Negiranje zločina i logora Omarska u Prijedoru

Za zločine počinjene u logorima na području Prijedora, u Hagu je osuđeno 11 osoba, a pred Sudom BiH još četiri nakon što je njihov predmet iz Haškog Tribunala prebačen na Sud BiH.

AUTOR: Dženana Halimović/RSE
OBJAVLJENO: 07.08.19 u 11:03
OSVJEŽENO: 07.08.19 u 11:03
http://bit.ly/33h62SB
Preživjele logoraše Omarske danas, 27 godina od raspuštanja ovog logora kod Prijedora, najviše pogađa negiranje zločina na ovom mjestu, gdje su srpske snage u zatočeništvu od maja do kraja avgusta 1992. godine mučile hiljade Hrvata i Bošnjaka s područja Prijedora i okoline.

Mirsad Duratović, predsjednik Regionalnog saveza logoraša Banja Luka, bio je jedan od zatočenika ovog logora kao maloljetan dječak. Obilježavanje početka njegovog zatvaranja i on, ali i drugi bivši zatočenici teško preživljavaju, jer, kaže to je svake godine ponovna trauma.

"Ljudi se ne mogu oteti porivu da odu, a nakon posjete onda danima prolaze kroz psihičku agoniju. Te stvari se ne mogu zaboraviti, jer kako je neko rekao, mi jesmo izašli iz logora, ali logor nije izašao iz nas", kaže Duratović.

Bivši logoraši i članovi porodica ubijenih u nekadašnjem logoru Omarska kod Prijedora obilježili su jučer 27. godišnjicu početka zatvaranja ovog logora. Do 21. avgusta 1992, kada je i posljednji zatočenik napustio Omarsku, u logoru je bilo zatočeno više od 3.300 civila, Hrvata i Bošnjaka s područja Prijedora i okoline, a oko 800 ih nije preživjelo torture.

Danas, 27 godina nakon zatvaranja, žrtve su i dalje suočene sa negiranjem postojanja logora, u kome danas nema ni spomen obilježja. Jedini spomenik stradanja su preživjeli, a nekadašnji logoraši simbolično na jedan dan postavili su spomen ploču u krugu rudnika koji je danas u vlasništvu kompanije Arcelor Mittal, koja zajedno s lokalnim vlastima ne dopušta da se ona trajno postavi.

Na taj način, kaže Duratović, ne dozvoljavaju žrtvama da krenu naprijed i stradanje ostave iza sebe, jer se cijeli sistem trudi da ih podsjeća i da negira njihove patnje.

"Upravo negiranjem toga što se desilo, zabranama postavljanja spomen ploča, zabranama izgradnje memorijalnih centara na takvim mjestima. Oni svakodnevno dolijevaju so na tu ranu koja još uvijek krvari i na taj način ne dozvoljavaju da mi na neki način završimo tu priču", ocjenjuje predsjednik Regionalnog saveza logoraša Banja Luka.

Potpredsjednik Republike Srpske Ramiz Salkić slaže se da je prihvatanje odgovornosti i činjenice o stradanju trebalo biti prvi korak.

"Normalno bi bilo da su predstavnici srpskog naroda zajedno sa ovim ljudima koji su pretrpjeli ovdje tešku torturu. Normalno bi bilo da dozvole obilježavanje mjesta logora, mjesta masovnih grobnica. Normalno bi bilo da dozvole podizanje spomenika ubijenoj djeci Prijedora. Nažalost to danas nije slučaj", ističe Salkić.

Stradanja civila u Prijedoru ne smiju biti zaboravljena, poručio je Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH.

"Želimo poslati poruku da ovo nisu bile brojke koje su zatvarane u koncentracioni logor Omarska, da su to bili ljudi sa svojim imenima, prezimenima, sa svojim porodicama... Želimo poslati poruku da primarna misija jeste istina, međutim svjesno smo da oni koji se bore za istinu nemaju mnogo prijatelja, jer oni koji kušaju istinu osjete gorak okus", riječi su Meškovića.

Raspuštanje logora počelo je prebacivanjem preživjelih logoraša iz Omarske u logore Manjača i Trnopolje.

Logore Omarska, Trnopolje i Keraterm, službeno je 30. maja 1992. osnovao načelnik policije u Prijedoru Simo Drljača, koji je poginuo tokom pokušaja da ga se uhapsi nakon što je protiv njega Tribunal u Hagu podigao optužnicu.

Uslovi u logoru - nečovječni

Za teror u prijedorskim logorima smrti, uključujući Omarsku, Keraterm i Trnopolje, svijet je saznao tek dva mjeseca nakon njihovog formiranja, i to od stranih novinara. Stravične slike koje su obišle svijet bile su, kako je to navedeno i u haškoj presudi Milanu Kvočki i drugima, i jedan od razloga formiranja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

"Drugim riječima, ne postoji niti jedno jedino mjesto u krugu logora Omarska na kojem bi se zatočenik mogao osjećati bezbjedno ili se jednostavno nadati da ga niko neće udariti niti podvrgnuti nekom obliku nasilja", kazao je sudija Almiro Rodriges, izričući presudu u predmetu "Kvočka".

Uslovi u logoru bili su nečovječni, a logorom je vladala atmosfera krajnjeg psihičkog i fizičkog nasilja. Zastrašivanje, iznuđivanje, batinanje i mučenje spadali su u uobičajeno ponašanje. Ispitivanja, vrijeme obroka, ali i dolazak novih zatočenika su uvijek i iznova bile prilike za zlostavljanje.

To je po dolasku u Omarsku iskusio i Kerim Mešanović koji je u svom svjedočenju pred Tribunalom kazao:

"To su mi kazali momci koje sam zatekao u toj prostoriji da imaju igranku i kud si baš došao sinoć, jer ova smjena je najgora. Igranka se sastojala od položaja koji mi je objasnio zašto je krv na određenoj visini od poda bila po čitavoj sobi. To je položaj - kleknuti na koljena ruke na leđa i čelom biti oslonjen na zid. Tako smo morali svi prići zidu u krug. Kad bi stražari ušli tuča u glavu, u leđa, razbijanjem faktički i nosa i zuba i čela i arkada. Bila su, između ostalog i dva momka kojima je bilo polomljeno u skočnom zglobu, jer nisu razmišljali da im neko može stati na skočni zglob i da im i to polomi. To je bila igranka."

Za zločine počinjene u logorima na području Prijedora, u Hagu je osuđeno 11 osoba, a pred Sudom BiH još četiri nakon što je njihov predmet iz Haškog Tribunala prebačen na Sud BiH.

Ukupno je za zločine počinjene na području Prijedora izrečeno 56 je pravosnažnih presuda, sa preko 800 godina izrečenih kazni.


Izvor: Radio Slobodna Evropa (6. 8. 2019. godine); autorica: Dženana Halimović.