RSE: Vršnjačko nasilje među djecom i mladima u BiH

Zilka Spahić-Šiljak, direktorica Transkulturne psiho-socijalne obrazovne fondacije TPO iz Sarajeva, koja protekle tri godine provodi Projekat o vršnjačkom i rodno zasnovanom nasilju u školama na području Srednjebosanskog, Sarajevskog i Hercegovačko-neretvanskog kantona, kaže da je najvidljivije fizičko nasilje, ali postoje i drugi oblici nasilja koji se ne završavaju, čak, ni kada dijete dođe kući.

AUTOR: Gojko Veselinović/RSE
OBJAVLJENO: 18.01.20 u 10:04
https://bit.ly/366V8PH
Damir Šehić otac je djevojčice koja je skoro četiri godine trpila vršnjačko nasilje u osnovnoj školi koju i dalje pohađa.

Sve je počelo, kako kaže Damir, još u trećem razredu osnovne škole.

"Dijete je bilo u svakom smislu pljuvano, davali su joj pogrdna imena, da nosi tene od pet maraka i drugi problemi. Ja sam se obraćao od učiteljice, pa kasnije razrednice, pedagoga, direktora, a u školi nikada ništa nisu htjeli poduzeti. Dijete je stalno trpilo i fizičko i psihičko nasilje. Sve je eskaliralo u sedmom razredu, nakon čega je završila na psihijatriji. Bila je tri mjeseca u dnevnoj bolnici i pila je antidepresive", priča Šehić.

Djevojčica sada pohađa osmi razred i nasilje je prestalo, jer je počela da se brani, dodaje Šehić, te ističe da ga posebno boli što niko od nadležnih godinama nije ništa preduzimao.

"Mnogo puta sam sa njima razgovarao, ali nikada ništa konkretno nisu htjeli preduzeti. Sve je ostajalo na riječima, a djeca koja prave te probleme su pretežno djeca roditelja koji su boljeg imovinskog stanja, imaju firme i novac", dodaje Šehić.

U Bosni i Hercegovini ne postoje zvanični statistički podaci o broju djece koja trpe vršnjačko nasilje.

Ovim istraživanjima uglavnom se bavi nevladin sektor.

Koliko djece trpi nasilje?

Merima Spahić iz Udruženja za razvoj društva Kap, kaže da su oni prije tri godine radili istraživanje na uzorku od 7.000 djece koje je pokazalo da skoro svako treće trpi neki od vidova nasilja.

Ona ističe da je posebno poražavujće što su rezultati pokazali da žrtve nasilja nemaju povjerenja u institucije.

"Jedva nekolicina, tek par njih, se svega obratilo policiji za pomoć, što znači da djeca i mladi apsolutno ne vjeruju policijskoj zaštiti, i nekako najveći broj učenika je izjavio da sami pokušavaju da riješe problem. Na drugom mjestu su roditelji, na trećem mjestu je negdje škola na jako malom uzorku, a policija je negdje na nekom zadnjem mjestu", ističe Spahić.

Spahić napominje da su u svom radu na pružanju besplatne pravne pomoći i savjetovanju roditelja i djece žrtava vršnjačkog nasilja, ustanovili da sistem apsolutno ne funkcioniše, te da škole, u velikoj mjeri jako puno energije troše u prikrivanje nasilja.

Kako primjetiti zlostavljanje?

Zilka Spahić-Šiljak, direktorica Transkulturne psiho-socijalne obrazovne fondacije TPO iz Sarajeva, koja protekle tri godine provodi Projekat o vršnjačkom i rodno zasnovanom nasilju u školama na području Srednjebosanskog, Sarajevskog i Hercegovačko-neretvanskog kantona, kaže da je najvidljivije fizičko nasilje, ali postoje i drugi oblici nasilja koji se ne završavaju, čak, ni kada dijete dođe kući.

Tu, kako kaže, treba raditi na edukaciji roditelja da primijete maltretiranje, posebno na društvenim mrežama.

"Prije svega informacijska pismenost je na vrlo niskom nivou da bi oni mogli pratiti šta djeca rade, koje sadržaje konzumiraju i kako ti sadržaji utiču na njih. I tu negdje zaostajemo i to nam se pokazalo i u zadnjoj 'base line' studiji koju smo sproveli na kraju projekta, da je jedan od gorućih problema sajber nasilje, nasilje preko interneta, jer tu roditelji imaju vrlo malo kontrole i nisu dorasli situaciji", pojašnjava Spahić-Šiljak.

Dragica Radović, Ombudsman za djecu Republike Srpske kaže da su u ovom entitetu na snazi Protokol o postupanju u slučajevima vršnjačkog nasilja među djecom i mladima u obrazovnom sistemu, kao i Protokol o postupanju u slučajevima nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja djece, kako bi se spriječilo odsustvo reakcije nadležnih institucija u slučajevima vršnjačkog nasilja.

"Svi subjekti zaštite koji su dužni postupati u skladu sa ovim protokolima su ne samo vaspitno-obrazovne ustanove ili škole, već to su isto tako i Centri ili Službe socijalne zaštite, policija i zdravstvene ustanove", ističe Radović.

Prijavljenih pedeset slučajeva

Ona dodaje da je u 2018. godini u ovom entitetu zabilježeno pedeset prijava vršnjačkog nasilja što ne znači da toga nema više, jer se mnogi slučajevi vršnjačkog nasilja ne prepoznaju na vrijeme. Zato je, kaže, vrlo bitno raditi na prevenciji ove pojave.

"Djecu edukovati da prijavljuju slučajeve nasilja i prije svega da ih prepoznaju, a isto tako edukovati i roditelje i psihologe i pedagoge u školama", zaključuje Radović.

Na koji način vršiti edukaciju i prevenciju vršnjačkog nasilja pojašnjava pedagog u mostarskoj Četvrtoj osnovnoj školi, Mirza Trbonja:

"To znači kroz edukativne radionice, razne konkurse kroz koje smo pokušali djeci da približimo tu temu. Isto tako smo pokušavali sa pozitivnim, odnosno, afirmativnim primjerima uspješnih umjetnika, profesora, kulturnih radnika, da im kažemo koji su to pozitivni modeli ponašanja koji bi trebali da budu uzor, a ne njihova suprotnost", pojašnjava Trbonja.

Slučajevi sa tragičnim ishodom

Krajem 2015. godine četrnaestogodišnji učenik Mahir Rakovac iz Sarajeva, izvršio je samoubistvo, skokom sa osmog sprata.

Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu zaključilo je, početkom marta 2016., da u slučaju samoubistva maloljetnog dječaka, za kojeg su roditelji tvrdili da je žrtva vršnjačkog nasilja, nema elemenata da se radi o bilo kakvom krivičnom djelu.

Seadamnaestegodišnj Sarajlija Denis Mrnjavac, ubijen je 5. februara 2008. godine u sarajevskom tramvaju, na putu kući iz srednje škole.

Denisa su na najbrutalniji način ubili njegovi vršnjaci Nermin Sikirić, Ademir Lelović i Berin Talić.

Sikirić i Talić su dobili po deset godina, a Lelović 15 godina zatvora.


Tekst objavljen 17. 1. 2020. godine na portalu Radio Slobodna Evropa. Autor: Gojko Veselinović.