Turska: Gaziantep - grad i ljudi koji izbjeglice nazivaju gostima

Gaziantep je jednom prilikom primio 200.000 ljudi u roku 24 sata. Istanbul, najveći turski grad u kojem živi 15 milijuna ljudi, primio je 560.000 izbjeglica. Gaziantep, koji ima samo desetinu populacije Istanbula, primio je 500.000.

AUTOR: The Guardian
OBJAVLJENO: 20.06.19 u 11:58
RATE_LIMIT_EXCEEDED
Zamislite da živite u gradu veličine Birminghama ili Milana (otprilike kao naš glavni grad Sarajevo i entitet Republika Srpska zajedno). Sada zamislite da se preko noći broj stanovnika poveća za 30%. Novi stanovnici su uglavnom siromašni, gladni i nemaju gdje. Ne govore ni jezik. Onda zamislite da, umjesto da ih potjerate, dočekate ih s dobrodošlicom i smjestite ih najbolje što možete.

Dobrodošli u Gaziantep, prostrani industrijski grad u blizini južne turske granice sa Sirijom koji je uradio upravo to.

Gaziantep ima uspješnu tekstilnu industriju i dom je pistacija; lokalna hrana se smatra tako dobrom da ljudi lete iz Istanbula samo kako bi tamo pojeli doručak. A usto, ovaj grad se nalazi samo 97 kilometara od Aleppa, ratom razorenog sirijskog grada.

U travnju 2011. godine je u Tursku stiglo 252 izbjeglica iz Aleppa. Godinu dana kasnije, stiglo ih je 23 tisuće; do 2015. bilo ih je dva milijuna. Sada se u Turskoj nalazi 3.6 milijuna sirijskih izbjeglica (zaštićenih lica, kako ih službeno nazivaju), a većina njih živi u južnom dijelu države, u gradovima poput Gaziantepa.

Gaziantep je jednom prilikom primio 200.000 ljudi u roku 24 sata. Istanbul, najveći turski grad u kojem živi 15 milijuna ljudi, primio je 560.000 izbjeglica. Gaziantep, koji ima samo desetinu populacije Istanbula, primio je 500.000.

"Prije rata su ljudi s jugoistoka Turske i iz Sirije bili jako blisko vezani", tvrdi Azhar Alazzawi koji vodi UN-ov Svjetski program za hranu u ovom gradu. "Generalno, ljudi ih nazivaju gostima, ne izbjeglicama. Imaju sličnu kulturu i religiju".

U vrijeme Osmanskog carstva Gaziantep i Aleppo su bili unutar iste regije.

Izbjeglice se drže juga Turske kako bi ostali blizu svojih nekadašnjih domova, zbog toga što s ljudima juga Turske imaju zajedničku povijest, a postoji i potražnja za nekvalificiranom radnom snagom.

Nema sumnje da su ovi došljaci napravili veliki pritisak na gradske resurse – prije svega na stanovanje, vodu, javni prijevoz i zdravstvenu skrb, piše Stephen Burgen za The Guardian. Budući da kriza traje već sedmu godinu, a više od polovice izbjeglica nema 18 godina, i obrazovanje čini velik problem.

"Isprva smo morali omogućiti hranu, odjeću i privremeno sklonište", rekao je Onder Yalcin, šef gradskog odjela za migracije. "Iznajmljivali smo hotele, a dio ljudi smo smjestili u sportske centre".

"Javno smo apelirali na građane da nam pomognu i oni su donijeli hranu, deke, odjeću, štednjake, mnoštvo stvari. Najranjivijim ljudima, poput majki s malim bebama, ljudi su ponudili smještaj u svojim domovima".

Na početku je turska vlada provodila politiku integriranja pridošlica u urbana područja umjesto da ih ostave po izbjegličkim kampovima. Samo 4% izbjeglica još uvijek živi u kampovima.

Međutim, to je stvorilo pritisak na postojeći stambeni kapacitet Gaziantepa, zbog čega su skočile cijene iznajmljivanja stanova. U međuvremenu su poslodavci iskoristili nagli priliv radne snage kako bi smanjili plaće. Bilo je sukoba i oko pristupa vodi, a raslo je nezadovoljstvo zbog toga što priliv novca ide siromašnim Sirijcima, a ne Turcima.

"Prođete li UN-ovim vozilom kroz neko naselje, svi će znati tko će u naselju dobiti pomoć, što dovodi do tenzija", rekao je Khalil Omarshah iz podružnice Međunarodnog ureda za migracije (IOM) u Gaziantepu.

Grad se baš zbog tog odlučio na novi pristup koji se temelji na integraciji. Gradonačelnica Fatma Sahin osnovala je odjel za upravljanje migracijama. Ideja je bila da i Turci i migranti dobiju jednak tretman i beneficije. Nagovorili su vladu da dostavi vodu s lokacije udaljene oko 128 kilometara kako bi riješili krizu vode, a zatim je uspostavljen plan izgradnje 50.000 novih domova, kao i izgradnje novih bolnica i boljih javnih usluga. Sve je bilo dostupno i Turcima i migrantima.

"Moramo raditi zajedno, rekao sam im", tvrdi Yalcin. "Mi ciljamo na socijalnu koheziju jer će Turci i Sirijci ovdje živjeti zajedno, a sigurno će biti napetosti ako pomažemo samo Sirijcima".

"Rekli smo im: 'Kada pomažete Sirijcima u istim naseljima u kojima i Turci imaju iste probleme i potrebe, morate i njima pomoći'. Rekli su nam da su njihova sredstva samo za migrante, a mi smo im odgovorili: 'Pričajte sa svojim donatorima. Ako niste spremni raditi s nama, ovdje nema mjesta za vas.'".

Međunarodni ured za migracije se složio s gradonačelnicom da je integracija najbolji način izbjegavanja konflikta. Zajednički upravljaju centrom zajednice Ensar u Narlitepeu, siromašnom gradskom naselju u kojem se ljudima iz obje zajednice nude tečajevi računanja, kuhanja, jezika, mozaika i plesa. Sve se aktivnosti vode na turskom i arapskom jeziku.

"Većina ljudi koja budu u centru su djeca", kaže koordinator centra Omer Atas. "U pitanju su većinom djevojčice, što je dobro jer ih je jako teško socijalizirati. Dječaka ima dosta manje jer mnogo njih mora raditi".

Mohammed (19) je s obitelji pobjegao iz Aleppa prije šest godina. Naučio je turski i engleski, a sada radi za centar. "Počeo sam učiti svirati gitaru, a sada podučavam druge u centru", rekao je. "Mislim da se nećemo vratiti u Aleppo. Tamo nema ništa za nas".

Prebrodivši početnu humanitarnu krizu i rane faze integracije, Yalcin govori o sljedećim izazovima – obrazovanju i radu. Isprva su djeca učila po sirijskom nastavnom planu i programu na arapskom jeziku, očekujući da će se vratiti kući. No, od sljedeće godine, učenici svih dobnih skupina bit će integrirane u turski javni školski sustav.

Iako djeca lako uče turski jezik, on je prepreka za integraciju i rad njihovim roditeljima. Sirijci mogu dobiti radnu dozvolu samo ako im se ponudi posao, no i radnici i poslodavci preferiraju 'neformalno' tržište: poslodavci jer ne plaćaju doprinose, a radnici zato što ne gube doplatke.

Donedavno su i vlasti zatvarale oči pred Sirijcima koji su osnivali poduzeća bez potrebnih dozvola. Sad kada je postalo očito da će tu trajno ostati, postoji veliki pritisak da se sve to regulira. Osim toga, ni doplatci se neće isplaćivati vječno.

"Doći ćemo do točke kada pokrivanje osnovnih stvari više neće biti dovoljno. Moramo ljude naučiti da pecaju, a ne samo davati im ribu", rekao je Oben Çoban, voditelj programa Save the Children u Turskoj.

EU je 2016. riješila svoj izlaz iz krize osiguravši Turskoj 6 milijardi eura za pomoć sirijskim migrantima, od kojih je polovica isplaćena. Iako su se države članice usuglasile oko isplate preostalih 3 milijarde, novac još uvijek nije isplaćen.

Ono što je specifično za Gaziantep je to da grad nije čekao. Brzo su prihvatili činjenicu da će migranti tamo ostati – a što se prije provede integracija, to bolje.

"Migracije su nas uvijek pratile. To nije problem koji se treba riješiti, nego stvarnost s kojom se treba nositi. Morate gledati koje su prednosti. I reći istinu: ti ljudi ne kradu vaša radna mjesta, ne kradu vaše kuće".

Yakzan Shishakly iz Zaklade Maram, jedne od nevladinih organizacija, tvrdi da Gaziantep cvjeta. "Grad je zaista napravio dobar posao i nije bilo velikih problema. Samo se bojim da bi usporavanje gospodarstva moglo dovesti do konflikta".

Zasad, grad ostaje primjer tolerancije i pragmatizma. Lanna Walsh iz Međunarodnog ureda za migracije usporedila je reakcije u drugim zemljama: "Kažu, 'ok, uzet ćemo 80', a onda naprave problem zbog toga".

"Više europskih zemalja mora poduzeti nešto, kao što je to učinila Njemačka, i pristati na više. Preuzimanje migranata nije teret. Migracije su uvijek bile dobra stvar i pokretač razvoja".