Kako živjeti u apsurdnom svijetu?

Apsurdni čovjek svjestan je svoje smrtnosti, ali je ne prihvaća, svjestan je ograničenja svog razuma, ali i dalje ga cijeni, osjeća zadovoljstvo i bol, ali pokušava ih upiti koliko je god moguće.

AUTOR: Ralph Ammen
OBJAVLJENO: 09.12.19 u 19:51
https://bit.ly/2E3uZpr
Albert Camus je 1942. godine napisao knjigu Mit o Sizifu. U knjizi piše o jednom zaista važnom filozofskom problemu: S obzirom na okolnosti u kojima postojimo, ne bismo li se jednostavno trebali ubiti? Ovo je njegov odgovor:

On prvo opisuje one trenutke u našim životima kada naše ideje o svijetu odjednom više ne funkcioniraju, kada svaka dnevna rutina – odlazak na posao i odlazak s posla – i svi naši napori čine besmislenim i pogrešno usmjerenim. Kada se čovjek jednostavno osjeća kao stranac i kao otuđen od svijeta.

U tim zastrašujućim trenucima bistrine mi osjećamo apsurd života.

Razum + nerazuman svijet = apsurd života

Ovaj osjećaj apsurda je rezultat konflikta. S jedne strane mi stvaramo razumne planove za svoje živote, a s druge strane suočavamo se s nepredvidivim svijetom koji nije u skladu s našim zamislima.

Što je tu, dakle, apsurdno? Biti razuman u nerazumnom svijetu.

Ovo je osnovni konflikt s kojim se suočavamo. Tenzija između naših razumnih ideja o svijetu koja se suprotstavlja onom što zaista iskusimo tijekom vremena.

A postoji i najveći problem: mi hrabro izjašnjavamo svoje ideje o svijetu kao "vječne", a istovremeno znamo da je naš život konačan. Svi ćemo umrijeti.

Dakle, ako su razum i nerazuman svijet ključne komponente, onda – tvrdi Camus – možemo "varati" i izbjeći taj problem apsurda jednostavnom eliminacijom jedne od njih dvije.

Negiranje nerazumnog svijeta

Jedan način da to učinimo je ignorirati besmisao naše egzistencije. Suprotno očitim dokazima, možemo se praviti da je sve u redu i živjeti naše živote u skladu s nekim udaljenim cijevima (mirovina, veliko otkriće, zagrobni život, napredak čovječanstva). Camus kaže da, ako to učinimo, ne možemo živjeti slobodno, jer su naše akcije vezane za te vječne planove – koje su češće osuđene na to da se razbiju o litice nerazumnog svijeta nego što nisu.

U toj situaciji hvatanje za svoje razumne modele ne bi više bilo razumno. Bili bismo primorani živjeti u negiranju, morali bismo vjerovati.

Odbacivanje razuma

Druga strategija izbjegavanja apsurda života je odbacivanje razuma. Camus govori o različitim varijacijama ove strategije. On ukazuje na filozofe koji su ili proglasili rasuđivanje beskorisnim alatom (Schestow, Jaspers) ili pak kažu da ovaj svijet prati božansko rasuđivanje koje ljudi jednostavno ne mogu razumjeti (Kierkegaard).

Oba ova načina izbjegavanja apsurda života su za Camusa neprihvatljiva. On svaku strategiju ignoriranja ovog problema naziva "filozofskim samoubojstvom".

Buntovništvo, sloboda, strast

Dakle, ako "filozofsko samoubojstvo" nije opcija, je li opcija stvarno samoubojstvo? Camus filozofski ne može opravdati čin samoubojstva. Ono bi bilo ekstreman čin prihvaćanja – prihvaćamo kontradikciju između ljudskog razuma i nerazumnog svijeta. A ubiti se kako bi potvrdili razum nije baš razumno.

On stoga daje tri ideje:

1. Trajna revolucija: Trebamo se stalno boriti protiv okolnosti svoje egzistencije i time održati apsurd na životu. Nikada ne bismo trebali prihvatiti poraz, čak ni smrt, iako znamo da je na duže staze ne možemo izbjeći. Trajno buntovništvo je jedini način da budemo prisutni u svijetu.

2. Odbijanje vječne slobode: Umjesto da postanemo robovi modela vječnosti, trebali bismo se držati razuma, ali biti svjesni njegovih ograničenja i primjenjivati ga u skladu sa situacijama u kojima se nađemo – jednostavno rečeno: trebali bismo naći slobodu ovdje i sada, a ne u vječnosti.

3. Strast: Ono što je najvažnije, uvijek bismo trebali imati strast i želju za životom, voljeti sve u njemu i pokušati ne živjeti što bolje, nego što je više moguće.

Apsurdni čovjek svjestan je svoje smrtnosti, ali je ne prihvaća, svjestan je ograničenja svog razuma, ali i dalje ga cijeni, osjeća zadovoljstvo i bol, ali pokušava ih upiti koliko je god moguće.

Apsurdna umjetnost

Albert Camus je treći dio svoje knjige posvetio umjetniku koji je potpuno svjestan apsurda. Takav umjetnik nikada ne bi pokušao objasniti ili učvrstiti ideje o vječnosti ili pak pažljivo pokušao izgraditi nasljedstvo koje će izdržati test vremena. Kada bi to činio, negirao bi nerazuman karakter svijeta.

Njemu je draži apsurdni umjetnik koji živi i stvara u trenutku, koji nije vezan samo za jednu ideju, nego za mnoštvo njih, koji je spreman odbaciti bilo koje umjetničko djelo kako bi se prihvatio svog drugog kreativnog djela na jednu noć. Kada ih gledamo izvana, ovi bolni napori za prolaznošću čine se besmislenim – a upravo to je poanta! Umjetničko izražavanje počinje ondje gdje razum završava.

Zašto je Sizif sretan čovjek?

Svi znamo antičku grčku priču o Sizifu koji se pobunio protiv bogova i za to bio kažnjen. Bio je osuđen da gura kamen uzbrdo, da bi se kamen ponovno otkotrljao do dna, a Sizif bi ga nastavio gurati zauvijek. Camus završava svoju knjigu jednom iznenađujućom, hrabrom tvrdnjom:

"Treba zamisliti Sizifa sretnim".

On kaže da je Sizif savršen model za nas, budući da nema nikakve iluzije o tome koliko je besmislena njegova situacija, ali se i dalje bori protiv okolnosti u kojima se nalazi. Svaki put kada se kamen spusti, on svjesno odlučuje ponovno pokušati. Nastavlja gurati kamen i shvaća da je to poanta njegove egzistencije: biti zaista živ, nastaviti gurati dalje.


Napisao Ralph Ammen
Prevela: Ružica Ereš