Faruk Šehić: Od Une do Drine

Postoji nešto što nikad neću razumjeti: rijeku kao grobnicu. Ljepotu i užas u jednom. Kao kad kažeš Bosna i Hercegovina, ili obratno.

Lupiga

Faruk Šehić

AUTOR: Faruk Šehić
OBJAVLJENO: 12.06.20 u 10:01
https://bit.ly/3d250xP
Postoji nešto drevno u ljudskoj vezi sa vodom. Cinici bi rekli: naravno da postoji jer smo iz vode nastali, jer je cjelokupan život nastao iz vode. Iz onog što se zove koloidna supa nastali su prvi mikroorganizmi.

Ima Italo Kalvino odličnu knjigu priča Kosmikomike, u kojima na fantastičan način objašjava kako su ljudi nastali iz vode. Kako su bili napola ljudi, napola ribe. Neki su izašli na kopno i počeli da hodaju, drugi su ostali u vodi sa perajima i plovnim kožicama među prstima.

Razumije se, podjela je izvršena prema generacijskom jazu. Stariji su ostali u vodi, nisu htjeli mijenjati životni prostor i stečene navike u njemu.

Napisao je Kalvino štošta pametnog u ovoj knjižici. U jednoj priči postoji situacija u vremenu i prostoru kada su vrijeme i prostor bili beskrajno mali, Borges bi rekao infinitezimalni. To je bilo doba prije Big banga, Velikog praska iz kojeg je nastao svemir kakav danas poznajemo.

I u toj beskrajno maloj tački vrijemeprostora nalazili su se nekakvi ljudi, stanovnici tog prostora, a među njima i neke izbjeglice sa svojim namještajem. Bilo je toliko skučeno da su svi bili stisnuti, izbjeglice i njihov namještaj. Priča je smiješna ali i ozbiljna, kao i cijela Kalvinova knjiga koja je bazirana na naučnim činjenicama, a onda su te činjenice puštene kroz filter fantastične književnosti.

Mi znamo da činjenice u našim životima ništa ne vrijede, jer ako si član vladajuće partije onda su činjenice podložne propuštanju kroz nadrealne filtere a sve kako bi se one prilagodile tebi, tvom banditskom životu.

Isto znamo kako je to biti izbjeglica. I mi smo imali neke stvari u nekim skučenim prostorima tuđih kuća. Živjeli smo u tuđim gradovima, ulice su nam bile strane, lica na ulicama nepoznata i namrgođena. I onda se desio „veliki prasak“ takozvane slobode. Pa smo se vratili u svoje stare gradove, u poznate ulice, u opljačkane stanove koji su izgubili svoju nekadašnju prisnost, ili na ruševine davno zapaljenih kuća.

Prestali smo biti izbjeglice i postali nešto što je stanje nekakvog kentaurstva. Uplivali smo u limb u kojem se još nalazimo. Neko taj limb zove tranzicijom, neko životom u postkonfliktnom društvu, gdje konflikt nikad nije završen. Jer rat je završen neriješeno. Nema pobjednika a svi su poraženi osim političkih kartografa i ideologa kojima izgubljeni ljudski životi ništa ne znače.

Ono što je meni tokom rata održavalo vjeru u mogućnost povratka u naš grad, iz kojeg smo bili istjerani u aprilu 1992., bila je rijeka Una. Njena boja, njen tok, njene obale. Sve to je bilo nepromijenjeno tokom ratnih godina. Kupali smo se u njoj krijući se iza krošanja i priobalnih trava da nas ne vidi svevideći snajper. To kupanje je bilo ritualno i čak ni šansa da preseliš u vječna lovišta nije smanjivala našu želju da plivamo i ronimo ovom svetom vodom.

​Rijeka Una je bila ta nevidljiva nit koja je povezivala naš predratni život sa našim postratnim životom. To je vrlo bitna nit, predivo koje neki nikad ne pronađu i zauvijek ostanu zarobljeni u prošlosti. Nikad ne isplivaju iz teških uspomena, jer im se sadašnji život čini samo sjenom onog nekadašnjeg.

Kada sam počinjao ovaj tekst htio sam pisati o rijeci Drini. Listao sam svoj Twitter da bih vidio čime sam to bio opsjednut proteklih dana, jer mi moj Twitter počesto služi kao dnevnik misli. To je virtualni notes u koji možeš zapisati književnu rečenicu, koja neće dobiti puno lajkova, ali koju možeš poslije iskoristiti u literaturi. Jer neke rečenice stoje u tvom umu i uvijek su tu sve dok ih ne spustiš u tekst. Onda se one stalože kao sjeme koje posiješ i nestrpljivo čekaš nicanje buduće knjige.

Tako sam bio u ribi na Drini nizvodno od Foče, u mjestu koje se zove Donja Jošanica. Bio sam tu nebrojeno puta i uvijek bih nešto uhvatio. Obale rijeke su zarasle u gusto, skladno zelenilo. Ovdje su obale čiste i rijeka je bez plastičnog i metalnog otpada.

Kada sam tu pokušavam razumjeti ovu rijeku na način na koji razumijem Unu, ali znam da je to nemoguće, jer sam rođen na Uni i ta rijeka teče kroz mene gdje god da se nalazim na Zemljinoj kugli. Ali isto znam da sam sve bliži Drini, sve bliži momentu kada ću je potpuno shvatiti i moći osjetiti kao živo biće, kao prirodnu pojavu s kojom sam blizak. S kojom ću ostvariti jedinstvo, koje će zauvijek biti nešto moje nedodirljivo i neuništivo.

I onda shvatam da čak i kada je budem apsolutno razumio, osjetio u svom biću, postoji nešto što nikad neću razumjeti: rijeku kao grobnicu. Ljepotu i užas u jednom. Kao kad kažeš Bosna i Hercegovina, ili obratno.

Tekst "Od Une do Drine", autor Faruk Šehić, objavljen je na portalu Inforadar, 11. juni 2020. godine.