Novi val globalnih protesta vode djeca financijske krize

Povijesno gledano, u proteklom je desetljeću bilo najviše prosvjeda još od 1960-ih godina. Usprkos različitim uzrocima, postoje neke uobičajene teme koje povezuju današnje pobune.

AUTOR: Jack Shenker/The Guardian
OBJAVLJENO: 05.11.19 u 13:12
http://bit.ly/2PNGTL9
"Imam 22 godine i ovo je moje posljednje pismo", započinje mladić. Veći dio njegova lica maskiran je crnom tkaninom, samo mu oči, umorne i odlučne, vidljive ispod obruba. "Bojim se da ću umrijeti i da te više neću vidjeti", nastavlja pisati drhtavih ruku. "Ali ne mogu ne izaći na ulicu".

Neimenovanog demonstranta – jednog od mnogih u Hong Kongu koji su prije nego što su krenuli na ulicu suočiti se sa sve većim policijskim nasiljem, pisali svojim najmilijima – snimio je New York Times u nepoznatom stubištu. Mogao je biti bilo gdje, i to ne samo zato što su zidovi iza njega bili bijeli i ni po čemu upečatljivi, kako bi se mogao zaštititi njegov identitet.

Od istočne Azije do Latinske Amerike, od sjeverne Europe do Bliskog Istoka mnogo je mladih ljudi koji se okupljaju u stubištima, uličicama i podrumima i na čijim se licima može vidjeti sličan spoj ushita i iscrpljenosti. "Katastrofa" kaosa u Hong Kongu "već je pogodila zapadni svijet", izjavio je bivši kineski diplomat Wang Zhen u službenom listu Komunističke partije nakon izvještaja da su demonstrante u Kataloniji nadahnuli upravo građani Hong Konga. "Može se očekivati da će i druge gradove i države pogoditi slične demonstracije".

Wang je u pravu. Istog tjedna kada su prosvjednici koji su tražili neovisnost od Španjolske blokirali aerodrom u Barceloni i zaustavili promet na autocestama, Extinction Rebellion je blokirao glavne mostove i trgove diljem Londona, što je dovelo do 2000 uhićenja. Prosvjednici na oba ova protesta usvojili su taktike iz Hong Konga, uključujući "fluidne mete" – nadahnute glasovitom mantrom Brucea Leeja "budi voda" – i signale rukama kako bi nadmudrili sigurnosne snage.

U međuvremenu, i Libanon se našao u stanju najvećih demonstracija u zadnjih dvadeset godina, deseci ljudi ubijeni su tijekom antivladinih marševa u Iraku, a u Egiptu je potpuna zabrana neslaganja uspjela spriječiti sporadične proturežimske prosvjete koji su izbili krajem prošlog mjeseca u toj zemlji. U Americi, gdje je Wang nekoć bio izaslanik kineske vlade, Ekvador, Čile i Haiti doživljavaju ustanke građana u dosad neviđenoj mjeri, koji su izveli ogroman broj ljudi na ulice, ali i vojnika kojima je zadatak zadržati ih.

Svako od ovih previranja ima svoju iskru – od poskupljenja karata za javni prijevoz u Santiagu do predlaganja poreza na korištenje aplikacija za razmjenu poruka poput WhatsAppa u Bejrutu – a svaki od njih uključuje i različite obrasce upravljanja i otpora. Klasni sastav domorodačkih demonstranata u Ekvadoru nije baš usporediv s većinom ljudi koji su marširali u Kataloniji; niti je državna zabrana prosvjeda u Londonu jednaka represiji u Hong Kongu, gdje su policajci pravim mecima upucali mladog prosvjednika u prsa.

Ipak, jasno je da smo svjedoci najvećeg porasta globalnih prosvjednih aktivnosti od početka 2010-ih, kada je "pokret trgova" izazvao masovne skupove u glavnim gradovima u arapskom svijetu, nakon čega su uslijedile Occupy demonstracije i na 'globalnom sjeveru'. Povijesno gledano, u proteklom je desetljeću bilo najviše prosvjeda još od 1960-ih godina. Usprkos različitim uzrocima, postoje neke uobičajene teme koje povezuju današnje pobune. Ako ih pratimo, možda bismo mogli pomoći razjasniti prirodu naše današnje političke nepredvidljivosti.

Jedna najočitija poveznica mogla bi biti najpovršnija: uloga koju igraju društvene mreže, koju primjećuje veliki broj medija.Iako je istina da su digitalne tehnologije omogućile fleksibilnije i horizontalnije oblike organiziranja, sveprisutnost ovih alata u 2019. godini ne govori gotovo ništa o tome što potiče ljude da izađu na ulice. Zaista, društveni mediji su u mnogim zemljama jednako instrument državne represije koliko i oruđe pobune.

Najznačajnija poveznica je generacijska. Većina onih koji sada prosvjeduju su djeca financijske krize – generacije koja je odrastala tijekom čudnih i groznih godina nakon propasti slomljene ekonomske i političke doktrine i prije nego što je došlo do njezine zamjene.

Jedan direktni utjecaj pada bilo je brzo smanjivanje prilika za milijune mladih ljudi koji su živjeli u bogatim zemljama – koji sada nepouzdan posao i rastuću nejednakost smatraju normom. Istodobno, nakon rušenja je došlo do pucanja ukorijenjenih struktura koje su se razvile u cilju odvajanja građana od aktivnog sudjelovanja u politici – bilo kroz autoritarne sustave ili kroz institucionalni konsenzus o neizbježnosti tržišne logike i tehnokratskog upravljanja. Usred tog rasprostranjenog ekonomskog i socijalnog neuspjeha, elitama je bilo teže nego ikad opravdati svoju vlast, čak i pod vlastitim uvjetima.

Sve to skupa je proizvelo generaciju punu beznađa i nade. Zaokupljeni onim što antropolog David Graeber naziva "umorom od očaja", prosvjednici riskiraju jer se čini kao da nemaju drugog izbora – ali i zato što se čini da su vladari ranjiviji nego prije. Većina njih provela je svoje živote pod maksimom "nema alternative" – a sada su ih okolnosti prisilile da prošire svoju političku maštu u potrazi za nečim novim. Kao što je pisalo na jednom transparentu u Čileu: "Nije radi se o 30 pezosa, nego o 30 godina".

Države su, suočene s njima, odlučile vratiti građane natrag u njihove okvire i ponovno zatvoriti granice političkog sudjelovanja. Problem za vlade je u tome što više ne postoji čvrsti teren na koji se mogu vratiti, što znaju i njihovi protivnici – zbog čega se toliko mnogo onih koji su uključeni u trenutne prosvjede neće pomiriti s token ustupcima od strane vlasti.

"Treba nam potpuno novi sustav, sve ispočetka", rekao je jedan demonstrant u Libanonu. Suzbijanje prosvjeda katalonskih separatista u Španjolskoj vratilo je mračna sjećanja na prljavi rat u Baskiji 1980-ih i frankovsku eru koja mu je prethodila; vojne trupe marširaju središtima gradova u Čileu po prvi put nakon Pinocheta...

U Kini je Xi Jinping rekao kako će svaki pokušaj podjele nacije rezultirati "razaranjem tijela i mljevenjem kostiju u prah". Na mnogim mjestima se glavna pobjeda – radikalna politička transformacija – čini kao jedino moguće rješenje, što sukobe dovodi do antagonističkog "sve ili ništa" i do stanja hitnosti koje je teško vratiti u normalu.

Ono što je pojačalo ovu hitnost je i sve veća ekološka katastrofa. Čak i tamo gdje prosvjedi nisu izričito vezani za okoliš, mogućnost planetarne katastrofe još za vrijeme naših života podiže uloge za sve političke akcije. "Djeca koja napuštaju škole imaju jako radikalno razumijevaje načina na koji funkcionira politika i vide da su naši demokratski procesi i strukture dizajnirani tako da podržavaju status quo", rekao je Jake Woodier, jedan od organizatora klimatskih štrajkova u Velikoj Britaniji. "Oni znaju da će im biti gore nego njihovim roditeljima, znaju da neće nikad posjedovati dom i znaju da bi, prema trenutnim trendovima, mogli doživjeti kraj čovječanstva. Dakle, za njih, za nas, politika nije igra, ona je stvarnost, a to se odražava kroz načine na koje se organiziramo – neumoljivo, radikalno, kao da nam život ovisi o tome".

"Svijet poslije 2008. je u suštini svijet koji čeka na obračun", rekla je jednom prilikom politologinja Helen Thompson s Cambridgea. Čini se da ta procjena sada zaista postaje globalna. Ona mogu biti iz različitih sredina i boriti se za različite ciljeve, ali djeca kojoj vežu lisice, koja grade barikade i koja se bore kroz suzavce u 2019. godini ulaze u svoje odraslo doba nakon završetka "kraja povijesti". Oni znaju da živimo u onom što je američki povjesničar Robert Darnton nazvao "trenucima zaustavljene nevjerice": to rijetko i krhko stanje stvari u kojem se sve čini uvjerljivim i daleko od nepromjenjivog, a stara su pravila spremna za promjene. Sve dok se čini da im život ovisi o pobjedi, nastavit će se ova borba.


Piše Jack Shenker za The Guardian
Prevela: Ružica Ereš