FTV "Mreža": Čovjek u sistemu protiv ljudi

Alma Šehović je radila u tuzlanskom Zavodu za zapošljavanje. Bila je rukovodilac sektora za finansije. Bila je meta menadžmenta. Bila je borac protiv nepotizma. Protiv mobinga. Protiv korupcije.

AUTOR: Nedim Hasić
OBJAVLJENO: 25.11.15 u 14:13
OSVJEŽENO: 25.11.15 u 14:13
https://bit.ly/2JnNJ5k
Alma Šehović je radila u tuzlanskom Zavodu za zapošljavanje. Bila je rukovodilac sektora za finansije. Bila je meta menadžmenta. Bila je borac protiv nepotizma. Protiv mobinga. Protiv korupcije.

A onda je jednog dana objavljena vijest:

U tuzlanskom naselju Stupine, skokom sa zgrade jutros je samoubistvo izvršila Alma Šehović, uposlenica Zavoda za zapošljavanje TK-a. Tijelo ove nesretne žene pronašli su uposlenici obdaništa Kolibri, u zgradi ‘B7’ u ovom naselju. Izvršena je identifikacija, a utvrđeno je da se radi o samoubistvu.

Dan dva kasnije, bivši poslodavac pokušava sa sebe skinuti odgovornost:

Odgovorno tvrdimo da je Alma Šehović imala tretman kao i svi drugi radnici Službe, podrazumijevajući sva prava i odgovornosti propisane Zakonom, te prema njoj nisu poduzete nikakve radnje koje su bile izvan ovlaštenja menadžmenta ili su se zasnivale na diskriminaciji zbog njenih istupa u medijima i drugim institucijama, kada je iznosila određene tvrdnje bez ikakvog realnog osnova i stvarnih činjenica.

Borba Alme Šehović protiv nepravde, nakon dvije godine, okončala je tragično. Tamošnje Kantonalno Tužiteljstvo ništa nije poduzelo. Nisu uradili ništa niti kada je počelo njeno maltretiranje. Kada joj je izuzet računar da se provjere dokumenti, kada joj je na mjesto šefa imenovan Miralem Softić, tada još uvijek samo vodoinstalater, kada je smješten u istu kancelariju kako bi je držao na oku. Softić je samo jedan u nizu onih koji su, zahvaljujući rođačkim vezama dobili posao u Zavodu. Bivši direktor Šemso Berbić sav taj nepotizam je isto pravdao: “Primljen je na neodređeno vrijeme javnim konkursom u vrijeme kada Emir Softić nije bio član Upravnog odbora.”

Osim Softića, bivši direktor Zavoda zaposlio je i Sanelu Rešidović, kćerku tadašnjeg kantonalnog ministra Seada Hasića, zatim Anelu Zahirović, kćerku bivšeg federalnog zastupnika Ramiza Zahirovića, Sadmiru Mehinović, rodicu bivšeg kantonalnog premijera Seada Čauševića, Halila Mujića, brata bivšeg premijera Enesa Mujića, Spomenku Iljkić, suprugu sekretara kantonalnog ministarstva, objavila je FTV u video prilogu Nedima Hasića u magazinu ‘Mreža’ od 24. novembra 2015. godine

U Zavodu su, nakon što je Fedealna TV objavila imena zaposlenih, najavili odlučnu borbu protiv nepotizma. “Taj nepotizam je prevršio svaku mjeru”, poručio je direktor Službe za zapošljavanje TK-a Senad Mehmedbegović. Koliko je bio ozbiljan u svojim najavama, najbolje pokazuje činjenica da je i svoju kćerku zaposlio u istoj službi.

Alma Šehović, tada rukovodilac Sektora za finansije u Zavodu, u javnost je izašla nakon što se našla na meti menadžmenta kada se usprotivila štetnom postupku uknjižavanja imovine Zavoda koji je započela Uprava, jer, tvrdila je, on nije bio u skladu s međunarodnim računovodstvenim standardima niti zakonom. “Drugo je odluka u kojoj naša imovina umanjena za šest miliona i 600 hiljada maraka nije poslana na saglasnost osnivaču”, upozoravala je Šehović.

Trpjela je stalan pritisak. Nakon što je poslodavca tužila za mobing premještena je u Kladanj. Tužbu je povukla nakon pritisaka i i ponude da u zamjenu za povlačenje bude premješetena u Lukavac. Prihvatila je ne znajući da je novo radno mjesto predviđeno za osobe sa srednom školom. Otišla je na bolovanje, htjela ga produžiti, ali se morala vratiti na posao. Život je skončala skokom sa osmog sprata solitera. Tuzlanska policija okretala je glavu, iako im je SIPA proslijedila svu dokumentaciju o nepotizmu i korupciji. Okrenulo je glavu i Tuzlansko tužiteljstvo, koje je u posljednje dvije godine primilo nekoliko krivičnih prijava. Posljednju u septembru ove godine. I nisu poduzimali ništa. Almi Šehović sada je svejedno, navodi FTV.

Obitelj Kožul 10. godina čeka provedbu presude Ustavnog suda BiH

Ali nije svejedno obitelji Kožul. Ovi Širokobriježani obilježili su čudnu godišnjicu. Naime, 13. oktobra ove godine navršena je ravno decenija otkako je Ustavni sud BiH presudio u njihovu korist i naložio Tužiteljstvu BiH da presudu sprovede u djelo. Kožuli su godinama na sudu, tražeći da se ukloni dio obližnje nezakonito izgrađene betonare koja im zagađuje imanje i otežava život. Presuda najviše sudske instance u državi nikada nije sprovedena.

U borbi protiv korumpirane lokalne vlasti, Kožuli su se obraćali na četrdesetak adresa. Od inspekcije do Ustavnog suda. Konačno, i do Evropskog suda za ljudska prava. Tužilaštva odgovornost prebacuju jedni na druge. Inspekcije također. Inspektor su im, ispod stola, umjesto da rade svoj posao, nudili da se nagode s vlasnicima betonare.

Nuđeno im je i da uzmu novac i zaborave na sudove. Gomila papira, presuda, naredbi, odluka rješenja… Sve to imaju Kožuli. I sve im to ne znači ništa. Presuda Ustavnog suda ne provodi se već deset godina i vjerovatno nikada i neće. Ne postoji agenda niti mehanizam koordinacije koji bi njima značio pravdu. Oni ipak i dalje vjeruju. I čekaju.

Pravo i pravda u BiH su odavno odvojene kategorije

Čeka i Ivan Jurilj. Još jedan Širokobriježanin koji se parniči već deset godina. U jednom koferu sva je dokumentacija koju čuva otkako je prvi put došao pred širokobriješki sud. “Moja borba sa sudom traje punih deset godina samo u ovom predmetu”, kaže on.

Jurilj se prije deset godina prijavio na konkurs za posao u ispostavi Federalnog zavoda PIO u Ljubuškom. Nije prošao. Nije se žalio, ali je tražio da mu se kaže ko je dobio posao. Nisu mu htjeli reći. I tada se prvi put žalio sudu. “Tek nakon dvije godine i sedam mjeseci meni se dozvoljava pristup informacijama, tek nakon što sam se pojavio u Dnevniku Federalne televizije”, navodi Jurilj.

Nakon pet godina uspio je dokazati nelegalnost konkursa. Općinski sud u Širokom Brijegu odlučio u njegovu korist. Međutim, presuda je ukinuta. I tada počine njegova borba koja traje već godinama. “U ovom predmetu zakazano je 30 sudskih ročišta. Doneseno je pet presuda i deset redovnih sudskih rješenja. Bilo je i preko 40 raznih odluka od drugih institucija i službi”, priča Jurilj.

Pravo i pravda u ovoj su zemlji već odavno odvojene kategorije. Čekajući pravdu prolaze godine, a ništa se u životima ovih ljudi ne mijenja. Sami pokušavaju dokazati da su u pravu, kada je već pravda nedostižna. Gomilaju se dokumenti, presuzde, nalozi, odluke, apelacije. Ali merituma nema.