Sve više ljudi u Japanu želi nakon smrti donirati svoja tijela znanosti

Sve veće zanimanje ljudi za doniranje tijela počinje nadjačavati potražnju sveučilišta. Prema informaciajma spomenute udruge TKZR petnaestak sveučilišta prestalo je prihvaćati nove registracije zbog nedostatka kapaciteta.

AUTOR: Kyodo News
OBJAVLJENO: 06.08.19 u 17:32
OSVJEŽENO: 06.08.19 u 17:32
http://bit.ly/33iewZW
Donacija tijela za anatomsku obuku dramatično je porasla u Japanu posljednjih nekoliko godina, što predstavlja pomak u stavovima prema smrti u ovom sve starijem društvu, tvrde znanstvenici.

Od 31. ožujka 2018. oko 296.000 ljudi ponudilo je donirati svoja tijela sveučilištima, što je daleko veći broj od 68.000, koliko je bilo 1985. godine. Ova brojka se posljednjih nekoliko godina povećava za otprilike 8.000 godišnje, tvrde iz udruge Tokushi Kaibo Zenkoku Rengokai (TKZR) koja potiče ovu praksu koja se u Japanu naziva "kentai".

Broj dostupnih tijela sada je toliko narastao da su neka sveučilišta prestala prihvaćati nove zahtjeve za donacije, piše Kyodo News.

Junka Hirota (55) je svoje tijelo registrirala za donaciju prije nekoliko godina. Svoju odluku je donijela kada je, tijekom treninga akupunkture, promatrala seciranje tijela na tokijskom medicinskom i stomatološkom fakultetu kada je imala tridesetak godina.

Ovo iskustvo iz prve ruke o tome koliko se može naučiti o ljudskom tijelu pomoću seciranja, navelo ju je a razmišljanje o tome kako bi i njeno tijelo moglo postati "udžbenik" za mlade studente.

"Kada sam dobila karticu za registraciju svog tijela za donacije, osjetila sam veliko olakšanje", tvrdi Hirota. "Kada umjrem, moje tijelo će biti poput egzoskeleta koje odbacuju cvrčci. Bitno mi je samo da ostanem u sjećanjima dragih ljudi".

Hirota, koja živi sama, svoju je odluku opisala kao dio svojih "priprema za smrt" – a pitanje donacije tijela privlači sve veću pažnju u zemlji koja ima problem s jakim padom nataliteta i starenjem stanovništva, što znači da sve više ljudi živi samačkim životom u svojim kasnijim godinama, posebno u ruralnim područjima.

Ovaj trend doveo je i do stvaranja termina pripreme za smrt – shuukatsu – koji se često koristi i kao termin za 'traženje posla'.

Prije nekoliko desetljeća u ove su se svrhe najčešće koristili leševi ljudi koji su bili bez rodbine ili čija se tijela nisu mogla identificirati. Sveučilišni službenici zaduženi za donacije obilazili bi staračke domove i ustanove za njegu kako bi pronašli tijela za ovu svrhu.

Jedan od glavnih razloga zašto je malo ljudi bilo zainteresirano za donaciju svojih tijela – i obitelji koje su davale dozvolu za takvo što – je bio tabu zbog japanske budističke tradicije koja se protivi oštećenju tijela nakon smrti.

Međutim, stavovi prema smrti se mijenjaju, tvrdi George Matsumura, profesor anatomije na Sveučilištu Kyorin i izvršni direktor udruge kentai. On vjeruje da se to dogodilo zbog brojnih prirodnih katastrofa koje su pogodile Japan.

Svjedočiti smrti obitelji i prijatelja u potresima ili cunamijima dovelo je do "povećanja svijesti ljudi da žele sami odlučiti na koji će način okončati svoje živote", tvrdi Matsumura.

Proces prijave za donaciju tijela relativno je jednostavan. Osoba se registrira da će donirati svoje tijelo nekom sveučilištu i primi karticu za donaciju tijela čime se završava postupak. Nakon smrti, članovi obitelji ili drugi ljudi bliski pokojniku, moraju kontaktirati sveučilište koje će doći zatražiti tijelo. Tijelo se balzamira i stavlja u hladno skladište na otprilike tri tjedna. Obično predavanja seciranja, koje mogu raditi samo licencirani liječnici, traju tri do sedam mjeseci. Tijela se nakon upotrebe kremiraju, a ovisno o sveučilištu dok se pepeo vrati obitelji može proći i tri godine, jer sveučilišta rade s velikim brojem tijela. Ako nijedan član obitelji ne preuzme posmrtne ostatke ili ako je prije smrti osoba izrazila takvu želju – posmrtni ostaci mogu se sačuvati u sveučilišnom skladištu.

U obrazloženju ideje iza programa kentai, profesor anatomije na Sveučilištu Juntendo i još jedan od izvršnih direktora udruženja, Tatsuo Sakai, naglašava važnost praktičnog pristupa u poučavanju anatomije studentima medicine. "Studenti tako nauče ono što ne mogu naučiti iz udžbenika. To je obično njihov prvi susret s mrtvim tijelom, što ima važan utjecaj na njih nakon što diplomiraju, postanu liječnici i krenu raditi s pacijentima", tvrdi Sakai.

Ipak, sadašnje zanimanje ljudi za doniranje tijela počinje nadjačavati potražnju sveučilišta. Prema informaciajma spomenute udruge TKZR petnaestak sveučilišta prestalo je prihvaćati nove registracije zbog nedostatka kapaciteta.

Čak i ako nastave s programom, mnoga će sveučilišta prihvaćati registracije samo ljudi koji imaju 60 ili više godina i ljude koji žive u blizini sveučilišta – čime će zatvoriti vrata velikom broju zainteresiranih donatora.

Na 98 sveučilišta godišnje se secira oko 4.000 tijela, kaže Sakai.

Proračun japanskog Ministarstva zdravstva, rada i socijalne skrbi je za 2018. godinu uključio fond koji sveučilištima omogućuje korištenje tijela ne samo za obrazovanje, nego i za kirurško usavršavanje, što kirurzima omogućuje poboljšavanje vještina, posebice za teške postupke koji uključuju endoskopiju. "Kirurški trening bi mogao dovesti do mnogo veće potražnje za donacijama tijela", dodao je Matsumura.

Još jedan Japanac koji se registrirao za donaciju, Katsushiko Takemura (77), postao je donator prije nekoliko godina, a o pripremama za smrt ozbiljno je počeo razmišljati tek tijekom boravka u bolnici zbog upale pluća koji je trajao više od dva mjeseca. Tada se prisjetio smrti jednog od svojih najboljih prijatelja.

Takemurina se percepcija smrti počela oblikovati kada je imao četrdeset godina i dok je radio kao reporter za jednu televizijsku tvrtku. U veljači 1984. godine upoznao je legendarnog japanskog avanturistu Naomija Uemuru, koji je postao prva osoba koja se popela na Denali (koji se tada zvao Mont McKinley), a koja se nikad nije vratila u bazni kamp.

Takemura je otišao na Antarktik s Uemurom prije uspona na Denali kako bi snimili dokumentarac o Uemurinom dugogodišnjem snu da se saonicama preveze duž najjužnijeg zemaljskog kontinenta, gdje je ostao s njim oko godinu dana.

"[Uemura] je imao velik utjecaj na tadašnje društvo, ali nakon smrti je postao nebitan. Počeo sam razmišljati što želim učiniti sa svojim tijelom nakon što umrem", priča Takemura koji je i od žene dobio suglasnost za donaciju tijela.

I smrt japanskog romanopisca Akiyukija Nosake 2015. godine, kao i jednog bliskog prijatelja, učvrstile su Takemurinu odluku.

"Šokiralo me kada sam vidio njegove kosti nakon kremiranja. Ta nekada pričljiva osoba svela se na pepeo i kosti. Osjetio sam želju da na neki način doprinesem društvu i nakon svoje smrti. Zato sam odlučio pomoći studentima medicine ili kirurzima da pomoću mog tijela odgovore na medicinska i znanstvena pitanja", zaključio je Takamura.


Prevela: Ružica Ereš