"Mislim da bi u nekoj drugoj zemlji sve puno lakše teklo... Shvatili smo da nemamo vremena za gubljenje"

Moje dijete treba da odrasta u puno zdravijoj sredini. Ne mislim pri tome samo na materijalne stvari niti na mogućnost školovanja. Mislim prvenstveno na to da kroz svoje odrastanje može da stekne uvid o tome kako žive drugi ljudi, kakve su drugačije kulture, da nauči druge jezike, da obogati svoj život na način na koji moj suprug i ja, nažalost, to nismo mogli

AUTOR: Maja Nikolić
OBJAVLJENO: 27.01.19 u 09:20
OSVJEŽENO: 27.01.19 u 09:20
http://bit.ly/2XmrZ3n
Tridesetpetogodišnja Elma Devedžić shvatila je da je postala dio porazne statistike Bosne i Hercegovine i da je među 180.000 ljudi koji su napustili ovu zemlju u posljednjih pet godina.

„U prvi mah osjećam tugu i žalost što se to dešava upravo u našoj zemlji, zemlji koju ja volim, bez obzira na moju odluku da je napustim. Jako mi je žao što se upravo to događa“, kaže.

Elma i njen suprug Jasmin, visokoobrazovani i uspješni, u Bosni i Hercegovini imali su posao i bili ekonomski potpuno neovisni. Elma je čak posljednju godinu dana pokrenula, zajedno s prijateljicom, i privatno poduzetništvo, te su otvorile vrtić koji je u gradu dočekan s velikim oduševljenjem. Na pitanje zašto odlaze, Elma u razgovoru sa Majom Nikolić za RSE odgovara:

„Naprosto razmišljam na način da moje dijete treba da odrasta u jednoj puno zdravijoj sredini, da prihvata različitosti, da odrasta u jednoj drugačijoj kulturi koja će mu ponuditi mogućnost za njegov sveobuhvatan razvoj. Ne mislim pri tome samo na materijalne stvari niti na mogućnost školovanja. Naši ljudi i odavde šalju djecu na školovanje. Mislim prvenstveno na to da kroz svoje odrastanje može da stekne uvid o tome kako žive drugi ljudi, kakve su drugačije kulture, da nauči druge jezike, da obogati svoj život na način na koji moj suprug i ja, nažalost, to nismo mogli.“

Iako je željela biti pozitivan primjer uspjeha u Bosni i Hercegovini, vizije su joj nerijetko gasile upravo politika i nedostatak podrške njenim idejama da uspije. Međutim, Elma kaže, i njih je često pobjeđivala:

„Kreneš u to s nadom da će sve biti kako treba, da ćeš svojim radom i zalaganjem i dobrim odnosima s okolinom uspjeti da prevaziđeš sve naše, da kažem, primitivne apetite ljudi koji su u okruženju. Kada pokušaš da razmišljaš izvan tih okvira, izvan skučenosti naših umova, naše politike, naših zakona, podrške koju nemaš, onda se usudiš i radiš to, ali opet, mislim da bi u nekoj drugoj zemlji, negdje drugdje, s ovakvim idejama, sa ovoliko ambicija, želje da se uspije, sve puno lakše teklo. Ljudima koji ovdje ostaju naprosto želim da se malo pokrenu i trgnu. Nije lako. Kad bi svi tako nekako razmišljali, mislim da bismo pokrenuli ovo društvo konačno na bolje.“

Devedžići su se na odlazak u Katar odlučili doslovce u roku od pola sata, a prije toga već neko vrijeme razmišljali o odlasku iz Bosne i Hercegovine.

„Ponuda koju je moj suprug dobio da radi u inostranstvu i primanja koja su mu obezbijeđena za taj njegov rad, bila su naprosto glavni okidač da se mi odlučimo u sekundi. Od ponude koju je dobio pa do njegovog odlaska prošlo je svega deset do petnaest dana. Ni jednog trenutka nismo pomislili da smo donijeli lošu odluku. Shvatili smo da mi nemamo vremena za gubljenje i da nas naše dijete treba zdrave, mentalno zdrave, sačuvane, roditelje koji će mu pružiti normalan adekvatan život“, kaže Elma.

Iako s velikom sjetom napuštaju Bosnu i Hercegovinu, Elma nam kaže da su se daljine, zahvaljujući modernim tehnologijama, skratile:

„Avioni su tu, letovi svaki dan, kad poželi čovjek može poći, posjetiti, ostaviti koji dinar u ovoj zemlji, kao svi drugi koji su otišli. Nekako to vidim tako, da će život tako da teče, da ćemo moći obezbijediti sebi jedan bolji život, a i da ćemo tu, da kažem, tugu za Bosnom, moći da nadomjestimo kroz godišnje odmore koje ćemo provoditi dijelom ovdje, u Bosni i Hercegovini.“

Elmi je bilo veoma zanimljivo koliko je Katar uređena zemlja, a mentalitet ljudi potpuno drugačiji od balkanskog:

„Moji bliži prijatelji, kada čuju koja je to destinacija, uglavnom navode neke negativne stvari kao što su visoka temperatura tokom ljeta koja bude i 50 stepeni, da nema šuma, nema rijeka, sve je boje pijeska. Ipak je to pustinja, u pustinji je sve izgrađeno. Sve to stoji, to je tako, ali zaboravljamo jednu činjenicu da tamo ljudi provedu u tržnim centrima taj period ljeta. I mi provodimo šest mjeseci naše zime isto tako u tržnim centrima zbog zagađenog zraka. Toga se niko ne sjeti. Ono što ja pokušavam da vidim jesu pozitivne stvari u toj zemlji, a to je ta uređenost. Djeca su im na prvom mjestu, veliki je broj vrtića, veliki broj igraonica, veliki broj sadržaja posvećenih upravo djeci.

Zakoni koji vladaju isto tako su usmjereni na zaštitu djeteta, zaštitu žena, prevenciju nasilja. Oni nemaju uopšte programe za prevenciju nasilja, recimo u školama, jer im nisu potrebni. Automobil možete ostaviti otključan, kuću, stan, niko apsolutno ne poteže za tuđim. Svi imaju svoje, nikome to ne treba. Ljudi su relaksirani, nasmijani, opušteni, imaju mogućnost da vide svijet, da putuju. To je ono, čini mi se, što najviše otvara um i nudi čovjeku jedno bogatstvo koje ne možete ni sa čim drugim porediti – a to je da naprosto živiš život otvorenog uma i da si sposoban da prihvatiš sve novo što ti dolazi.“

Elma Devedžić i njena obitelj samo su jedni od desetak obitelji koje u prosjeku tjedno napuštaju Bosnu i Hercegovinu. Ova zemlja ih olako pušta. Druge zemlje ih s velikim poštovanjem dočekuju.