nacionalna humanitarna akcija za postporođajnu psihozu (APP) procjenjuje da više od 1400 žena u Velikoj Britaniji svake godine doživi PP (jedna do dvije na 1000 majki). Simptomi mogu uključivati halucinacije, deluzije, nemir, zbunjenost i maniju.
 
Dr. Trudi Seneviratne, predsjednica osoblja s odjela za perinatalogiju na Royal College of Psychiatrists, kaže da je često teško odrediti pati li netko od postporođajne psihoze ili od postporođajne tuge (kada su žene loše raspoložene i blago depresivne nakon poroda) s obzirom na to da su promjene u raspoloženju nakon poroda prirodne zbog hormonalnih promjena.
 
Međutim, Seneviratne naglašava da 75% žena koje pate od postporođajne psihoze pokazuju ponašanja zbog kojih se čine previše energičnima. „Možda će odjednom napraviti spisak raznih ideja ili se okupirati nekim stvarima. Mogle bi imati i pojačan osjet okusa, mirisa i sluha.“
 
Ravnateljica nacionalne humanitarne udruge APP, dr. Jess Heron, se složila i dodala: „Rane simptome postporođajne psihoze je teško identificirati zato što se mnogo žena u prvim tjednima nakon poroda može osjećati nenaspavano ili uzbuđeno. Neke majke imaju posebno visok rizik od PP-a: one koje su ranije imale epizodu bipolarnog poremećaja ili postporođajnu psihozu.“
 
Međutim, kod otprilike polovice žena – uključujući Sophie – postporođajna psihoza može doći iznenada.
 
„Jedini način na koji mogu opisati postporođajnu psihozu je poput sante leda,“ kaže. „Ako pogledate moje slike nakon poroda, izgledam kao potpuno normalna i sretna majka koja čuva svoje dijete. Ispod površine, patila sam od kronične anksioznosti i zbunjenosti.“
 
Iako Sophie još uvijek ne zna što je bilo okidač za njenu postporođajnu psihozu, vjeruje da je glavnu ulogu igrao nedostatak kontrole u prvih nekoliko sati nakon poroda. Ona je morala na hitni carski rez zato što joj je kći pri rođenju bila okrenuta na zadak, što joj je izazivalo sve veću uznemirenost.
 
„Skoro je bila ponoć kada su supruga izbacili iz bolnice, a mene smjestili u glavni odjel s drugim majkama i bebama,“ prisjeća se.
 
„Bio je mrkli mrak, a ja sam bila 'priključena' na više cijevi i kateter. Moja kći je vrištala, a ja sam se osjećala kao da joj ne mogu pomoći. Stalno sam pritiskala zujalicu, ali nitko nije došao pomoći. Vidjela sam da bi je trebala nahraniti, ali nisam imala mlijeka. Uspaničila sam se.“
 
Te je noći Sophie uzaludno pokušavala podojiti dijete, čime je ozljedila i raskrvarila bradavice. Babica joj je kasnije rekla da to možda i nije za nju. „Bilo je strašno,“ kaže. „Prvih nekoliko dana samu sam sebe napatila razmišljajući o tome.
 
„Moja kći je počela gubiti na kilaži jer je nisam mogla hraniti. Osjećala sam se krivom jer joj nisam mogla dati ono što joj je trebalo. Mislila sam da nisam dobra majka.“
 
Četiri dana poslije dolaska kući s djetetom, Sophie je imala prvu psihotičnu epizodu. Prisjeća se da je imala užasnu noćnu moru nakon što je od iscrpljenosti zaspala. „Probudila sam se preznojena, vrišteći i tresući se. Suprug je dotrčao uz stepenice i našao me dok sam brbljala nebuloze. Rekla sam mu da se osjećam nesigurno i da ne znam što se događa.“  Sophie je primjetila kako postaje sve nervoznija, bori se s neželjenim mislima i brzo govori.
 
Par trenutaka kasnije, suprug je ugledao Sophie kako izvodi moonwalk po sobi („Ni sama nisam znala da znam cijeli ples iz Thrillera“), prije nego što ga je prisilila da gledaju Kralja lavova. „Sjećam se da sam kćer držala u rukama kao što je majmun u crtiću držao Simbu. „Vidi je, ona je naša, ona je predivna,“ ponavljala sam suprugu. Par je shvatio koliko se Sophieno ponašanje promijenilo i postajali su sve zabrinutiji.
 
„Osjećala sam se kao da sam između sna i jave,“ opisuje svoje tadašnje mentalno stanje. „Moj suprug je znao da nešto nije u redu i rekao mi da misli kako imam psihotičnu epizodu, ali se plašio tražiti pomoć jer je mislio da će socijalna služba odvesti i mene i dijete.“
 
Iako je bila na hitnoj te noći, Sophie su rekli kako proživljava normalne strahove koje donosi majčinstvo i kako se treba naspavati. Nakon što su joj dali šalicu čaja i sedativ, poslali su je kući.
 
Narednih nekoliko dana njezino mentalno stanje se naglo pogoršalo. Pojavili su joj se glasovi u glavi i bila je uvjerena da joj je umro brat. Čak je izgubila sposobnost govora, a provodila je sate gledajući video svog vjenčanja. I dan-danas ima detaljno razrađen poslovni plan o izumu koji će pomoći majkama koje prolaze kroz istu patnju kao i ona koji je napisala na svom mobitelu. „Stvarno sam mislila da sam novi Richard Branson,“ našalila se.
 
Osam dana nakon poroda, Sophie je silom odvedena u psihijatrijsku ustanovu za majke i djecu koja nudi podršku majkama koje prolaze kroz mentalne poteškoće tijekom i nakon trudnoće. Sjeća se da je suprug zaplakao kad je potpisao papir da ostane tu.
 
„Mojoj obitelji je bilo jako teško vidjeti kako od sretne, organizirane i pozitivne nove majke postajem netko toliko anksiozan i prestrašen,“ kaže. „Nitko to nije mogao ni zamisliti.“
 
Tijekom prve hospitalizacije, Sophie se plašila da će je muško osoblje povrijediti i nije mogla podnijeti da je ljudi gledaju dok je s Isabellom. „Stalno sam bila uplakana, tiha i prestrašena. Okrivila sam sebe za mnogo toga. Bila sam jako usamljena,“ kaže.
Iako je probala različite oblike terapije, uključujući stabilizatore raspoloženja, grupne terapije i savjetovanja, ni u jednom trenutku boravka u ustanovi joj nitko nije rekao da pati od postporođajne psihoze. „Stalno sam ispitivala ljude 'što je sa mnom, zašto sam ovdje?' govorili su mi da sam loše, što mi je bilo smiješno. 'Loše' si kad si prehlađen ili se otruješ hranom.“
 
Iako je Sophie pokazivala znakove poboljšanja stanja dok je bila u ustanovi, njena borba s PP-om još nije bila gotova. Patila je od kronične anksioznosti i bojala se izlaska napolje. Tijekom prvog mjeseca nakon izlaska, svakodnevno je zvala tim za kritična stanja. „Bila sam traumatizirana. Stalno sam imala flashbackove onog što se dogodilo,“ rekla je. Nije smjela sama ni kročiti u dućan narednih šest mjeseci.
 
Heron tvrdi: „Žene se mogu u potpunosti oporaviti, ali put do toga je dug i težak.“
 
Prema britanskoj Nacionalnoj zdravstvenoj službi, većini žena je potrebno bolničko liječenje postporođajne psihoze, najbolje u psihijatrijskoj jedinici za majke i žene. Liječenje može uključivati lijekove, psihoterapiju i u rijetkim slučajevima elektrokonvulzivnu terapiju (ECT).
 
 „Devedeset posto oboljelih će se dobro oporaviti zahvaljujući kombinaciji lijekova koja može uključivati antipsihotike sa svojstvima stabilizatora raspoloženja i sedativima koji im omogućuju san. Međutim, psihoterapija je jednako važna kao lijekovi,“ tvrdi Seneviratne.
 
„Postoji jaka stigma oko pojma 'psihoza,' što može biti razlog zašto ljudi ne traže pomoć na vrijeme – postporođajna psihoza je teško stanje. Važno je otvoreno govoriti o njoj i dati obiteljima prostor za to. Oboljeli se ne bi nikako trebali stidjeti dijeljenja svojih iskustava.“
 
Sophie je nastavila liječenjem savjetovanjem, kognitivno-bihevioralnom terapijom i četiri mjeseca nakon poroda napokon je dobila dijagnozu PP-a. Prestala je uzimati lijekove jedanaest mjeseci kasnije, a kasnije je prisustvovala brojnim sastancima i grupama podrške u APP-u te podijelila svoje iskustvo. U nadi da će imati još djece, raspravila je sa svojim liječnikom više planova za nepredviđene situacije o tome kako može izbjeći PP u budućnosti.
 
„Razgovarali smo o potrebi za lijekovima, kontaktiranju medicinskih sestara koje se bave mentalnim zdravljem trudnica, planiranju trudnoća, hranjenju na bočicu – sve kako bih se osjećala što mirnijom ako opet ostanem trudna,“ tvrdi.
 
Zbog svog iskustva je Sophie postala medijski volonter za APP i napravila blog u kojem će ženama, njihovim obiteljima, ali i zdravstvenim djelatnivima iznijeti detalje svog puta kroz buduće trudnoće i kako planira izbjeći postporođajnu psihozu, ukoliko je to moguće.
„To nije postporođajna tuga niti obična teška situacija, nego ozbiljno stanje mentalnog zdravlja. Što se prije intervenira, to ćete biti zdraviji. Potrebno je jako puno vremena da se oporavite od ove bolesti, ali je oporavak moguć, ima nade.“
 
Više informacija o postporođajnoj psihozi možete pronaći ovdje.

Za Front Slobode prevela Ružica Ereš