Prateći stazu djedovog bijega iz gulaga prešao 2.000 km

Opasno putovanje, dugo 2.200 km, započinje razdvajanjem od prijatelja tokom vojne zasjede kada su vojnici jurili i pucali za njima, a završava više od tri mjeseca kasnije kada su se ukrcali na teretne vozove i na taj način izbjegli ruske vojnike.

AUTOR: Esma Klico
OBJAVLJENO: 01.02.19 u 10:38
MONTHLY_RATE_LIMIT_EXCEEDED
Prije nego što su se usudili pobjeći u relativnu sigurnost Poljske, moj djed i njegov brat su preživjeli jednu oštru zimu u sovjetskom logoru tokom Drugog svjetskog rata, za The Calvert Journal piše Michał Iwanowski, prenosi  The Guardian.

Opasno putovanje, dugo 2.200 km, započinje razdvajanjem od prijatelja tokom vojne zasjede kada su vojnici jurili i pucali za njima, a završava više od tri mjeseca kasnije kada su se ukrcali na teretne vozove i na taj način izbjegli ruske vojnike.

Moj praujak je vodio evidenciju o njihovom putu, zapisujući bilješke i ucrtavajući geografska obilježja na komadiću papira, dok su putovali koz Rusiju, Bjelorusiju, pa preko Litvanije i Poljske.

Improvizirana mapa je, zajedno s njim, stigla do Wroclawa u Poljskoj i danas predstavlja dio porodičnog bogatstva, zajedno sa metalnom tabakerom koju je napravio u gulagu s namjerom da je zamijeni za hranu.
 
Karta je postala okosnica knjige koju je napisao i objavio 1994. godine, a koju sam ja koristio kako bi pratio njihov bijeg iz radnog logora u Kalugi do Wroclawa, gdje se nalazio ostatak njegove porodice.
 
Bilo je šokantno otkriti da je pejzaš ostao nepromjenjen zadnjih 70 godina. Moj ujak je opisao željeznički most koji vodi u Kozielsk u Rusiji, gdje su upali u zasjedu i gdje je moj djed upucan. Kada sam stao na taj most, jasno sam mogao vidjeti mjesto na kojem se ta scena dogodila.
 
Dnevno sam prelazio 30 km, tempo hodanja je bio savršen za fotografisanje okolice. Rutu kretanja sam planirao upoređujući ujakovu mapu s google-ovom i koristeći sjećanja iz knjige, poput jezera, rijeke, željezničkih pruga, bilo čega što se može prepoznati.
 
Susret s policijom u Bjelorusiji, drugoj zemlji kroz koju sam prošao, je bio posebno težak. Došlo je do nekih nesporazuma oko evidencije mog dolaska,  pa sam morao objasniti svoju maršrutu i razloge putovanja. Nisam bio obični turist.
 
Bilo je dana kada mi je postalo fizički teško, posebno u uslovima loših vremenskih prilika. Hodanje uzbrdo protiv vjetra, osam sati u mokroj odjeći, ili kada je temperatura pala ispod -15C, a baterija u fotoaparatu nije dugo izdržala.
 
Stalno sam razmišljao o tome kako je teško bilo pravom bjeguncu, mom djedu. Ja nisam bio u opasnosti. Nisam bio gladan. A da mi je zatrebala pomoć, mogao sam je mobitelom pozvati.
 
Pejzaš je izgledao jednako, kao da se stalno ponavlja, i nakon nekoliko dana, našao sam se u čudnom  hipnotičom stanju. Da li ja gledam ova drveća, ceste i kamenja  na isti način na koji ih je moj djed gledao?

Tekst "I walked 2,000km to trace my grandfather's escape from a Russian gulag" objavljen 15. aprila 2016. godine na portalu The Guardian. Za Front Slobode prevela Esma Klico.