Komentar

Emir Imamović Pirke: Ovdašnji socijaldemokrati pronađu problem za svako rješenje

Socijaldemokratska partija nema ništa osim deluzije o vlastitoj snazi, važnosti i kadrovima kojima je za pobjedu dovoljna dobra volja, novi sako i kravata crvene boje.

Boris Dežulović: Tajna hrvatskog serklaža

U nas se reče, kuća bez serklaža ki crkva bez vitraža. Obiđete li, recimo, Dalmaciju, dočekat će vas cijele betonske favele s grozdovima besprizornih stambenih hangara izgrađenih bez ijednog jedinog papira, i na vrhu svake od tih keopsovskih višekatnica četiri struka šipki što ponosno strše iz kutova betonske deke. Ta četiri željezna buketa zaštitni su znak Dalmacije, veličanstveni spomenik našeg pučkog graditeljskog genija: to su armature koje je ćaća ostavio najmlađem sinu kad se odluči skućiti. Armature oko kojih će mamlaz jednog dana, kad mu dođe vrijeme, nagonski – onako kako to njegova vrsta radi već milijunima godina – šalovati vertikalne serklaže i sazidati svoj kat. Pa na teraci, jasno, ostaviti četiri željezna struka za svoje potomstvo.

Tomislav Jakić: Svatko tko kaže da je (bio) šokiran onime što se događalo u Washingtonu, ili laže, ili je glup

Trump je bez i najmanje dvojbe odgovoran, pa i kazneno, kao onaj koji je te nerede potakao (i mjesecima poticao). No, još je odgovornija Republikanska stranka koja je pristala, za volju svojih kratkoročnih interesa, postati Trumpovom strankom, još je odgovorniji Kongres u kojemu se tokom pune četiri godine, sve do večernjih sati (po američkom vremenu) 8. siječnja nije mogao čuti ni jedan jedini glas razuma, da upozori na neprihvatljivost onoga što Predsjednik i govori i radi, još je odgovornija tzv. evro-atlantska zajednica (govorimo o političarima) u kojoj nije bilo nikoga tko bi se usudio reći: “S takvim američkim predsjednikom i s takvim Sjedinjenim Državama ne možemo raditi.” Nitko, nigdje. I sada su, kao, svi začuđeni, svi šokirani. Lažu! Dogodilo se ono što se moralo dogoditi i što je logično trebalo očekivati.

RSE Most, Nidžara Ahmetašević i Dragan Bursać: Zašto je Republika Srpska zabranjena teritorija za migrante?

Zvanična politika Republike Srpske je da je to "migrant free" zona koliko god to zastrašujuće zvučalo. Tako Milorad Dodik i njegovi eksponenti "reklamiraju" tu sredinu. U Republici Srpskoj nema migrantskih kampova i nema nikakve naznake da će ih biti. Ali migranti idu kroz Republiku Srpsku, moraju preko Banjaluke doći do Bihaća, pa ih možete vidjeti u Bosanskoj Dubici, Gradiški, Mrkonjić Gradu, Bosanskom Novom. Tako da migranata ima. Oni su pravno nevidljivi i Republika Srpska se ponaša kao da oni ne postoje. Ali takva je situacija u čitavoj Bosni i Hercegovini s tom razlikom što je u Republici Srpskoj oslobađanje od migranata ili neugošćavanje migranata, kako god hoćete, gotovo postalo “statement” tog entiteta - Dragan Bursać

Viktor Ivančić: Humanitarni krkanluk

Uopće ne dvojim u vjerodostojnost uskovitlanih osjećaja Tomislava Debeljaka i iskrenost njegove želje da pomogne unesrećenim ljudima – novinare je, uostalom, pedantno obavijestio kako je na poprište katastrofe odmah uputio tridesetak svojih radnika, skupa s teškom mehanizacijom, da pomognu u raščišćavanju ruševina – ali svejedno odavno nisam vidio sekvencu koja bi odisala takvom vulgarnošću i isporučila toliku količinu sirovog prostaštva.

Paul Mason: Trump je otišao, neka se spremi Johnson

Poenta je u tome da se desnica može potući. Rasizam ne plaća račune; suzbijanje imigracije ne donosi veće plate; izbor torijevskih poslanika ne podiže cene kuća u zaboravljenim industrijskim gradovima, niti mladima otvara put do prvog posla i prvog stana. Trumpov poraz je pokazao da neobična mešavina predrasuda i mera javne potrošnje može biti od koristi, ali samo do određene tačke i da veliki broj ljudi ipak nadasve želi da živi u pristojnom, stabilnom i tolerantnom društvu.

Bilježnica Robija K.: Novo/godišnje normalno

„Znači, razlika između starog i novog normalnog je da prije nisi dobiva poklon jer pošto Dida Mraz ne postoji, a sad ne dobivaš poklon jer pošto Dida Mraz postoji! Bereš?“ Damjanica je pitala: „A je li onda Dida Mraz postoji ili ne postoji?“ Ja sam rekao: „Naravska stvar da postoji! Prema mojin imformacijama mora bi nan pozvonit na vrata za kvarat od ure!“

Heni Erceg: Palmina

Prekapanja kostiju antifašista, gušenja memorije, revizije istine. I skromni odgovor na pitanje: Koja je ovo država?

Izbori u Mostaru: Rezultat prvog poluvremena - neriješeno

Možda jedina pouka koja se može izvući iz mostarskih lokalnih izbora jeste to da ne bi bilo loše razmisliti o prelasku na izborne cikluse od po dvanaest godina između izbora. Ništa se plaho ne bi promijenilo, ali bi se uštedjelo na novcu koji se troši na izbore i živcima koje građani zbog njih uzaludno gube.

Poučni slučaj ukradene ikone: Tuđe hoćemo, svoje svetinje ne damo

Kada je Lavrovu poklonio ukradenu ukrajinsku ikonu, Dodo nije učinio ništa što inače ne radi; on takoreći svakodnevno onima koji imaju puno poklanja ono što nije njegovo - da imaju još više. To se zove politika.

Nikola Zdravković: I šta sad sa vakcinom?

Da li u Srbiji živi pet miliona ljudi koji bi se svojevoljno vakcinisali protiv Covid-19? I to dva puta?

Boris Dežulović: Potkornjaci & nakurnjaci - priča o mitskoj, slavnoj hrvatskoj struci

Potpuno isto kao što su se splitska vlast i njen krizni stožer za borbu protiv šumske epidemije onomad uvrijeđeno lecnuli na dramatični apel struke i dr. Meštrovića – koji je na radikalne mjere, podsjećam, pozivao još dok je na Marjanu bilo svega par stotina slučajeva korone, pardon potkornjaka – jednako su se hrvatska vlast i njen krizni stožer za borbu protiv covida-19 lecnuli na nedavni dramatični apel hrvatskih znanstvenika za znanstveno utemeljene, odlučne i brze mjere u borbi protiv pandemije

Viktor Ivančić: Tragika klauna

Da je ovo ozbiljna zemlja, odavno bi se rodio prijedlog da milicapak postane mjerna jedinica za težinu isporučene obmane. Time bi se pojednostavnio i proces informiranja općinstva. Na primjer: "Premijer se danas iz samoizolacije obratio građanima i kenjao intenzitetom od 860 milicapaka"

Boris Postnikov: Tito inkognito

A kakva je to bila država, podsjetili su nas memoari Joea Bidena, objavljeni još 2007. godine, ali ponovno popularni nakon Bidenove pobjede na američkim izborima. Sjećajući se službene posjete Jugoslaviji krajem sedamdesetih, tadašnji senator piše o zemlji u kojoj se dobro živi, voze se pristojni auti, osjeća društvena "otvorenost", vidi čak i privatna inicijativa... "Bio je potreban određeni genij kako bi se održala ta multietnička federacija zajedno", zaključuje, "a taj genij bio je Tito."

Dejan Ilić: Gdje idemo?

I dok reditelj „Dare“ snatri o „pobjedi“ (kojoj, kakvoj, nad kim?), Jasmila Žbanić svojom filmskom pričom o Aidi svjedoči o porazu – o porazu ljudskosti. To se može reći i ovako – Žbanić prikazuje kako zaista izgledaju „pobjede“ o kojima neki sanjaju s ove strane Drine.

Miodrag Šorić: Nova crnogorska vlada – nemoguća misija

U Zdravka Krivokapića i njegovu vladu mnogi u Crnoj Gori polažu nadu. Ali on će vladati tijesnom većinom. A u crnogorskom komšiluku postoji neprijatelj novog početka, piše Miodrag Šorić za Deutsche Welle.